Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1669/19 (N. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1669/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1669/19, rješavajući apelaciju Nenada Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Mihajlović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 093973 18 Gž od 28. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 093973 18 P od 3. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 093973 18 Gž od 28. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 093973 18 P od 3. avgusta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Mtel a.d. Banja Luka) isplati dug u određenom novčanom iznosu zajedno sa troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda tužilac sa apelantom 18. februara 2003. godine zaključio ugovor o priključenju na mrežu tužioca GSM MS1 za korištenje privatnih paketa post paid usluga. Takođe, Okružni sud je naveo da je iz krivičnog spisa, koji je povezan sa ovim predmetom, utvrđeno da je zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja odbijena optužba protiv M.Z. i M.J. kojim je stavljeno na teret da su radili po dogovoru sa Z.T., državljaninom Republike Hrvatske, da za njegove potrebe uz naknadu pronađu određen broj lica koja bi sa tužiocem zaključili ugovore o korištenju post paid kartica mobilne telefonije uz nadoknadu od po 400,00 KM po kartici. M.Z. i M.J. su, pored drugih lica, "takav ugovor zaključili" i sa apelantom uz navođenje da će kartice biti korištene za uobičajene razgovore i da će računi za korištenje kartica biti uredno plaćeni. Navedene kartice je u Austriji koristio Z.T za pozivanje tzv. „hot line“ brojeva te je nastao dug po računima. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano zaključio da je apelant prodajom svoje post-paid kartice čiji je korisnik postao po ugovoru zaključenom sa tužiocem znao da može doći do nekontrolisane potrošnje telefonskih impulsa na osnovu iste pa je i pored toga tu karticu prodao za iznos od 400,00 KM i ostvario zaradu. Okružni sud je naveo da je apelantu bilo poznato da je samo on u ugovornom odnosu sa tužiocem i da je, u skladu sa ugovorom, samo on obaveznik plaćanja duga po osnovu njenog korištenja. Okružni sud je naveo da je slijedom iznesenog pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant u obavezi prema tužiocu da mu isplati dug nastao pružanjem usluga po osnovu zaključenog ugovora u spornom periodu. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant u toku cijelog postupka nije osporavao da je sa tužiocem zaključio ugovor o pružanju pretplatničkih usluga, a iz koga je nastao sporni dug, a nije osporavao ni pojedine odredbe tog ugovora. Zbog toga je neosnovan prigovor apelanta da mu nije dostavljen originalni primjerak ugovora. Okružni sud je naveo da apelant u postupku nije dokazivao da taj ugovor, nakon njegovog zaključenja, nije dobio, a nije osporavao ni sadržaj ugovora, zbog čega dostavljanje originala ugovora u toku parničnog postupka ne bi imalo nikavog uticaja na ishod postupka. Takođe, Okružni sud je naveo da je članom 7. ugovora tužilac zadržao pravo kontrole korisnika tako da ga opomene za potrošnju koja dostiže iznos od 100,00 KM, odnosno da za potrošnju od 200,00 KM zatraži akontativnu uplatu do ispostavljanja TF računa. Međutim, Okružni sud je naveo da ovom odredbom nije predviđena obaveza isključenja korisnika sa mreže nakon dostizanja određene vrijednosti računa već samo pravo tužioca koje je ugovoreno u njegovom interesu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević