Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2187/19 (M. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2187/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2187/19, rješavajući zahtjev Marka Manojlovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Manojlovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 056902 19 Kž 5 od 3. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 056902 16 K 2 od 4. februara 2019. godine.
2. U predmetnoj apelaciji apelant je podnio i zahtjev da Ustavni sud „hitno donese mjeru zabrane upućivanja apelanta na izvršenje zatvorske krivične sankcije u trajanju od šest mjeseci“.
3. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 056902 16 K 2 od 4. februara 2019. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i mjestu, te način pobliže opisan u izreci presude postupio protivno odredbama člana 19. stav 1. Zakona o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, čime je počinio krivično djelo Omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 225. stav 2. u vezi sa stavom
1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka. Presudom je, također, apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS.
4. U obrazloženju presude je Osnovni sud, između ostalog, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant učinio predmetno krivično djelo Omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 225. stav 2 u vezi sa stavom 1. KZ RS. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da je do navedenog utvrđenja prvenstveno došao analizom i ocjenom cjeline izjava svjedoka optužbe Mladena Đukića, Bojana Radovića, Dušana Vladisavljevića i Adriana Milovanovića, odnosno prihvatanjem, kao vjerodostojnih dokaza istražnih iskaza tih svjedoka datih na zapisnike u CJB Bijeljina, a koji zapisnici su na glavnom pretresu korišteni u skladu sa članom 228. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) i koji su uvršteni u spis predmeta, te prihvaćeni kao dokazni materijal.
5. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili apelantov branilac i Okružni javni tužilac u Bijeljini.
6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 056902 19 Kž 5 od 3. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane podnesene žalbe i potvrđena prvostepena presuda od 4. februara 2019. godine.
7. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama, odnosno u predmetnom krivičnom postupku, prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ukazuje da presuđenje u ovoj krivičnopravnoj stvari nema uporište u izvedenim dokazima, te da osporene presude ne sadrže odlučne razloge na osnovu kojih su redovni sudovi uzeli činjenice i dokaze koji se mogu primijeniti na štetu apelanata, pritom ne primjenjujući opšte načelo in dubio pro reo.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud zapaža da je apelant lice koje je pravosnažno oglašeno krivim i osuđeno na kaznu zatvora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja predmetne apelacije, zabraniti njegovo upućivanje na izvršenje izrečene krivične sankcije, a kao razloge za donošenje privremene mjere ističe povredu njihovih ljudskih prava počinjenih u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka.
14. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelant zasniva svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da on, pored navoda koji se tiču merituma predmeta, nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali.
15. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je nadležni sud poduzeo radnje kako bi apelanta uputio na izdržavanje kazne zatvora, a iz osporene prvostepene presude proizlazi da se apelant u vrijeme njenog donošenja nalazio na slobodi. Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10, 117/11 i 98/13; u daljnjem tekstu: ZIKS) koje regulišu postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 69-72.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost u smislu podnošenja molbe nadležnom sudu za odlaganje izvršenja kazne zatvora koju ima prema relevantnim odredbama navedenog Zakona, odnosno, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
16. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi prima facie ukazao na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević