Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/19 (Č. Z.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2509/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2509/19, rješavajući apelaciju Čede Zoljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Čedo Zoljić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Pr 037278 19 Pžp od 20. marta 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Pr 037278 18 Pr od 20. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Zoljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jovan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Pr 037278 19 Pžp od 20. marta 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Pr 037278 18 Pr od 20. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen odgovornim što je određenog dana u 23,30 sati, kao vlasnik ugostiteljskog objekta "THE PUB” puštao muzički sadržaj preko muzičkih uređaja, te na taj način ometao u noćnom odmoru Ž.T., koji je nastanjen u zgradi u kojoj se nalazi ugostiteljski objekat u vlasništvu apelanta, čime je učinio prekršaj iz člana 15. stav 1. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, pa mu je za učinjeni prekršaj primjenom člana 45. Zakona o prekršajima RS izrečena novčana kazna u određenom novčanom iznosu i obavezan je da plati troškove prekršajnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je uvidom u prekršajni spis i zapisnik o održanom usmenom pretresu nesporno utvrđeno da su svjedok Ž.T., kao i ovlaštena službena lica V.G. i H.A., potvrdili svojim izjavama da je apelant počinio predmetni prekršaj, jer je narušavao mir drugih na javnom mjestu u vremenu od 22,00 do 06,00 sati izvođenjem muzičkih sadržaja, kako je to i propisano navedenim članom, pri čemu izvor, jačina i intenzitet buke nisu bitni za postojanje prekršaja. Okružni sud je naveo da radnja izvršenja prekršaja iz člana 15. Zakona o javnom redu i miru ne propisuje granice intenziteta buke, nego samo vremenski period kada je zabranjeno uznemiravanje drugih, pa kako je utvrđeno iz iskaza svjedoka da je muzika svirala u 23,30 sati i da se čula na 5 do 10 metara od ugostiteljskog objekta (što je zabranjeno), nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio navedeni prekršaj, bez obzira na njegove navode da posjeduje elaborat o procjeni buke i da ispunjava sve standarde u pogledu jačine buke koja se emituje u unutrašnjosti objekta. Ovo pogotovo jer, po ocjeni Okružnog suda, ovlaštena službena lica nemaju nikakvog razloga da neosnovano terete apelanta. Okružni sud je naveo da iz provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi da je apelant izvođenjem muzičkih sadržaja putem kompjutera ometao u noćnom odmoru Ž.T., a opštepoznata je činjenica da se nakon 22,00 sata do 06,00 sati primjenjuju odredbe Zakona o javnom redu i miru kada je zabranjeno uznemiravanje drugih, a Ž.T. je u svojoj izjavi potvrdio da nije mogao spavati zbog jačine muzike. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da nije dovoljan iskaz samo jednog stanara zgrade da bi se utvrdilo da je muzika uznemiravala stanare, te da nije utvrđen nivo buke. Zbog toga smatra da nije dokazano da je učinio predmetni prekršaj i da se u konkretnom trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je i u prekršajnom postupku jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će osloboditi od odgovornosti okrivljenog ne samo kad je dokazana njegova nevinost već i onda kad nije dokazana njegova odgovornost. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant odgovoran za predmetni prekršaj, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/19 (Č. Z.) | Sudska praksa | Aktio