Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2926/17 (J. J.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2926/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2926/17, rješavajući apelaciju Jovana Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Jovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003618 16 Kž 10 od 25. aprila 2017. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003618 16 K2 od 9. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003618 16 Kž 10 od 25. aprila 2017. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003618 16 K2 od 9. novembra 2016. godine.

2. Okružni sud je donio presudu broj 13 0 K 003618 16 K2 od 9. novembra 2016. godine kojom je apelanta oglasio krivim da je na opisan način drugog lišio života (Boru Đukića, u daljnjem tekstu: oštećeni) čime je učinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

3. Okružni sud je u presudi naveo tok postupka (između ostalog činjenicu da je ranije donijeta presuda Okružnog suda od 21. marta 2016. godine rješenjem Vrhovnog suda od 16. juna 2016. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak), procesne odluke, provedene dokaze u toku postupka i završne riječi stranaka. Okružni sud je u presudi naveo iskaze svjedoka (sina oštećenog-očevica događaja, iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka, te izjave drugih svjedoka), te je na strani

8. Okružni sud dao ocjenu iskaza sina oštećenog i apelanta kao svjedoka. Nadalje na str. 9-14. Okružni sud je naveo šta proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka Đorđa Odžakovića, Saše Jojića, kao i drugih vještaka. Okružni sud je ukazao i na druge dokaze, odnosno njihov sadržaj.

4. Na strani 16. Okružni sud je naveo zašto nije prihvatio stav odbrane da se radi o nužnoj odbrani ili nehatu, pozivom na relevantne zakonske odredbe ali izvedene dokaze (iz kojih je zaključio, opisujući događaja, da niti jedna radanja oštećenog, osim vrijeđanja apelanta, nije bila preduzeta prema apelantu , a koja bi predstavljala napad ili napad koji predstoji). Okružni sud je na strani 17. istakao da je nesporno utvrđeno u toku postupka da je apelant preciziranog dana, nakon što je uočio oštećenog i njegovog sina da ispumpavaju vodu iz kanala došao od svoje kuće do njih, gurajući ispred sebe ručna građevinska kolica u koja je stavio karabin - prepravljenu vojničku pušku, te nakon kraćeg verbalnog sukoba sa oštećenim apelant je, htijući da ga liši života, iz kolica izvadio pušku i iz iste ispalio jedan metak u pravcu oštećenog (koji se kretao prema njenu), a nakon toga i drugi, da bi u trenutku kada mu je oštećeni prilazio sa uzdignutom lopatom u ruci, sa bliskog odstojanja, iz puške ispalio jedan metak u njegovom pravcu čiji projektil je nanio oštećenom povredu desnog ramena, pa kada se oštećeni uhvatio lijevom rukom za desnu i bio u položaju okrenut leđima prema njemu, ispalio još jedan metak u pravcu oštećenog čiji je projektil pogodio oštećenog (na način kako je sud opisao u presudi) usljed koje povrede je nastupila nasilna smrt oštećenog na licu mjesta tako da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 148. stav 1. KZ.

5. Ukazujući na odredbu člana 15. stav 2. KZ sud je cijenio psihički odnos apelanta prema izvršenom djelu i našao da je on ovo djelo učinio sa umišljajnim oblikom vinosti i to sa direktnim umišljajem, te opisao događaj i zaključio da apelant uzima pišku, ne odustaje od namjere da upotrijebi oružje i upotrebljava ga na opisan način (iako je imao vile i lopatu) , što nesumnjivo ukazuje na njegov direktni umišljaj, da je bio svjestan djela i htio njegovo izvršenje.

6. Okružni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja djela, a tako i u vrijeme suđenja, bio bitno smanjene uračunijivosti i sposobnosti da upravlja radnjama i postupcima, a u vrijeme događaja u stanju privremene duševne poremećenosti, što je sud imao u vidu prilikom odmjeravanja kazne u smislu odredbe člana 14. stav 2. KZ.

7. Vrhovni sud je donio presudu broj 13 0 K 003618 16 Kž 10 od 25. aprila 2017. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbu javnog tužioca u Doboju i žalbu apelanta , te presudu od 9. novembra 2016. godine potvrdio.

8. U obrazloženju drugostepene presude sud je naveo da nisu osnovani argumenti iz žalbe apelanta - da su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, koje se odnose na ocjenu nalaza vještaka Đorđa Odžakovića - te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP, jer je uobrazloženju pobijane presude iznesen sadržaj svih dokaza optužbe i odbrane, izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, dakle, i nalaza vještaka Đorđa Odžakovića i Saše Jojića (strane 10. i 11.), koji su povodom rekonstrukcije događaja, nalaz i mišljenje usmeno izložili na glavnom pretresu. Njihovi iskazi su ocijenjeni u povezanosti sa nalazom vještaka dr. Ljubomira Curkića, te iskazom apelanta i sina oštećenog, koji su, u bitnome, takođe, izneseni u obrazloženju pobijane presude, te ocijenjeni u međusobnoj povezanosti i u povezanosti sa brojnim materijalnim dokazima. U toj ocjeni, kako je naveo Vrhovni sud, dati su obrazloženi razlozi i nema nikakvih nejasnoća niti nedostataka u vezi činjenica od odlučnog značaja, a time ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani argumenti iz dopune žalbe, kojima apelant ukazuje na povredu prava na odbranu i time bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, kroz tvrdnju da mu nije dozvoljeno da ispituje svjedoka, sina oštećenog, upućujući na sadržaj zapisnika sa glavnog pretresa.

9. Vrhovni sud je naveo da su bez osnova argumenti iz žalbi (Okružnog tužioca i apelanta), kojima se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud analizom i ocjenom provedenih dokaza optužbe i odbrane, pojedinačno u međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant na način opisan u izreci pobijane presude, lišio života oštećenog i time počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1.

KZ RS.

10. Naime, postupajući u skladu sa uputama iz rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 16. juna 2016. godine (kojim je ukinuta ranija prvostepena osuđujuća presuda Okružnog suda) i nakon izvršene rekonstrukcije, te datih nalaza i mišljenja vještaka Đorđa Odžakovića, Saše Jojića i dr Ljubomira Curkića, pravilno su utvrđene sve odlučne činjenica na kojima je zasnovan zaključak o načinu ispaljenja posljednjeg, četvrtog hica iz puške, te položaju tijela oštećenog i apelanta, kom prilikom je nanesena povreda oštećenom koja je uzrokovala smrt oštećenog na licu mjesta. Vrhovni sud je naveo da je prihvatajući navedene nalaze i mišljenja vještaka i njihova pojašnjenja na glavnom pretresu, u pobijanoj presudi sud dao jasne i valjane razlozi, da je isključena mogućnost da je rana nastala na način prikazan na rekonstrukciji od strane apelanta, što je objasnio pozivajući se na obdukcioni nalaz.

11. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je cijenio da su bez osnova argumenti iz žalbe, u prilog tvrdnji da je do „samoopaljenja“ zadnjeg, četvrtog metka došlo prilikom pada apelanta i udarom kundaka puške o asfaltnu podlogu, koja radnja je, po tvrdnjama odbrane, izvan volje apelanta i čini nehatni oblik vinosti, kao i oni argumenti u prilog tvrdnji da je apelant postupao u nužnoj odbrani, jer je oštećeni „krenuo prema njemu sa nožem u ruci“, prije ispaljenja prva dva hica (koja nisu pogodila oštećenog), trećeg hica, koji je pogodio Boru u lijevo rame (povreda od fragmenata projektila nastalim prolaskom kroz metalni dio lopate) i posljednjeg, četvrtog hica u predjelu leđa. O tome su, kako je naveo Vrhovni sud u pobijanoj presudi dati detaljno obrazloženi razlozi (strana 16, pasus 4.), koje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjane.

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava apelant nalazi u činjenici da presuda ne sadrži obrazloženje odnosno razloge u pogledu relevantnih činjenica i pravnih pitanja. S tim u vezi apelant ukazuje da sud nije obrazložio zašto nije prihvatio navode apelanta koji se tiču pitanja nužne odbrane i vinosti. Apelant ukazuje da sud uopšte nije razmotrio iskaz vještaka balističara Đorđa Okanovića – da je iz sporne puške moglo doći do samoopaljenja. Takođe, u pogledu navedenog (kako apelant navodi) svoj stav nije dao ni Vrhovni sud, već je koristio uopštene fraze. Nedostatak ocjene ovog dokaza po mišljenju apelanta pokreće pitanje povrede jednakosti strana u postupku i principa in dubio pro reo. Slijedom navedenog apelant smatra da je tvrdnja vještaka dovela u sumnju navode optužbe u pogledu vinosti apelanta u odnosu na smrtnu posljedicu (postupao iz nehata). Apelant se žali i na pravično suđenje u pogledu postojanja nužne odbrane, takođe navodeći da je i u ovom dijelu odluka proizvoljna i bez obrazloženja i da sud nije na nesumnjiv način isključio postojanje fizičkog napada od strane oštećenog na apelanta. Apelant ukazuje na primjenu načela in peus i in favorem, te navodi da u pogledu ocjene dokaza koja se odnosi na vinost apelanta sud nije primijenio navedena pravila i da nedostatak obrazloženja u pogledu relevantnih činjenica i dokaza presudu čini nezakonitom. Takođe apelant u apelaciji navodi da smatra da je na njegovu štetu povrijeđen zakon jer u toku istrage nije izvršen pregled i analiza tragova i vještačenja odjeće oštećenog. Takođe, apelant ukazuje da prilikom uviđaja nije pronađen nož kojim ga je napao oštećeni sugerirajući da je policija po dojavi došla u roku od 1 sat , kao i da je tu sa sinom oštećenog bilo još jedno lice do dolaska policije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud izvršio ocjenu dokaza (vještačenje vještaka balističara), pri čemu apelant ukazuje na proizvoljnost i neobrazloženu odluku, te navodi da redovni sud nije obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane da se radi o nužnoj odbrani, odnosno navode apelanta u pogledu vinosti. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju jasno obrazloženje, koje su rezultat provedenog dokaznog postupka i zaključka do kojih je (prvostepeni) sud došao analizom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, a što je potvrdio i drugostepeni sud. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22.travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).

16. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka, koji su dovedeni u vezu sa drugim dokazima, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao sasvim jasno obrazloženje, na osnovu utvrđenih činjenica i pozivajući se na relevantne zakonske propise o postupanju apelanta u inkriminisanom događaju, njegovoj namjeri da oštećenog liši života upotrebi puške od strane apelanta (nesrazmjernoj naspram lopate), da nije bilo napada oštećenog (osim vrijeđanja), kao i o njegovom (direktnom) umišljaju. Ni ostali navoda apelanta istaknuti u apelaciji nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2926/17 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio