Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/19 (Jaffa Komerc d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2413/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2413/19, rješavajući apelaciju Jaffa Komerc d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jaffa Komerc d.o.o. Mostar protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 026936 18 Pž od 10. aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 026936 18 Ps od 27. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jaffa Komerc d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Vesna Pehar i Zoran Lesko iz Mostara, podnio je 5. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 026936 18 Pž od 10. aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 026936 18 Ps od 27. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je kao preuranjen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi („Mandić Komerc“ d.o.o. Derventa) obaveže da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su se parnične stranke nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o prevozu kojim se tuženi kao prevoznik obavezao da će izvršiti prevoz robe (breskvi) apelanta na relaciji Mostar – Krasnodar u Ruskoj Federaciji. Utvrđeno je da je u tovarnom listu navedeno da temperatura u kamionu – hladnjači kojom se roba prevozi mora iznositi od plus 2 do plus 4 stepena, međutim, kada je roba dovezena u Rusku Federaciju kupac ju je pregledao, te angažovao ovlaštenu procjeniteljsku kuću koja je utvrdila da je zbog neodgovarajuće temperature koja je prelazila i 10 stepeni došlo do oštećenja robe i to da je 39,6 % robe uništeno. Vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrđeno je koliko iznosi vrijednost uništene robe, te je utvrđeno da je uz robu kupcu dostavljen račun za isporučenu količinu robe. Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant tražio da mu tuženi nadoknadi štetu koja se ogleda u izgubljenoj zaradi koju predviđa odredba člana 189. Zakona o obligacionim odnosima. U stavu 3. istog člana je propisano da se visina izmakle koristi određuje prema dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a da je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Viši privredni sud je naveo da je dobitak koji je apelant osnovano očekivao iz ovog posla cijena iz računa koji je dostavljen kupcu za isporučenu robu. Viši privredni sud je naveo da se ne radi o naknadi štete na robi zbog čega je umanjena njena vrijednost, već da se radi o naknadi štete na robi zbog koje apelant nije ostvario zaradu koju je iz tog posla očekivao, a sve prema priložen računu koji je pratio predmetnu robu i koji je trebao kupac da plati. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je apelant morao dokazati da li mu je predmetni račun plaćen, da li je došlo do umanjenja računa zbog nedostataka na robi i ako jeste u kom iznosu je došlo do umanjenja. Naime, samo to bi predstavljalo dobit koju je apelant izgubio zbog propuštanja i krivice tuženog, i samo je u tom iznosu mogao da traži da mu se šteta nadoknadi. Međutim, Viši privredni sud je ukazao da apelant navedeno nije dokazao.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je on potraživao naknadu obične štete nastale na robi prilikom transporta i da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da se radi o izmakloj dobiti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2413/19 (Jaffa Komerc d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio