Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3065/17 (M.K.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Stanovi JNA
- Povrat stana
- Legitiman cilj
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3065/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3065/17, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. K.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 013755 17 Uvp od 14. juna 2017. godine i broj S1 3 U 013755 16 U od 21. decembra 2016. godine i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPCBiH) broj R-502-939-1/1-01-140-305-99/07 od 26. decembra 2007. godine. Apelant je u periodu od 8. augusta 2017. godine do 22. januara 2019. godine u više navrata dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zainteresovanog lica Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: zainteresovano lice) zatraženo je 19. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i zainteresovano lice su dostavili odgovore na apelaciju 26, odnosno 29. oktobra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Konačnom odlukom CRPC-a BiH broj R-502-939-1/1-01-140-305-99/07 od 26. decembra 2007. godine u vezi sa zahtjevom A.Ž, a na osnovu člana 39. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, stavljene su van snage odluke CRPC-a BiH od 9. aprila 2005. godine, 4. marta 2003. godine i 12. juna 2001. godine. Istom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u Ulici Augusta Šenoe broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju odluke je navedeno da je, radi pravilnog rješavanja u konkretnoj pravnoj stvari, a polazeći od činjenice da apelant ima zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 13. novembra 1991. godine sa državom SFRJ SSNO - Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA, CRPCBiH je na osnovu člana 39. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica ponovno razmotrila odluke navedene u tački izreke i ocijenila da apelant nema pravo na povrat predmetnog stana s obzirom na to da je i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama druge države.
6. Apelant je tužbom protiv navedene odluke CRPC-a BiH pred Sudom BiH pokrenuo postupak upravnog spora. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 013755 16 U od 21. decembra 2016. godine Vijeće za upravne sporove Suda BiH je odbilo apelantovu tužbu kao neosnovanu i potvrdilo odluku CRPC-a BiH od 26. decembra 2007. godine (stav I izreke). Stavom II izreke je određeno da ta presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt.
7. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je navelo da je u postupku utvrđeno da je apelant, kao tadašnji nosilac stanarskog prava, otkupio predmetni stan na osnovu Ugovora broj 3513-403-4 zaključenog sa SSNO 13. novembra 1991. godine, u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je ugovor pravno obavezujući u smislu odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Istaknuto je da je navedenom odredbom propisano da je ugovor pravno obavezujući ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšim SSNO do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena u kom slučaju, prema odredbi člana 39.a istog zakona, Federacija BiH, odnosno Ministarstvo odbrane Federacije BiH dužno je da izda nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama. Također je istaknuto da su članom 39.e istog zakona propisane iznimke od navedenih pravila, pa je određeno da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 1), odnosno koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (stav 3), umjesto prava na upis prava vlasništva na tom stanu, ima pravo na naknadu od Federacije BiH. U pogledu prava na određivanje naknade nosiocima prava na „vojnim stanovima“ kojima je onemogućen povrat u posjed stana, ali im je istovremeno omogućena isplata naknade za faktičko lišavanje imovine, Vijeće za upravne sporove se pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, kao i na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine). Vijeće za upravne sporove je utvrdilo da apelant u konkretnom slučaju nema status izbjeglice u smislu člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojim je isključeno pravo stupanja u posjed stana svim nosiocima stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije im odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, dok stav 2. istog člana kao razlog za isključenje propisuje da su nosioci stanarskog prava stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz stambenog fonda bivše JNA ili iz novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ. Istaknuto je da su navedene odredbe bile predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom, koji je Odlukom broj U 83/03 utvrdio da član 3a. služi legitimnim ciljevima i da su odredbe iz oba stava u saglasnosti sa Ustavom BiH. Stoga, ostaje da se zaključi da nosioci stanarskog prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u oružanim snagama van teritorije BiH i koji nisu stekli status izbjeglice ili drugi vid zaštite do 14. decembra 1995. godine imaju pravo na naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova.
8. Dalje je istaknuto da je u postupku utvrđena odlučna činjenica, koju apelant nije osporavao, a to je da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Navedeno proizlazi iz dokaza u spisu koji su navedeni u presudi. Također je utvrđeno da je apelant u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom dvo i po sobnog stana u zakup u Podgorici, što je utvrđeno uvidom u akt Ministarstva odbrane Republike Srpske - Odjeljenje za nekretnine broj 8- 03-37-140/04 od 3. marta 2005. godine. U prilogu tom aktu su dostavljeni podaci o rješavanju stambenog pitanja iz stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore prema kojim se apelant nalazi na spisku pod rednim brojem 612. Nesporno je, kako je dalje utvrđeno, da je apelant tokom postupka dostavio potvrdu Ministarstva odbrane Republike Srbije - Sektor za ljudske resurse od 28. decembra 2012. godine kojom se potvrđuje da apelant do dana izdavanja potvrde nije riješio stambeno pitanje na teritoriji Republike Srbije dodjelom stana, niti dodjelom stambenog kredita iz vojno-stambenog fonda. Međutim, kako je sud prethodno na nesumnjiv način utvrdio da je apelant ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije, kao i da se nalazi u postupku dodjele stana u zakup u Podgorici, navedena potvrda nije mogla utjecati na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Vijeće za upravne sporove se u tom smislu pozvalo na odluku Evropskog suda u predmetu Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedene razloge, Vijeće za upravne sporove je zaključilo da apelantova tužba nije osnovana, te je primjenom člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH donijelo navedenu odluku.
9. Apelant je protiv navedene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Presudom broj S1 3 U 013755 17 Uvp od 14. juna 2017. godine Apelaciono vijeće Suda BiH je zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo. U obrazloženju presude je navedeno da je Vijeće za upravne sporove pravilno odlučilo kada je konačno odbilo apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je za svoju odluku dalo valjane, potpune i jasne razloge koje i Apelaciono vijeće u cijelosti prihvata. U odnosu na apelantove navode da je tuženi CRPCBiH promijenio svoj stav u vezi sa konkretnom pravnom stvari, te da je ponovno razmotrio svoju odluku i odbio apelantov zahtjev, Apelaciono vijeće je istaklo da su osporena odluka CRPC-a BiH, kao i njegov cjelokupan rad utemeljeni na Pravilniku o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica. Navedenim pravilnikom su određeni kriteriji na osnovi kojih se razmatraju zahtjevi i donose odluke o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, postupak odlučivanja o zahtjevima, a između ostalog, i postupak za ponovno razmatranje i izvršenje odluka. Dalje, članom 42. prečišćenog teksta Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, odnosno članom 39. Pravilnika o izmjenama i dopunama navedenog pravilnika, na koji član se i tuženi poziva u svojoj odluci, propisano je da CRPCBiH može u svako vrijeme po službenoj dužnosti pokrenuti postupak ponovnog razmatranja vlastite odluke ako utvrdi da nije pravilna. U skladu s navedenim, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neutemeljene apelantove tvrdnje da je postupak donošenja osporavane odluke CRPC-a BiH nezakonit, te da je Sud BiH, dopuštajući tuženom da po vanrednom pravnom lijeku ukida, stavlja van snage i poništava svoje ranije odluke, udario na same temelje pravne sigurnosti. U pogledu apelantovog prigovora koji se odnosi na pravilnost i zakonitost osporene odluke Suda BiH, Apelaciono vijeće je smatralo da je Vijeće za upravne sporove pravilno utvrdilo odlučne činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari i da je pravilno primijenilo zakon. Apelaciono vijeće je zaključilo da je pobijana presuda pravilna i zakonita, te je apelantov zahtjev za preispitivanje te sudske odluke odbilo kao neosnovan shodno članu 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istakao je da je na osnovu odluke CRPC-a od 9. aprila 2005. godine u izvršnom postupku uveden u posjed predmetnog stana 16. februara 2006. godine. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 39. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, kada je CRPCBiH po službenoj dužnosti ponovno razmotrio svoju odluku od 9. aprila 2005. godine. Istakao je da je navedena odluka CRPC-a bila konačna i obavezujuća, te da je postupak ponovnog razmatranja trebalo razmotriti sa aspekta vanrednih pravnih lijekova propisanih Zakonom o upravnom postupku BiH zbog čega je povrijeđen procesni zakon. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 5536/15 i AP 5521/15 u kojima je odbačena apelacija Federacije BiH - Vlade Federacije BiH protiv osporenih presuda Suda BiH. Apelant je istakao da je Apelaciono vijeće Suda BiH u presudama koje su bile predmet ispitivanja u navedenim predmetima usvojilo stanovište da je vojni stan vraćen zakonitom posjedniku i da je time postignuta svrha koju je Evropski sud uspostavio svojim odlukama (Đokić protiv BiH), te da bi obezbjeđivanje novčanog ekvivalenta za državu bio podjednak teret, možda i veći nego što bi podnijela vraćanjem predmetnog stana u posjed prijeratnom nosiocu stanarskog prava i vanknjižnom vlasniku sa dozvolom upisa prava vlasništva na stanu. Apelant smatra da je navedeni stav Apelacionog vijeća primjenjiv i u njegovom slučaju. Pored toga, apelant je istakao da je Apelaciono vijeće Suda BiH u drugom sličnom predmetu broj S1 3 U 000945 15 Uvp 2 od 3. novembra 2015. godine postupilo suprotno usvojenom stavu u apelantovom predmetu. U navedenoj presudi Apelaciono vijeće je uvažilo zahtjev tužitelja za preispitivanje sudske odluke, pobijanu presudu Vijeća za upravne sporove od 17. juna 2015. godine preinačilo i osporenu odluku tuženog CRPC-a BiH od 28. septembra 2007. godine kojom je bio odbijen kao neosnovan zahtjev za povrat prijeratnog stana tužitelja poništilo. Apelant smatra da je, zbog proizvoljne primjene prava u njegovom slučaju, diskriminisan u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj situaciji kao i apelant. Smatra da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenicu da se apelant nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja van BiH. II.Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da konačnom osporenom odlukom tog suda nije došlo do povreda Ustava BiH i Evropske konvencije na koje se apelant pozvao, da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u odluci koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, posebno člana 39.e Zakona o prodaji, te da je, smatrajući navode apelacije neosnovanim, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Istaknuto je da apelant u apelaciji reinterpretira činjenice na način koji pogoduje apelantu i da citira zakonske propise kojima se želi ukazati kako Sud BiH nije pravilno primijenio materijalno pravo, što može biti samo predmet redovnog sudstva, a nikako povrede ljudskih prava.
12. Zainteresovano lice je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u predmetnom postupku pravilno utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, zatim, da mu je van teritorije BiH priznato pravo na dodjelu drugog stana, te da se, prema odredbama zakona i drugih propisa, ne smatra izbjeglim i raseljenim licem i da nema pravo na vraćanje u posjed stana u Federaciji BiH. Također je istaknuto da je u predmetu Ustavnog suda broj AP 1370/08, Miladin Milosavljević i drugi, donesena odluka o dopustivosti i meritumu od 22. novembra 2012. godine u kojoj je u odnosu na apelanta utvrđena povreda prava na imovinu, te naloženo Vladi Federacije BiH da osigura apelantova prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na dom budući da apelant predmetni stan ne koristi i da se nikada nije uselio u njega, da pravo na dom ostvaruje na drugom mjestu. Navedeno je da je apelant predmetni stan izdao u najam, te je u tom smislu kao dokaz dostavljen ugovor o najmu od 6. septembra 2014. godine. Također je istaknuto da je zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana A. Ž.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 013755 17 Uvp od 14. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 16. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
20. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja osporenih odluka proizlazi da apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova. S obzirom na navedeno, dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantiranih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u nizu svojih predmeta bavio pitanjima tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije skupine, zavisno od toga da li se radi o aplikantima koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana, ili su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva grupa su predmet Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine) i oni koji su slijedili praksu u citiranom predmetu. Druga grupa su Mago i drugi protiv BiH (presuda od 3. maja 2012. godine) i oni koji su slijedili navedeni predmet.
24. Ustavni sud podsjeća da se u svojoj Odluci broj AP 4728/15 bavio analizom navedenih predmeta Evropskog suda u kontekstu prava aplikanata koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana i onih koji su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4728/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 42, 43. i 44). U navedenom predmetu Ustavni sud je, budući da je u provedenom postupku pred Sudom BiH utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja u Republici Srbiji, zaključio da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15 u kojima su redovni sudovi utvrdili da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova i u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanata na imovinu, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi određivanja naknade u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (op. cit., AP 4728/15, tačka 49).
25. U odnosu na predmet Tihomir Aleksić protiv Bosne i Hercegovine na koji se pozvao Sud BiH, Ustavni sud ističe da je Evropski sud utvrdio da je taj aplikant 31. marta 1992. godine otkupio predmetni stan u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine, plativši punu otkupnu cijenu stana. Dalje je utvrđeno da je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije informiralo vladu Bosne i Hercegovine da aplikantu još nije dodijeljen vojni stan u Srbiji, ali da je nadležni organ Ministarstva odbrane Republike Srbije utvrdio njegovo pravo na dodjelu stana. Istaknuto je da je ista situacija kao što je u predmetnom slučaju ispitana u predmetu Đokić kada je srbijanska vlada tvrdila da pripadnici njenih oružanih snaga više ne mogu steći ni stanarsko pravo, niti pravo zakupa na neodređeno vrijeme, već isključivo pravo zakupa na određeni vremenski period, što ne treba poistovjećivati sa nekadašnjim stanarskim pravom. Međutim, kasnije je razjašnjeno u predmetu Mago i drugi da su aktivni i penzionisani pripadnici oružanih snaga u Republici Srbiji zaista imali pravo na vojni stan na neodređeno vrijeme ili, u slučaju nedostatka odgovarajućeg stana, na hipotekarni zajam koji je sufinansirala država. Evropski sud je utvrdio da su aplikantovo pravo na vojni stan u Srbiji utvrdili nadležni vojni organi a da se on, kako bi stekao to pravo, morao odreći ekvivalentnog prava na svoj prijeratni stan u Sarajevu. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da činjenica da aplikantu još nije bio dodijeljen stan u Srbiji nije od značaja, te da „u svakom slučaju, on ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine“ (vidi, Evropski sud, Tihomir Aleksić protiv BiH, odluka od 3. februara 2015. godine, tač. 7, 15, 25. i 26).
26. Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, dosljedno svojoj praksi, zaključio da činjenica da li je aplikantu zaista dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova. Evropski sud je, također, naglasio da je Ustavni sud Odlukom broj U 15/11 proglasio prethodni način određivanja iznosa naknade neustavnim i naredio Parlamentu Federacije BiH da ga izmijeni u skladu sa presudom u predmetu Đokić. Evropski sud je u navedenom predmetu odbacio aplikantovu predstavku kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na odluku Evropskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine) u kojoj je Evropski sud, također, razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Evropski sud je u sva četiri slučaja posebno naglasio da aplikanti nisu podnijeli „zahtjev za nadoknadu prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova […]“. Evropski sud je ove aplikacije odbacio kao očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. Evropske konvencije sa obrazloženjem: „Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova“ (tačka 66).
27. U odnosu na konkretni predmet koji razmatra, Ustavni sud primjećuje da je predmet Tihomir Aleksić protiv BiH sličan apelantovom predmetu. Ustavni sud ističe da je u provedenom predmetnom postupku utvrđeno da apelant ima pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, te da ima pravo na naknadu prema Zakonu o prodaji stanova, kao i da se nalazi u postupku rješavanja stambenog pitanja dodjelom u zakup dvo i po sobnog stana u Podgorici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju primjenjiva praksa Ustavnog suda u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15.
28. Dalje, činjenica da je apelantov predmet u bitnome sličan predmetu Tihomir Aleksić protiv BiH sama po sebi ne može voditi zaključku da bi trebalo odbiti, odnosno odbaciti predmetnu apelaciju. Ovo zbog toga što iz prakse Ustavnog suda, zapravo, proizlazi da je Ustavni sud u sličnim situacijama kao što je apelantova isticao: „S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante“ (op. cit., AP 1205/08, tačka 51). Stoga bi u datoj situaciji, i pored stava Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant bio doveden u nepovoljniju situaciju u smislu zaštite svojih prava u odnosu na apelante iz citiranih predmeta br. AP 1205/08 i AP 726/15, te odluka koje su slijedile.
29. S tim u vezi, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima br. AP 1205/08 i AP 726/15, smatra da se, u konačnici, apelantov položaj svodi na položaj apelanata u citiranim predmetima. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, da je to miješanje utemeljeno na zakonu i da služi legitimnom cilju, te da apelant, u smislu relevantnih odredaba materijalnog prava, kao i stava iz odluke Aleksić protiv BiH, ima pravo na naknadu. Iz navedenog proizlazi da u datim okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u stavu Suda BiH da apelantov zahtjev treba odbiti. Međutim, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu da su prestale da važe relevantne odredbe, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju vodio dugotrajni postupak pred CRPC-om (prvobitna odluka donesena 12. juna 2001. godine) i Sudom BiH koji je rezultirao osporenim odlukama, te imajući u vidu da apelantu nesporno pripada pravo na naknadu, ali da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi, zapravo, na apelanta bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu, zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja svrsishodno, odnosno u najboljem apelantovom interesu, da ovu odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11.
30. Polazeći od navedenog zaključka o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na predmete br. AP 5521/15 i AP 5536/15 u kojima je Ustavni sud odbacio kao nedopuštene apelacije Federacije BiH - Vlade Federacije zbog toga što su prima facie neosnovane (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5521/15 i Odluka o dopustivosti broj AP 5536/15 od 20. decembra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao i na odluku Suda BiH broj S1 3 U 000945 15 Uvp 2 od 3. novembra 2015. godine, ne može voditi drugačijem zaključku i rješenju konkretnog predmeta, te da su istaknuti apelacioni navodi neosnovani.
31. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 1370/08 od 23. novembra 2012. godine, Miladin Milosavljević i drugi, već utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije BiH radi osiguranja apelantovog prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. U navedenom predmetu apelant je podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002163 08 U od 21. maja 2010. godine kojom je odbijena kao neosnovana tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja kojima je dozvoljeno reizvršenje zaključka o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 14. novembra 2005. godine u korist A.Ž. i vraćanje u posjed predmetnog stana, te naloženo apelantu da se iseli iz predmetnog stana. Imajući u vidu da je Ustavni sud već dostavio navedenu odluku Vladi Federacije BiH radi utvrđivanja naknade, Ustavni sud ističe da će izvršenje prethodne odluke istovremeno predstavljati i izvršenje predmetne odluke.
32. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
33. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati i navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada osporenom odlukom, koja je utemeljena na zakonu i donesena u javnom interesu, nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva od javnog interesa, budući da su odredbe Zakona o prodaji stanova kojim je utvrđena visina naknade prestale da važe i da bi na apelanta bio stavljen pretjeran teret da pokreće novi parnični postupak radi utvrđivanja visine te naknade.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević