Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2690/19 (B. M. i D. M.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2690/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2690/19, rješavajući apelaciju Belmina Mehičevića i Džanana Mehičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Belmin Mehičević i Džanan Mehičević protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 051352 19 Gž od 4. aprila 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Belmin Mehičević i Džanan Mehičević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Hajrudin Pokvić advokat iz Bugojna, podnijeli su 28. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 051352 19 Gž od 4. aprila 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužitelj (N.K.) i u odnosu na apelante dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene odluke, te su obvezani apelanti da tužitelju naknade troškove postupka. Također, odbijen je protutužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je neutemeljen upis na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene odluke u korist tužitelja sa 1/1 dijela na osnovu presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 46 0 P 051352 14 P od 12. novembra 2015. godine, gdje su suvlasnički dijelovi apelanata od po 1/6 upisani na njihovo ime, da se nalaži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda i katastru Općine Bugojno da uspostave stanje u zemljišnim knjigama i katastru kako je bilo prije provođenja presude, te upis suvlasničkog dijela u korist apelanata sa po 1/6 dijela, te da se tužitelj obaveže da apelantima naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je presudom Općinskog suda od 12. novembra 2015. godine (u ovom predmetu donesena u ranijem postupku i provedena u zemljišnim knjigama i katastru) utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, da je ova presuda ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 7. juna 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak u odnosu na apelante (koji su kao jedni od tuženih podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka). Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud (u ponovnom postupku) utvrdio da se predmetna parcela nalazila u posjedu A.K. (tužiteljev otac) koji je koristio kao prilaz objektima izgrađenim na drugoj parceli, te da je nastavio koristiti tužitelj (u istu svrhu). Naime, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je predmetna parcela formirana 1981. godine kada je izvršeno cijepanje prema urbanističkoj suglasnosti radi formiranja građevinske parcele i prilaznog puta [...], te naglasio da se ona još od 1981. godine koristi kao prilazni put drugoj parceli na kojoj su se nalazili objekti A.K. (koje danas posjeduje i koristi tužitelj) te da je dio jednog od tih objekata sagrađen na spornoj parceli. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti i njihov prednik nisu nikada bili u posjedu predmetne parcele niti se koristili njom (objekti koji su pripadali predniku apelanata M.K. nalaze se na parceli koju od sporne parcele razdvaja drugi pristupni put koji vodi prema trećoj parceli na kojoj se nalazi stambeni objekat F.K.) te naglasio da se ovim potvrđuje (neometan i kontinuiran) savjestan i zakonit posjed tužiteljeva oca i tužitelja na predmetnoj parceli. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da to što su apelanti prije provođenja presude od 12. novembra 2015. godine bili upisani na spornoj parceli kao suvlasnici s ostalim tuženim (u ranijem postupku) potvrđuje da se radilo o tzv. “golim” zemljišnoknjižnim suvlasnicima, te naglasio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se tužitelj nalazi u zakonitom i savjesnom posjedu sporne parcele preko 30 godina (sporne parcele bile u posjedu A.K. od 1975. godine osnovom ugovora o darovanju, dok se u posjedu tužitelja nalaze osnovom nasljeđa sve do danas) te da tužitelja i njegovog prednika u mirnom posjedu i korištenju sporne parcele niko nije ometao. Kantonalni sud je naveo da vanparnični postupak diobe nekretnina (koji se vodi od 2011. godine i u kojem sudjeluju stranke iz ovog predmetu) nema uticaja na tok tužiteljeve dosjelosti niti je čin ometanja tužitelja u mirnom posjedu sporne parcele, jer predmet diobe mogu biti nekretnine u suvlasništvu (tužitelj upisan kao vlasnik i posjednik sporne parcele sa 1/1 dijela). Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio protivtužbeni zahtjev apelanata, jer je usvojio tužiteljev zahtjev, te naglasio nije obrazlagao ostale navode apelanata jer nisu od odlučnog značaja (član 231. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2690/19 (B. M. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio