Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/19 (ZU "Moja apoteka" Banjaluka)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2403/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2403/19, rješavajući apelaciju ZU "Moja apoteka" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela ZU "Moja apoteka" Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017797 16 Uvp od 20. marta 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZU "Moja apoteka" Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnijela je 5. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017797 16 Uvp od 20. marta 2019. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 27. septembra 2016. godine kojom je odbijena apelantičina tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS) od 27. oktobra 2015. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantičina žalba protiv rješenja Republičke uprave za inspekcijske poslove, Sektora zdravstvene inspekcije - Odjeljenja Banjaluka, Zdravstvene inspekcije od 14. septembra 2015. godine kojim je apelantici zabranjeno da u poslovnoj jedinici „Apoteka Merkator“ vrši promet 63 artikla (pobliže navedeni u dispozitivu prvostepenog rješenja), te naloženo apelantici da obezbijedi redovan sanitarni pregled za uposlenicu J.S., te da u ostavljenom roku obavijesti donosioca rješenja o izvršenom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni organ zabranu apelantici da vrši promet 63 artikla obrazložio zaključkom da ti artikli nisu navedeni u Pravilniku o vrsti kozmetičkih i drugih sredstava za zaštitu zdravlja, ostalih proizvoda kojima se obavlja promet na malo u apoteci i specijalizovanoj prodavnici i usluga koje se mogu pružiti u apoteci (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, Vrhovni sud je naveo da je tuženi rješenjem od 27. oktobra 2015. godine odbio apelantičinu žalbu s tvrdnjom da sporni proizvodi na deklaraciji proizvođača nemaju oznaku „Hrana za posebne potrebe“, te da je zaključio da činjenica da prvostepeno rješenje nema pojašnjenja o značaju deklaracije na proizvodu ne dovodi u pitanje pravilnost tog rješenja. Naime, da je apelantica (protivno javnom interesu) proizvoljno svrstala sporne proizvode u hranu za posebne prehrambene potrebe i tako dovela potrošače u zabludu, što utiče na život i zdravlje ljudi, te da se apelantica nije izjasnila na Zapisnik o inspekcijskoj kontroli od 11. septembra 2014. godine i tako saglasila s činjenicama navedenim u Zapisniku. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelantičina registrovana djelatnost (kojom je odobren promet proizvoda široke potrošnje) nije od značaja za predmetnu upravnu stvar, te naglasio da je sporno da li apelantica ima pravo sporne proizvode prometovati u apoteci. Vrhovni sud je naveo da je navedenim Pravilnikom propisana Lista kozmetičkih sredstava i Lista drugih sredstava za zaštitu zdravlja građana, te naglasio da bi se svi oduzeti proizvodi po rješenju prvostepenog organa (da su imali propisanu deklaraciju) u ovom Pravilniku svrstali u namirnice (koje se dijele na 1. hranu za posebne prehrambene potrebe i 2. hranu bez glutena), zbog čega nije osnovan apelantičin prigovor da navedeni artikli imaju karakter sredstava koji se koriste za zaštitu zdravlja ljudi, jer se ne radi o toj grupi proizvoda u koju se svrstavaju ulošci za stopala, sredstva za higijenu stopala i obuće, pamučne rukavice i odijela za ublažavanje simptoma psorijaze itd. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da sve namirnice (izuzev proizvoda s medom i drugih pčelinjih proizvoda i bombona i žvakaćih guma za zaštitu usne šupljine i grla) na deklaraciji prizvođača moraju biti jasno naznačene prema namjeni namirnice, a za hranu bez glutena da je vrlo mali sadržaj glutena ili da je bez glutena, te naglasio da sve to nemaju artikli koji oduzeti apelantici, te naglasio da je to označavanje (suprotno apelantičinim navodima) propisano Pravilnikom i to u Listi drugih sredstava za zaštitu zdravlja građana. Vrhovni sud je naveo da nije od uticaja specifikacija spornih artikala koje je apelantica dostavila, jer ti proizvodi nisu pravilno naznačeni.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj relevantnih propisa. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/19 (ZU "Moja apoteka" Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio