Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7685/18 (B. S.-D.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Hipoteka
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7685/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-7685/18, rješavajući apelaciju Bosiljke Simić-Dadić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosiljka Simić-Dadić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 036597 18 Rev od 16. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosiljka Simić-Dadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Živan Blagojević, odvjetnik iz Šamca, podnijela je 24. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 036597 18 Rev od 16. listopada 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obvezani su tuženi ("Agroprodukt " d.o.o. Obudovac i apelantica) da tužitelju („Sberbank“ a.d. Banjaluka) isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je na osnovu uvida u kompletan kreditni dosije za predmetni kredit, utvrdio da je prvotuženi aplicirao za dugoročni kredit sa zahtjevom koji je potpisala apelantica u svojstvu direktorice, a potpis je ovjeren pečatom. Dalje je naveo da je odlukom kreditnog odbora davatelja kredita ("Volksbank" a.d. Banjaluka-pravni prednik tužitelja), odobren dugoročni kredit u svrhu zatvaranja revolving kredita prvotuženom, a odlukom skupštine prvotuženog odobreno je zaduženje društva po predmetnom kreditu, te je zaključen Ugovor o dugoročnom kreditu, koji je potpisan i ovjeren od strane dužnika i vjerovnika, te potpisan od strane jamca. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da je za potraživanje po ugovoru uspostavljena hipoteka na nekretninama apelantice kao založnog dužnika, na osnovu Ugovoru o zasnivanju hipoteke.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženog, kao glavnog dužnika i apelanticu, kao solidarnog jamca, osnovan, u smislu odredaba članka 1065. i članka 1004. stavak 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski prigovor da ugovor o dugoročnom kreditu između davatelja kredita i prvotuženog kao korisnika kredita, te ugovor o solidarnom jemstvu zaključen između davatelja kredita kao vjerovnika i prvotuženog kao dužnika i apelantice kao solidarnog jamca, nisu valjani, jer se ne zna tko je potpisao ugovore kao davatelj kredita, a ugovori nisu ovjereni pečatom davatelja kredita. Naime, Vrhovni sud je naveo da su navedeni ugovori pismeni, sa jasno naznačenim pravima i obavezama ugovornih strana i imaju sve elemente propisane člancima 1065. (Ugovor o kreditu), 997. (Jamstvo), 998. (Forma ugovora u jamstvu) i 1004. stavak 3. (Oblici jamstva) ZOO. Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da u ugovoru o kreditu nema jasne legitimacije davatelja kredita (ugovor nije ovjeren pečatom navodnog davatelja kredita – banke i na obrascu ugovora postoji jedino nečitak potpis bez oznake imena osobe koja je potpisala taj obrazac), zbog čega su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu članka 26. ZOO. Osim toga, apelantica ističe da u odlukama redovnih sudova nedostaje valjano i potpuno obrazloženje u pogledu navedenog prigovora iako ga je redovno isticala.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Vrhovnog suda koje dao u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević