Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7322/18 („Postbank BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7322/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. srpnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7322/18, rješavajući apelaciju „Postbank BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Postbank BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 206590 18 Rev 2 od 25. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Postbank BH, Poštanska banka BiH“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 206590 18 Rev 2 od 25. rujna 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda revizija je djelimično uvažena i obje nižestupanjske presude su preinačene tako da je utvrđeno postojanje osnovanog potraživanja tužitelja (S.H.) prema apelantu u određenom novčanom iznosu sa zateznom kamatom, te je obvezan apelant da nadoknadi tužitelju troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizilazi da je tužitelj s apelantom zaključio dva Ugovora o oročenom depozitu, da bi nakon isteka roka oročenja bio odbijen zahtjev tužitelja za isplatu uplaćenih sredstava. S tim u vezi, naveo je da je nad apelantom uvedena privremena uprava i Rješenjem agencije za bankarstvo imenovan privremeni upravnik, a nakon otvaranja stečaja nad imovinom apelanta stečajni upravnik je osporio potraživanje tužitelja i uputio ga na parnicu. Dalje je naveo da je nakon donošenja prvostupanjske presude, u tijeku žalbenog postupka zaključen Sporazum o preuzimanju dijela aktive i pasive apelanta od strane „Moja banka“ d.d. Sarajevo kojim je regulirano da „Moja banka“ d.d. Sarajevo preuzima obveze apelanta po osnovu obveza depozita stanovništva. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi revizije da su nižestupanjski sudovi pogrešnom primjenom Zakona o bankama F BiH, i pored Odluke Agencije za bankarstvo F BiH o blokadi isplate, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali apelanta na isplatu primljenih sredstava, s obzirom da je odluka donesena za vrijeme uvedene privremene uprave kod apelanta i njeno djelovanje je privremenog karaktera, pa nije predstavljalo smetnju za vođenje ovog parničnog postupka, posebno iz razloga što je nakon privremene uprave nad imovinom apelanta otvoren stečajni postupak. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni navodi revizije o postojanju mogućnost da se tužitelj naplati dva puta na osnovu zaključenja navedenog Sporazuma, s obzirom da je Sporazum na koji se poziva apelant zaključen u tijeku žalbenog postupka i apelant tu činjenicu nije naveo u žalbi, pa se radi o novoj činjenici koju apelant ne može iznositi u reviziji, jer je to u suprotnosti s člankom 242. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se istaknuta činjenica o zaključenju Sporazuma odnosi se na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ne na povredu parničnog postupka zbog koje se revizija mogla izjaviti, pa u smislu članka 242. ZPP, nije mogla utjecati na drugačiju odluku suda u postupku po reviziji, posebno iz razloga što se način naplate određenog osnovanog potraživanja raspravlja u izvršnom postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je potraživanje tužitelja osnovano primjenom članka 1035. stav 2. i članka 1038. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, kako je nad imovinom apelanta otvoren stečaj, prema odredbama članka 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku sud može samo deklaratornom odlukom utvrditi postojanje potraživanja tužitelja, a ne može donijeti kondemnatornu odluku, kakva je donesena od strane nižestupanjskih sudova.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7322/18 („Postbank BH, Poštanska banka… | Sudska praksa | Aktio