Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1908/19 (S.H.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1908/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1908/19, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 045608 19 Gž od 11. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 27. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 045608 19 Gž od 11. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi (Federacija BiH - Ministarstvo pravde FBiH) da mu zbog neosnovano vođenog krivičnog postupka na ime pravične novčane naknade plati određeni novčani iznos i to dio iznosa zbog povrede časti i ugleda i dio iznosa zbog duševnih bolova zbog teškog narušavanja zdravlja i umanjenja opšte životne aktivnosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je apelant obavezan tuženom nadoknaditi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je protiv Z.R. kao prvooptuženog i apelanta kao drugooptuženog Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona 28. januara 2010. godine podiglo optužnicu zbog postojanja osnovane sumnje da je prvooptuženi počinio krivično djelo utaje, a apelant isto krivično djelo pomaganjem. Optužnica je potvrđena rješenjem Općinskog suda u Cazinu od 2. februara 2010. godine, međutim presudom istog suda od 5 aprila 2016. godine optužba je odbijena. Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) regulisan postupak za nadoknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode. Međutim, odredbama ZKP nije propisano da lice protiv kojeg se vodi krivični postupak i u toku postupka se donese presuda kojom se optužba odbija jer je tužilaštvo odustalo od optužnice(što je u konkretnom predmetu slučaj) ima pravo na naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da jedan od uslova koji mora biti ispunjen da bi se mogla uspješno zahtijevati šteta po osnovu krivice, jeste protupravno postupanje štetnika (tuženog u ovoj situaciji). Protupravno ponašanje će postojati u situaciji kada se određeno ponašanje suprotstavlja tzv. objektivnom pravu države i njenom moralu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u radnjama tuženog nema protupravnosti, zbog čega se ne može zahtijevati naknada štete, jer tužilaštvo jeste ovlašteno provoditi određene postupke, a sud je ovlašten na osnovu prijedloga i zahtjeva tužilaštva donositi odluke. Kantonalni sud je naveo da bi tuženi mogao odgovarati za postupke tužilaštva ili suda pod uslovom da je apelant dokazao da su organi tuženog postupali nezakonito i da su nezakonitim postupanjem apelantu prouzrokovali štetu namjerno ili nepažnjom. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da su organi tuženog prema njemu postupali nezakonito i da su mu tako prouzrokovali štetu namjerno ili nepažnjom. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odredio i visinu troškova postupka i paricioni rok, zbog čega je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore apelanta iznijete u tom smijeru.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je tužena dužna nadoknaditi štetu po opštim pravilima odgovornosti za štetu iz Zakona o obligacionim odnosima, budući da su kod apelanta štetne posljedice nastupile zbog neosnovanog vođenja krivičnog postupka protiv njega. Takođe, apelant osporava i odluku suda o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da apelant nije dokazao da su organi tuženog postupali nezakonito, slijedom čega je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević