Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7274/18 („Live“ d.o.o. Izola)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7274/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7274/18, rješavajući apelaciju „Live“ d.o.o. Izola, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Live“ d.o.o. Izola protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 197014 18 Rev od 5. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Live“ d.o.o. Izola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slovenije, kojeg zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjeluke, podnio je 7. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 197014 18 Rev od 5. rujna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se raskine ugovor o prenosu udjela, povećanju osnovnog kapitala i reguliranju uzajamnih prava i obaveza i da se na temelju presude izvrši u sudskom registru brisanje apelanta kao osnivača, ali nakon što tuženi („Talir“ d.o.o. Laktaši, V.D. i N.D.) solidarno apelantu isplate određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se prvotuženi obveže da apelantu na ime neisplaćene dobiti isplati određeni novčani iznos sa kamatama. Također, obavezan je apelant da tuženima nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa kamatama.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova proizilazi da je 14. prosinca 2007. godine između drugotuženog, kao vlasnika i direktora prvotuženog i trećetužene, kao vlasnika i zamjenika direktora prvotuženog, u svojstvu prodavača, i apelanta, kao kupca, zaključen ugovor o prijenosu udjela, povećanju osnovnog kapitala i reguliranju uzajamnih prava i obaveza, na način da prodavači prenesu 30% svog osnivačkog uloga apelantu, kao i pripadajuća prava i obaveze člana društva. Dalje je naveo da se apelant obavezao uplatiti dio kupoprodajne cjene odmah, što je i učinio, dok je naknadno uplatio cjelokupan ugovoreni iznos. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je u dokaznom postupku utvrđeno da je kod registarskog suda izmijenjena vlasnička struktura kapitala prvotuženog i izvršeno povećanje osnovnog kapitala društva za iznos prve uplate apelanta (tako što apelant ima 30 % osnovnog kapitala (u iznosu od 64.906,78 KM), dok drugotuženi i trećetužena imaju 35 % osnovnog kapitala (odnosno u iznosima po 75.724,59 KM)). Međutim, da kasnije uplate apelanta odnosno povećanje osnovnog kapitala na temelju tih uplata nisu upisane u sudskom registru, jer prvotuženi nije postupio po zaključku suda, pa je odbijena njegova prijava radi upisa u sudski registar povećanja kapitala u iznosu od 592.853,24 KM (u odnosu na koji bi apelantu pripadalo 177.855,98 KM ili 30 % osnovnog kapitala). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je apelant u cjelosti ispunio svoju ugovornu obavezu, dok su tuženi ugovorenu obavezu ispunili djelimično. Međutim, apelant je već na temelju prve uplate na ime povećanja osnovnog kapitala (koja je upisana u sudski registar) stekao udio u društvu u postotku od 30 % (i ostvaruje svoja prava kao član društva u tom postotku) koji udio bi zadržao i da je upisano povećanje osnovnog kapitala suglasno kasnijim uplatama apelanta, zbog čega je pravilan zaključak nišestupanjskih sudova da djelimično ispunjenje ugovornih obaveza tuženih nije osujetilo cilj i svrhu zaključenja ugovora u pogledu zakonskih prava apelanta koja mu pripadaju na temelju tog ugovora. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za raskid predmetnog ugovora (članak 124. Zakona o obligacionim odnosima). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je na skupštini društva apelant odbio da se u dnevni red uvrsti dokapitalizacija prvotuženog u sudskom registru, što opravdava zaključak nižestupanjskih sudova da se kod zaključenja predmetnog ugovora apelant prevenstveno rukovodio stjecanjem dobiti. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, apelant srazmjerno svom udjelu sudjelovao u raspodjeli dobiti za 2008. i 2011. godinu, međutim skupština prvotuženog, kao nadležan organ u smislu odredbe članka 361. Zakon o preduzećima i članka 132. Zakon oprivrednim društvima, nije donijela odluku da se članovima društva raspodjeli dobit za 2009. i 2010. godinu (za koje godine prema podacima iz nalaza vještaka nije isplaćivana dobit ni drugotuženom i trećetuženoj), koja prema zakonskim odredbama može biti upotrijebljena u drugu svrhu, pa se tako kapital iz kategorije zadržane dobiti može „prebaciti“ u osnovni kapital društava. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ukazao da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da mu pripada pravo na zahtjevanu dobit za 2009. i 2010. godinu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelantu ne pripada ni pravo na dio dobiti za 2007. godinu, s obzirom da su promjena vlasničke strukture prvotuženog i upis udjela apelanta u osnovnom kapitalu upisani rješenjem registarskog suda od 19. veljače 2008. godine.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra Vrhovni sud nije dao jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumenate na osnovu kojih je donesena sporna odluka, odnosno stavovi izneseni u istoj nisu adekvatno i precizno obrazloženi. Osim toga, apelant ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević