Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1989/19 (H. S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1989/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-1989/19, rješavajući apelaciju Hasan Salčin, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Salčin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 083811 18 Rev od 29. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 083811 14 Gž od 12.

prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 083811 11 P od 27. studenog 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Husković, odvjetnica iz Mostara, podnio je 6. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 083811 18 Rev od 29. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 083811 14 Gž od 12. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 083811 11 P od 27. studenog 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da tuženici (Ć. Z. i H. Z.) solidarno otklone uzroke štete nastale na objektu u vlasništvu apelanta, na način da saniraju zid i temelje kuće apelanta, saniraju oluke na način da izvedu radove, te da isplate apelantu na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je naveo da apelant u žalbi predlaže i prilaže nove dokaze (sedam fotografija) za koje navodi da su naknadno pronađene od strane njegove majke pa nisu mogle biti predložene kao dokaz u prvostupanjskom postupku, međutim, osim paušalnog navoda, apelant nije učinio vjerojatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave, pa navedeni dokaz nije cijenjen u smislu odredaba članka 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, drugostupanjski sud je naveo da je točno da prvostupanjski sud nije posebno obrazlagao fotografije ranije priložene kao dokaz apelanta, ali to nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijene presude kod činjenice da je provođen očevid lica mjesta, kao i snimanje terena od strane vještaka građevinske struke, a čije fotografije su sastavni dio nalaza.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge, u skladu sa odredbama članka 231. u vezi sa člankom 191. stavak 4. ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da su parnične stranke vlasnici parcela koje međusobno graniče, te da su tuženi posljednje radove na svojoj nekretnini završili 1996. – 1997. godine, a apelant je 2008. – 2009. godine pravio pomoćne objekte, garažu i pregradni zid. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilnom ocjenom nalaza vještaka građevinske struke utvrđeno da na pomoćnom objektu apelanta i pregradnom zidu gotovo da nema temelja, jer je vidljiva dubina oko 12-20 cm, što se ne može smatrati temeljenjem, te je vještak na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom izjavio da nije utvrdio da je došlo do naginjanja zida na apelantovom objektu, jer ispod stoji temeljna armirana greda na koju je zid oslonjen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ni taj sud u nalazu vještaka građevinske struke nije našao nelogičnosti, nedosljednosti, površnosti i proturječnosti koji bi dovodili u pitanje točnost nalaza vještaka, pa je bilo osnove da nižestupanjski sudovi zaključe da u radnjama tuženih ne postoji uzročna veza za štetu koju potražuje apelant (članak 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa člankom 123. stavak 1. i člankom 126. ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da na okolnost tražene visine materijalne štete apelant nije predlagao niti izvodio odgovarajuće dokaze, pa su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su taj dio tužbenog zahtjeva odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nema osnova ni za primjenu odredbe članka 178. ZPP, jer je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi obvežu da izvrše navedene sanacijske radove radi otklanjanja štete na objektima apelanta. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je odbacio dopunu revizije apelanta kao neblagovremenu, jer je podnijeta nakon isteka zakonskog roka za izjavljivanje revizije, shodno odredbama članka 247. stavak 1. ZPP.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti fotografije koje su uložene kao dokaz, dok je drugostupanjski sud napravio propust kad po žalbenom prigovoru nije cijenio te iste fotografije, a propustio je cijeniti i fotografije koje su priložene naknadno uz žalbu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostupanjski sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1989/19 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio