Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1990/19 (J. S.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1990/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1990/19, rješavajući apelaciju Jelene Stančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Stančić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 054295 19 Gž od 6. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Stančić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnijela je 7. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 054295 19 Gž od 6. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezana je apelantica da tužiocu (JKP „Sokolac“) isplati dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i da mu nadoknadi troškove postupka. Tužbeni zahtjev je odbijen preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud dozvolio izvršenje protiv apelantice radi naplate duga po osnovu izvršenih usluga centralnog grijanja, koje apelantica nije platila. Pošto je apelantica prigovorila na rješenje o izvršenju, to je sud odlučio da se prijedlog za izvršenje tužioca ima smatrati tužbom, a postupak je nastavljen kao parnični. Okružni sud je istakao da je članom 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da se pružanje i korištenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika, a korisnik plaća utvrđenu cijenu za pružanje komunalnih usluga na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedenom zakonskom odredbom zakonodavac nije propisao strogu formu ugovora za korištenje komunalnih usluga. Isporukom toplotne energije od strane tužioca apelantici i ispostavljanjem računa za izvršene usluge i korištenjem tih usluga od strane apelantice u periodu utuženja parnične stranke su bile u obligacionom odnosu, te je za apelanticu nastala obaveza plaćanja izvršenih usluga prema računima koji su joj ispostavljani. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelantica tokom postupka osporavala visinu tužbenog zahtjeva opredjeljenu prema izvodima iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke toplotne energije koji su kao dokaz izvedeni pred prvostepenim sudom, ali je, kako je naveo Okružni sud, bila dužna da svoje tvrdnje potkrijepi i dokazima, tj. u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku apelantica je bila dužna dokazima osporiti visinu predmetnog duga. Međutim, Okružni sud je naveo da apelantica nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazala da je predmetni dug previsoko postavljen, nije osporavala autentičnost i vjerodostojnost predmetnih analitičkih kartica, a niti je predlagala izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, zbog čega je odluka prvostepenog suda pravilna.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva, budući da ona nije bila u obligacionom odnosu sa tuženim u spornom periodu. Apelantica takođe navodi da je nejasno i na osnovu čega je sud utvrdio dugovani iznos.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević