Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3666/17 (Radio Televizija Bosne i Hercegovine i drugi)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Građanski postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
  • Miješanje
  • Apelacija preuranjena
  • Troškovi postupka
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Neovlašteno lice
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3666/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3666/17, rješavajući apelaciju Radio-televizije Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine (u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog klevete).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Nikica Gržić u ime Belmina Karamehmedovića, Amarilda Gutića i Svjetlane Vučetić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radio-televizije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine (u dijelu u kojem je ukinuta drugostepena presuda kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti) zato što je u vrijeme podnošenja apelacija bila preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. augusta 2017. godine u ime Radio-televizije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), Belmina Karamehmedovića (u daljnjem tekstu: drugoapelant), Amarilda Gutića (u daljnjem tekstu: trećeapelant) i Svjetlane Vučetić (u daljnjem tekstu: četvrtoapelantica, zajedno: apelanti) iz Sarajeva apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine. Advokat Nikica Gržić je 13. juna 2019. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje prvoapelantice, dok u odnosu na drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanticu nije dostavio punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Rajka Dukića (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i od AD „Boksit“ Milići (u daljnjem tekstu: drugotužilac, zajedno: tužioci) zatraženo je 30. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su u periodu od 10. do 24. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 030150 11 P od 28. oktobra 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev prvotužioca, te su apelanti obavezani da prvotužiocu na ime naknade štete zbog klevete iznesene na Radio-televiziji BH (BHRT), odnosno njenom sektoru Radio-televizije BH RT (BHT1) u okviru informativnog programa u političkom magazinu „Crta“, u prilozima četvrtoapelantice kao novinarke, emitiranih 18. oktobra i 1. i 8. novembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni prilozi), isplate ukupan iznos od 4.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 310,78 KM. Presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužioca da se naloži prvoapelantici i drugoapelantu da odmah sa interneta (You Tube) skinu objavljeni sadržaj, odnosno sporne priloge. Presudom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev prvotužioca preko dosuđenog iznosa od 300.000,00 KM uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Presudom je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev prvotužioca u odnosu na petotuženog Duška Vagurića. Presudom je također odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev drugotužioca kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi, a to je dobit koja je očekivana, a čije ostvarenje je spriječeno radnjama apelanata, za klevetu iznesenu u spornim prilozima isplate ukupan iznos od 482.395,66 KM. Konačno, presudom je obavezan drugotužilac da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.989,20 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju je navedeno da su tužioci u tužbi, između ostalog, naveli da su prvoapelantica kao javni radio-televizijski servis i drugoapelant kao v.d. direktora BHT1 dozvolili da se emitiraju sporni prilozi četvrtoapelantice kao novinarke, u kojima je izneseno niz neistina i kleveta na račun prvotužioca s ciljem da se nanese velika šteta i naruši ugled velikog i vrijednog privrednog subjekta i njegovog generalnog direktora. Prvotužilac je istakao da je u spornim prilozima izneseno niz neistina i kleveta na njegov račun, i to o nezakonitoj privatizaciji državnog kapitala u Boksitu, nezakonitom otkupu stanova u državnom vlasništvu, nezakonitom otpuštanju radnika, zastrašivanju povratničkih bošnjačkih porodica, prikrivanju zločina genocida, organiziranju zločina u Zaklopači, naručivanju ubistva, zastrašivanju pojedinih građana Milića i druge neistine. Pored toga, Osnovni sud je naveo da su tužioci u tužbi naveli da su uputili dopis apelantima u kojem su dostavljeni odgovori na mnoga pitanja kojima su se bavili u svom prilogu ili su upućeni na nadležne organe od kojih mogu dobiti potpune i istinite informacije o pitanjima koja ih zanimaju, ali da su se oni opredijelili da to ne učine, nego da pišu i javnosti prezentiraju svoje viđenje istine svjesni činjenice da ulaze u sferu klevete tužilaca.

7. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom i čitanjem spornih priloga, čitanjem transkripta spornih priloga, informacije Direkcije za privatizaciju, zapisnika o izvršenoj inspekcijskoj kontroli drugotužioca, saslušanjem svjedoka i drugih dokaza) utvrdio da su izražavanje objavili prvoapelantica i drugoapelant koji je u svojstvu lica kao direktor prvoapelantice kontrolirao sadržaj objavljivanja, da je urednik tog sadržaja trećeapelant, a da je četvrtoapelantica autor spornih priloga. Zatim je Osnovni sud utvrdio da se sadržaj spornih priloga, u suštini, odnosi na nezakonitu privatizaciju državnog kapitala u Boksitu, odnosno „kako je više od 90% državnog kapitala u Boksitu prikazano kao samo 36%“. Nadalje, da je prvotužilac inspirator i nalogodavac ubistva Mladena Mimića, odnosno da „Mimić nema dio glave nakon što su ga prije osam godina pokušali ubiti“, kao i da je Mimić „obeshrabren sudskim postupcima putem kojih [prvotužilac i drugotužilac] od njega pokušavaju naplatiti 1.300.000,00 KM“. Osnovni sud je također utvrdio da je u dijelovima spornih priloga navedeno „kako [prvotužiočeva] služba obezbjeđenja [tzv. industrijska policija] zastrašuje i fizički nasrće na mještane Milića“, što je „realnost […] ove opštine od kraja rata do danas“. Nadalje, Osnovni sud je razmatrao i činjenicu da su spornim prilozima tužioci dovedeni u vezu s pripadnošću i učešćem u kriminalnim radnjama, između ostalog i u krivičnom djelu ratnog zločina (koji se odnosi na učešće prvotužioca kao nalogodavca zločina u Zaklopači, odvođenju zarobljenih Bošnjaka sa fudbalskog igrališta, u miniranju bošnjačkih kuća, kao i na navode kojima se implicira da su mašine drugotuženog korištene u zatrpavanju masovnih grobnica na području Milića i Vlasenice). Osnovni sud je također, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je drugotužilac sa DOO „Tehnometal“ Vlasenica 3. oktobra 2011. godine zaključio predugovor radi kupoprodaje radnih mašina, koji je DOO „Tehnometal“ Vlasenica raskinuo pismenom obavješću od 19. oktobra 2011. godine zbog objavljenih spornih priloga. Osnovni sud je utvrdio da je drugotužilac sa DOO „Petroprojekt“ Bratunac 5. oktobra 2011. godine zaključio predugovor radi kupoprodaje radnih mašina, koji je DOO „Petroprojekt“ Bratunac raskinuo pismenom obavješću od 19. oktobra 2011. godine zbog objavljenih spornih priloga.

8. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbe člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), naglasivši da su apelantima osnov za emitiranje spornih priloga bile izjave Adela Šabanovića (u presudi je na nekim mjestima navedeno ime Adil Šabanović), Duška Vagurića i određena dokumentacija pribavljena od Mladena Mimića, odnosno Udruženja „Miličanin“. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, apelanti su objavljivanjem spornih priloga na osnovu izjava određenih lica i postavljanjem pitanja određenim licima postupili u suprotnosti s općeprihvaćenim profesionalnim standardima. Naime, Osnovni sud je naveo da apelanti nisu pribavili službenu dokumentaciju koju je bilo moguće pribaviti (dokumentacija kojom raspolaže MUPRS u vezi s ratnim dešavanjima u periodu od 1992. do 1995. godine, dokumentacija Tužilaštva BiH u vezi s postupcima koji su u toku, u smislu da li je i u kojoj fazi postupak protiv određenih lica, da li je okončana istraga ili je ona u toku i slično, zatim dokumentacija kojom raspolaže Direkcija za privatizaciju RS u vezi s provođenjem privatizacije drugotužioca, dokumentacija finansijske policije o provedenim inspekcijama kod drugotužioca, dokumentacija u vezi s registracijom firme „Mileks“, iz koje bi se na pouzdan način utvrdio nastanak, osnivanje firme, vlasništvo i udio vlasništva određenih lica u toj firmi i slično). Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da su apelanti prilikom pripreme za emitiranje spornih priloga bili krajnje nepažljivi, zasnivajući svoja emitiranja samo na izjavama lica i određenoj vrsti dokumentacije fizičkih lica, bez pribavljanja službene dokumentacije o činjenicama koje su namjeravali iznositi u spornom emitiranju. Osnovni sud je istakao da ostale dokaze nije posebno ni obrazlagao jer smatra da ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredbi člana 200. ZOO, a u vezi sa članom 11. Zakona o zaštiti od klevete, prvotužiocu na ime naknade nematerijalne štete dosudio određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude zato što smatra da je objavljivanjem spornih priloga prvotužiocu nanesena šteta koja se ogleda u povredi ugleda i časti prvotužioca.

9. Osnovni sud je osnovanost istaknutih prigovora pasivne legitimacije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva prvotužioca da se naloži prvoapelantici i drugoapelantu da odmah sa interneta (You Tube) skinu objavljeni sadržaj, odnosno sporne priloge, te neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na petotuženog Duška Vagurića detaljno pojasnio na strani 13. obrazloženja presude.

10. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev drugotužioca kojim je tražio da se apelanti obavežu da mu na ime naknade štete u vidu izmakle koristi isplate određene novčane iznose zato što tokom postupka nije dokazao da je ova šteta nastala isključivo zbog emitiranih spornih priloga, ne prihvaćajući „da su u situaciji kada su ugovoreni poslovi milionske vrijednosti kupci odustanu zbog emitiranih spornih priloga“, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 13. obrazloženja.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 92 0 P 030510 16 Gž od 6. juna 2016. godine kojom je uvažio žalbu apelanata i preinačio presudu Osnovnog suda od 28. oktobra 2015. godine u dosuđujućem dijelu kojim su apelanti obavezani na isplatu naknade štete prvotužiocu, tako što je tužbeni zahtjev prvotužioca u tom dijelu odbijen, dok su žalbe tužilaca odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena. Istom presudom su obavezani tužioci da apelantima solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 38.758,58 KM.

12. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da je prvostepeni sud iznijeta izražavanja o prvotužiocu ispravno cijenio kao činjenice, pa kako je utvrdio da apelanti nisu dokazali tačnost iznijetih činjenica, pravilno je zaključio da se radi o kleveti. Međutim, Okružni sud je ocijenio da za odgovornost apelanata nije dovoljna sama povreda pravno zaštićenog nematerijalnog dobra, odnosno da su u emitiranim prilozima apelanata iznijeta neistinita izražavanja o prvotužiocu, već je za dosuđivanje pravične naknade neophodno uz to utvrditi sve okolnosti slučaja (član 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete), a naročito jačinu i trajanje duševnih boli koji bi opravdavali određivanje novčane naknade u smislu člana 200. ZOO. Polazeći od zaključka da se kod klevete šteta ne pretpostavlja i da duševne boli nisu općepoznata činjenica, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, već su činjenice koje se moraju utvrditi provođenjem odgovarajućih dokaza (član 7. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), a kako prvotužilac na okolnosti pretrpljene štete nije provodio dokaze, čak ni saslušanjem samo prvotužioca, Okružni sud je zaključio da prvotužilac nije dokazao visinu štete koju trpi.

13. Prema ocjeni Okružnog suda, pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev drugotužioca jer nije dokazao da je uslijed štetnih radnji apelanata pretrpio štetu prema odredbi člana 189. stav 3. ZOO (o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio na stranama 7. i 8. obrazloženja).

14. Vrhovni sud je Presudom broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine djelimično usvojio reviziju prvotužioca, presudu Okružnog suda od 6. juna 2016. godine preinačio tako što je žalbu apelanata odbio i presudu Osnovnog suda od 28. oktobra 2015. godine potvrdio u dosuđujućem dijelu, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. Istom presudom je usvojena i revizija drugotužioca, presuda Okružnog suda od 6. juna 2016. godine ukinuta u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (u dijelu u kojem je ukinuta drugostepena presuda kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti) i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (kojim je drugotužilac obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.989,20 KM), te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na reviziju.

15. Vrhovni sud je prije svega istakao da je predmet spora tužbeni zahtjev prvotužioca za naknadu nematerijalne štete zbog klevete i tužbeni zahtjev drugotužioca za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti u iznosima pobliže navedenim u obrazloženju presude.

16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužioci su u reviziji pravilno ukazali da je u postupku donošenja drugostepene presude Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio povredu odredbi parničnog postupka, što je utjecalo na zakonitost i pravilnost drugostepene presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu sudovi primjenjuju načela iz relevantnih odredbi ZOO, Zakona o zaštiti od klevete i ZPP, uvažavajući specifične okolnosti svakog konkretnog slučaja. Osnov odgovornosti za naknadu štete za klevetu sadržan je u odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, koji je lex specialis, i odredbi člana 154. stav 1. i člana 158. ZOO, a visina naknade se određuje primjenom odredbe člana

11. Zakona o zaštiti od klevete u vezi s odredbom člana 200. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je imao u vidu odredbe člana 1. stav 1. i člana 2. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, koje je citirao, naglasivši da su nižestepeni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornih priloga zadire i vrijeđa u privatni i javni (poslovni) ugled i čast tužilaca i da je to utjecalo na povjerenje javnosti i poslovnih partnera u njih. Vrhovni sud je naglasio da je sadržaj objavljenih spornih priloga objavljen u političkom magazinu koji je veoma gledan u udarnom terminu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, pri čemu su nižestepeni sudovi imali u vidu da su tužioci dovedeni u vezu s pripadnošću i učešćem u kriminalnim radnjama, između ostalog, i krivičnom djelu ratnog zločina, pa i onog najtežeg oblika (genocid). Za iznesene kvalifikacije moraju postojati osnovani i relevantni dokazi, kojih u spornim prilozima nije bilo, čime su, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužioci povrijeđeni u poslovnom, javnom i privatnom integritetu, pa su apelanti kao prenosioci neistinitih činjenica odgovorni prema tužiocima u smislu počinjene klevete i nanesene im štete.

17. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije postojala iskrena namjera apelanata i oni nisu uložili razuman napor da potvrde činjenice koje su iznijeli, niti da naknadno ublaže štetne posljedice, a naročito da prethodno provjere kod ovlaštenih državnih organa i institucija da li postoje podaci koje su imali namjeru objavili u spornim prilozima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelanti su objavljivanjem spornih priloga u javnosti objavili neistinite činjenice o tužiocima, posebno prikazujući prvotužioca u negativnom svjetlu i identificirajući ga javnosti u takvom svjetlu, čime su narušili njegov ugled. Vrhovni sud je naveo da apelanti ničim nisu dokazali to što su i kako pisali i objavili u spornim prilozima, odnosno nisu nijednu od radnji i negativnosti koje su pripisali prvotužiocu argumentirano doveli u vezu sa postupanjem prvotužioca.

18. Kada je u pitanju tužbeni zahtjev prvotužioca, Vrhovni sud je naglasio da se radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda prvotužioca, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje jer se svako lice odlikuje tim kategorijama koje su neodvojivi dio njegove ličnosti. Pri tome je Vrhovni sud naveo da za odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svake osobe, ne postoji taksativno određena lista dokaza, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, zbog čega sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđenja jačine i trajanja duševnih boli. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da prvotužilac nije saslušan na te okolnosti jer se nije odazvao pozivu sama za sebe ne daje osnova za potpuno odbijanje tužbenog zahtjeva (kako je to učinio drugostepeni sud) jer je razumno zaključiti da, imajući u vidu sadržinu i težinu činjenica iznesenih u spornom prilogu, da bi svaki prosječni građanin, time i prvotužilac kao javna ličnost, trpio štetu zbog povrede časti i ugleda i da mu zbog toga pripada adekvatna naknada nematerijalne štete.

19. Vrhovni sud je osnovanost revizionih prigovora u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev drugotužioca (naknada materijalne štete kao direktne posljedice emitiranja spornih priloga) detaljno pojasnio na strani 9. i 10. obrazloženja presude.

20. Vrhovni sud je primjenom člana 387. stav 1. ZPP odlučio o troškovima postupka, ocijenivši da nije osnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.183,60 KM jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni radi vođenja parnice.

21. Okružni sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 92 0 P 030510 18 Gž 3 od 25. marta 2019. godine, čiji sadržaj nije odlučujući za odlučenje o konkretnoj apelaciji jer ta odluka nije predmet ove apelacije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

23. U vezi s kršenjem prava iz člana 6. Evropske konvencije, apelanti su naveli da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u odluci o troškovima postupka. Naime, apelanti su naveli da su tužioci postavili enormne tužbene zahtjeve, zbog čega su izloženi visokim troškovima postupka koji se ogledaju u plaćanjima sudske takse advokata i slično, a koji zavise od visine vrijednosti spora. Apelanti, također, smatraju da prvotužilac ni na koji način nije dokazao da mu je nastala nematerijalna šteta jer u tom pravcu nije ponudio dokaze, a sud mu je istu proizvoljno dosudio.

24. U vezi s kršenjem prava iz člana 10. Evropske konvencije, apelanti su naveli da je osporena presuda donesene suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je zauzeo stav: „Granice prihvatljivog kriticizma su shodno tome mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima. Za razliku od ovih drugih gore spomenutih političari se neizbježno i dobrovoljno izlažu nadzoru svake svoje riječi i djela do strane novinara kao i šire publike i shodno tome moraju pokazati veći stepen tolerancije [...]. U tom pravcu je naglašeno da član 10. stav 2. omogućava zaštitu ugleda drugih i da se ta zaštita proteže i na političare, ali u takvim se slučajevima zahtjevi te zaštite moraju odmjeriti prema interesu otvorenog razmatranja političkih pitanja“ („slučaj Lindgens“, presuda od 8. jula 1986. godine). Prema tome, prema mišljenju apelanata, usvajanjem tužbenog zahtjeva bi bile povrijeđene odredbe iz člana 10. Evropske konvencije. Ukazali su, između ostalog, da se član 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive, ili koje se primaju s ravnodušnošću već, također, i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Evropskog suda od 7. decembra 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva i presuda od 26. decembra 1991. godine, The Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure. b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja. Apelacioni navodi o povredi navedenih prava nisu prihvatljivi jer je revizioni sud dao jasno obrazloženje zasnovano na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, tako da je isključena bilo kakva proizvoljnost. Okolnost da su apelanti nezadovoljni odlukom suda nije zakonski osnov za postojanje povrede navedenih prava.

26. Okružni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima iz kojih je donio presudu od 25. marta 2019. godine i koji su sadržani u obrazloženju te presude.

27. Osnovni sud je naveo da pobijanim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, te da je sud na osnovu dokaza koji su izvedeni tokom postupka sa sigurnošću utvrdio da postoji odgovornost tuženih za klevetu, a to sve zato što su osnov za emitiranje spornih priloga zasnovali na izjavama određenih lica, a da nisu pribavili niti pokušali pribaviti materijalnu dokumentaciju o činjenicama o kojima su izvještavali. Shodno navedenom, Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede člana 10. Evropske konvencije.

28. Prvotužilac je naveo da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da je iznošenje neistinitih činjenica u spornim prilozima dovelo do nastupanja štete njegovom ugledu i časti. Naveo je da je u toku postupka predložio provođenje dokaza na okolnost pretrpljene štete, te da je iz provedenih dokaza na pouzdan način utvrđeno da je dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Nadalje je naveo da su netačni i neistiniti navodi izneseni u apelaciji da je prvotužilac u vrijeme objavljivanja spornih priloga bio načelnik Općine Milići, te da se stoga ima smatrati javnim službenikom. Prvotužilac je istakao da su neistiniti navodi da je on politička ličnost jer nikada nije bio član bilo koje partije, niti član uprave bilo kojeg državnog organa, već je poznati privrednik, više puta nagrađivan, predsjednik kompanije Boksit Milići, koja poslovno sarađuje s nekoliko stotina domaćih i stranih poslovnih partnera. Osim toga, prvotužilac je istakao da kao privrednik i privatna ličnost nikada nije kažnjen po bilo kom osnovu, niti zbog obavljanja poslovne djelatnosti, a ni privatno, a u spornim prilozima je prikazan kao vrlo opasna problematična i kriminogena ličnost.

29. Drugotužilac je naveo da je apelacija neosnovana jer su apelanti u spornim prilozima iznijeli niz neistina i teških uvreda na račun tužilaca, koji predstavljaju obilježja više krivičnih djela, povezujući tužioce s kriminalom, genocidom, raznim ubistvima i prevarama. Osim toga, drugotužilac je naveo da su neosnovani navodi apelanata kada tvrde da su sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje u odnosu na njih, a što se ogleda u odluci o troškovima postupka. U vezi s tim, drugotužilac je naveo da su apelanti obavezni da u cijelosti nadoknade troškove parničnog postupka jer su u cijelosti izgubili parnicu budući da član 386. stav 1. ZPP jasno kaže da je strana koja izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

31. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

32. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 387. stav 1.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanticu

35. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

36. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

37. U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanticu, Ustavni sud ukazuje da je advokat Nikica Gržić podnio apelaciju u ime apelanata, uz koju nije dostavio punomoć za zastupanje drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelantice u postupku pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda, navedeni advokat je dostavio punomoć za zastupanje prvoapelantice, dok nije dostavio punomoć za zastupanje drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelantice. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime drugoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelantice podnijelo neovlašteno lice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, tačka 12. dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b)Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanticu U odnosu na presudu Vrhovnog suda od 1. juna 2017. godine u dijelu u kojem je predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje

39. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 1. juna 2017. godine (u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovno suđenje), Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

40. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

41. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom u jednom dijelu djelimično usvojena revizija prvotužioca, presuda Okružnog suda od 6. juna 2016. godine preinačena tako što je žalba apelanata odbijena i presuda Osnovnog suda od 28. oktobra 2015. godine potvrđena u dosuđujućem dijelu (na ime naknade štete zbog klevete), dok je revizija u preostalom dijelu odbijena. Istom presudom usvojena je i revizija drugotužioca, ukinuta presuda Okružnog suda od 6. juna 2016. godine u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (na ime naknade štete u vidu izmakle koristi) i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (kojim je drugotužilac obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.989,20 KM), te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje. Prema stanju spisa (odgovor Okružnog suda na apelaciju) proizlazi da je Okružni sud u ponovnom postupku donio Presudu broj 92 0 P 030510 18 Gž 3 od 25. marta 2019. godine, koja je donesena nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu, ali koju apelanti nisu osporili.

43. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu. U odnosu na presudu Vrhovnog suda od 1. juna 2017. godine u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog klevete

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 P 030510 16 Rev od 1. juna 2017. godine (u dijelu u kojem je usvojena revizija prvotužioca, presuda Okružnog suda preinačena tako što je žalba apelanata odbijena i presuda Osnovnog suda od 28. oktobra 2015. godine potvrđena u dosuđujućem dijelu, dok je revizija u preostalom dijelu odbijena) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelantica je primila 10. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Prvoapelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

a)Pravo na slobodu izražavanja

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja

48. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Opća načela

49. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov [demokratskog] društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi [...] (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

50. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

51. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju

52. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda donesena u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužioci protiv apelanata zbog nanošenja štete kako privatnom tako i javnom (poslovnom) ugledu i časti tužilaca uslijed pronošenja neistinitih informacija u spornim prilozima apelanata, čime je došlo do nanošenja štete tužiocima.

53. Ustavni sud nadalje mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

54. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je lice u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija lica u pitanju, kao i perioda aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije).

55. Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu da se prilikom ocjene opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje prvenstveno spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien i Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 67. s daljnjim referencama). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornih priloga, koji su prezentirani u obrazloženju osporenih presuda, proizlazi da je sporno izražavanje bilo objavljeno, pretežno, kao iznošenje činjenica kojima se prvotužiocu imputira da je nalogodavac Mimićevog ubistva, da je osiguranje drugotužioca paradržavna policija koja zastrašuje i fizički nasrće na mještane Milića, zatim u kontekstu nezakonite privatizacije državnog kapitala, da od Mimića pokušava naplatiti 1.300.000,00 KM, prikrivanja ratnog zločina u Zaklopači, odvođenju zarobljenih Bošnjaka sa fudbalskog igrališta, u miniranju bošnjačkih kuća, kao i na navode kojima se implicira da su mašine drugotuženog korištene u zatrpavanju masovnih grobnica na području Milića i Vlasenice, kojima su tužioci dovedeni u vezu s pripadnošću i učešćem u kriminalnim radnjama, između ostalog i u krivičnom djelu ratnog zločina, pa i onog najtežeg oblika (genocid), a koje za sobom svakako povlači krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova ovakvi navodi mogu i dokazati.

56. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sporne priloge o tužiocima apelanti objavili u emisiji prvotužene – političkom magazinu „Crta“ i ti prilozi su se, u suštini, bavili kritikom i postupanjima tužioca kao velikog privrednog subjekta i njegovog direktora kao javne ličnosti u pogledu učešća u kriminalnim radnjama, između ostalog i u krivičnom djelu ratnog zločina. U vezi s tim, Ustavni sud prihvaća da sporni prilozi koji su se bavili učešćem tužilaca u kriminalnim radnjama, kao takvi, predstavljaju doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da mediji imaju zadatak saopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo dobivati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da član 10. Evropske konvencije prihvaća ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, tačka 28).

57. Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim kriminalnim radnjama, pa čak i počinjenim ratnim zločinima javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u kontekstu navedenih načela, prvoapelantica ima obavezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljivanja spornih priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li postupali (apelanti) bona fide, uloge i funkcije lica koje je u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. U konkretnom slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da prvoapelantica kao javni emiter sporno pronošenje informacija o tužiocima nije provjerila i utvrdila njihovu istinitost, a pri tome Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi jasno utvrdili da su osnov za emitiranje spornih priloga bile izjave određenih lica i određena dokumentacija pribavljena od fizičkih lica, a da se nije pribavila službena dokumentacija koja se u konkretnom slučaju mogla pribaviti. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu da su tužioci uputili dopis apelantima u kojem su im dostavljeni odgovori na mnoga pitanja kojima su se bavili u spornim prilozima ili su upućeni na nadležne organe kod kojih mogu dobiti potpune i istinite informacije o pitanjima koja ih zanimaju, što oni nisu učinili. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i da je u spornim prilozima prvotužilac doveden u vezu s činjenjem većeg broja kriminalnih radnji, pa čak i krivičnog djela ratnog zločina, za čiju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i utemeljeni dokazi, te da su u nedostatku tih dokaza, u spornim prilozima, koji su puni senzacionalizma, iznesene neistine i klevetničke tvrdnje. Dakle, u konkretnom slučaju, ne proizlazi da je prvoapelantica kao javni emiter informativne emisije u kojoj su objavljeni sporni prilozi vodila računa o posljedicama objavljivanja spornih informacija prije njihove potvrde, posebno imajući u vidu ozbiljnost navoda iznesenih u spornim prilozima.

58. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da su apelanti nekritički prenijeli sporno izražavanje, odnosno da nisu uložili razuman napor da potvrde činjenice koje su iznijeli, iz čega slijedi da nije postojala iskrena namjera apelanata. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je prvoapelantica kontaktirala tužioce i druge nadležne organe radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda, niti im je omogućila iznošenje demantija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da prvoapelantica, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije postupala bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93, § 65, ECHR 1999-III).

59. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama prvoapelantice prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

60. Ustavni sud zapaža da se prvoapelantica u apelaciji poziva na presude Evropskog suda u predmetima Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva i The Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva i tvrdi da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva bila ograničena sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure. Međutim, navedeno nije primjenljivo u konkretnom slučaju s obzirom na to da, kako je već rečeno, prvoapelantica u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala da je postupila u skladu s profesionalnim standardima jer ničim nije dokazala da je ijednu od radnji i negativnosti koje je pripisala prvotužiocu argumentirano dovela u vezu s postupanjem prvotužioca, niti je uložila razuman napor da potvrdi činjenice koje je iznijela, niti da naknadno ublaži štetne posljedice, a naročito da prethodno provjeri kod ovlaštenih organa i institucija da li postoje podaci koje je imala namjeru objaviti u spornim prilozima.

61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, na osnovu provedenih dokaza, jasno obrazložio i argumentirao razloge zbog kojih je utvrđeno prekoračenje prava na slobodu izražavanja, što je dovelo do povrede privatnog i javnog (poslovnog) ugleda tužilaca i nastupanja nematerijalne štete, pa su apelanti obavezani na naknadu štete prvotužiocu, te da je obrazloženje Vrhovnog suda u skladu sa standardima Evropske konvencije. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.

62. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u slobodu izražavanja prvoapelantice bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenom presudom nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

63. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

b)Pravo na pravično suđenje

64. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

65. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

66. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, prvoapelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

67. Prvoapelantica je navela da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza.

68. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

69. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelanti ukazuju u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da prvoapelantica tvrdi da je osporena presuda Vrhovnog suda proizvoljna budući da prvotužilac ni na koji način nije dokazao da mu je nastala nematerijalna šteta jer u tom pravcu nije ponudio dokaze, a sud mu je istu proizvoljno dosudio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da za odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svake osobe, ne postoji taksativno određena lista dokaza, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, zbog čega sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđenja jačine i trajanja duševnih boli (op. cit., AP 1678/12, tačka 35). S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog predmeta u navedenim aspektima ne nalazi bilo kakav osnov koji bi mogao biti razlog da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda u njegovoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari.

70. U vezi s navodima prvoapelantice kojim ukazuje da troškovi postupka nisu pravilno odmjereni, odnosno da su tužioci postavili enormne tužbene zahtjeve, zbog čega su izloženi visokim troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na apelaciju u iznosu od 8.183,60 KM. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stavove koje je zauzeo u dosadašnjoj praksi (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1859/12 od 17. juna 2015. godine, tačka 26. i AP 4717/11 od 18. novembra 2014. godine, tač. 24. i 27, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 1859/12 zauzeo stav prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Ustavni sud, također, ističe da je u predmetu broj AP 4717/11 utvrdio da u okolnostima konkretnog predmeta gdje je apelant dao povod za tužbu i gdje je tužilac sa svojim zahtjevom prema apelantu kvalitativno uspio, a kvantitativno djelimično uspio, Ustavni sud smatrao da s aspekta apelantovog zahtjeva za naknadu troškova u odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda nije bilo proizvoljnog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi ZPP te da, prema tome, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U citiranoj odluci redovni sudovi su dosudili troškove postupka tužiocu iako je tužilac u konkretnom sporu uspio 11%, a apelant kao tuženi 89%. Pri tome su redovni sudovi ocijenili ukupne troškove koje je imao tužilac prema označenoj vrijednosti spora, njegov uspjeh u sporu od 11%, zatim da je apelant dao povoda za tužbu i da tokom postupka niti jedan dio tužbenog zahtjeva nije učinio nespornim, čime je prouzrokovao troškove i tužiocu i sebi. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvotužilac uspio s pravnim osnovom, a da je djelimično uspio u visini postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe člana 387. stav 1. ZPP, odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.183,60 KM na ime sastavljanja odgovora na reviziju, ocijenivši da se ne radi o troškovima koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene procesnog prava kada se Vrhovni sud u obrazloženju odluke o troškovima postupka pozvao na relevantne odredbe ZPP i obrazložio zašto je odluku zasnovao na navedenim odredbama. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

71. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

72. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku, kojom su apelanti obavezani na naknadu nematerijalne štete prvotužiocu zbog kršenja njegovog privatnog i javnog (poslovnog) ugleda i časti, dao argumentirano i jasno obrazloženje u situaciji kada prvoapelantica nije dokazala istinitost informacija koje je objavila u spornim prilozima, a kojima su tužioci dovedeni u vezu s pripadnošću i učešćem u kriminalnim radnjama, između ostalog i u krivičnom djelu ratnog zločina, pa i onog najtežeg oblika (genocid).

73. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa, kao i kada je na argumentiran i jasan način obrazložio odluku o troškovima postupka i pri tome se pozvao na odredbe člana 387. stav 1. ZPP.

74. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. d) i l) člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3666/17 (Radio Televizija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio