Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-887/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Javna vlast
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-887/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-887/19, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 010699 14 Uvp od 29. novembra 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 010699 14 Uvp od 29. novembra 2018. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 010699 13 U od 26. septembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana tužba koju je apelant podnio radi poništenja zaključka tuženog (Općinskog vijeća Općine Tuzla, u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) od 27. februara 2013. godine, a kojim je odbačen apelantov prijedlog za obnovu postupka donošenja odluke o promjeni statusa nepokretnosti od 5. septembra 2012. godine.
3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 26. septembra 2014. godine Vrhovni sud je donio presudu od 29. novembra 2018. godine kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje predmetne sudske odluke uvažio, navedenu presudu preinačio, te riješio na način da je odbacio tužbu. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da odluka Općinskog vijeća o promjeni statusa nepokretnosti od 5. septembra 2012. godine nije upravni akt, nego akt raspolaganja, pa se tužbom u upravnom sporu ne može osporavati, zbog čega je tuženi pravilno odbacio apelantov prijedlog za obnovu postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da i po mišljenju tog suda predmetna odluka nije upravni akt, jer se istom nije rješavalo o izvjesnom pravu ili obavezu pojedinca, odnosno tužitelja u nekoj upravnoj stvari, već se radi o općem aktu tuženog, zbog čega se protiv takvog akta ne može voditi upravni spor, kao ni protiv zaključka od 27. februara 2013. godine. Međutim, kako je odredbom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud trebao rješenjem tužbu odbaciti, a ne primjenom člana 36. stav 2. ZUP presudom tužbu odbiti.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant predlaže da se presude nižestepenih sudova ponište, te da se njegov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na ustavno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o pravima i obavezama apelanta.
9. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava presudu Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 26. septembra 2014. godine, preinačio premetnu presudu i odbacio apelantovu tužbu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uslova za podnošenje tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantovim «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Budući da se, dakle, osporenom presudom odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tom presudom nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević