Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1768/19 (E. K.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Krivični postupak
- Legitiman cilj
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1768/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1768/19, rješavajući apelaciju Emira Karače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Emira Karače.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 19 Kv 98 od 14.
februara 2019. godine i 09 0 K 026508 18 K od 21. januara 2019.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Karače podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 19 Kv 98 od 14. februara 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Karača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 17. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 19 Kv 98 od 14. februara 2019. godine. Apelant je od Ustavnog suda tražio da donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje izvršenje navedenog rješenja Kantonalnog suda od 14. februara 2019. godine, te Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 K od 21. januara 2019. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom povodom predmetne apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 17. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. maja 2019. godine, a Kantonalno tužilaštvo 22. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp od 14. novembra 2016. godine, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu u situaciji kada je Kantonalni sud protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane propustio ispitati da li je izrečena mjera još potrebna u smislu odredbe člana 140b. stav (6) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 48 dana od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP (tačka 46). Ustavni sud je također zaključio (tačka 47) da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede. Nasuprot tome, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica.
6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3840/17 od 15. novembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine kojim su apelantu produžene već izrečene mjere zabrane, utvrdio povredu prava iz člana II/3.k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava. U navedenoj odluci je zaključeno i da je došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i slobodu kretanja, te trajanja te povrede. Nasuprot tome, Ustavni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica, te je apelacija odbačena kao preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 6728/18 od 10. aprila 2019. godine djelimično usvojio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 18 Kv 79 od 19. septembra 2018. godine i 09 0 K 026508 18 Kps 21 od 3. jula 2018. godine kojim su apelantu produžene već izrečene mjere zabrane, utvrdio povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava. U navedenoj odluci je zaključeno i da je došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu, te trajanja te povrede. Nasuprot tome, Ustavni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 K od 20. novembra 2018. godine apelantu su produžene mjere zabrane i zabrana preduzimanja poslovnih aktivnosti, zatim zabrana posjećivanja advokatske kancelarije i zabrana sastajanja sa svim drugim optuženim, kao i optuženim pravnim osobama, te sa svim svjedocima navedenim u optužnici.
9. Postupajući po žalbama apelanta i Murise Makarević, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 Kv 92 od 25. decembra 2018. godine kojim je ukinuo rješenje od 20. novembra 2018. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
10. Postupajući po uputama iz rješenja od 25. decembra 2018. godine, Kantonalni sud je 28. decembra 2018. godine Kantonalnom tužilaštvu uputio dopis radi preciziranja prijedloga za određivanje mjera zabrane koje se odnose na zabranu obavljanja poslova u advokaturi.
11. Kantonalno tužilaštvo je 4. januara 2019. godine dostavilo Kantonalnom sudu izjašnjenje o navedenom dopisu u kojem predlaže da se apelantu zabrani obavljanje svih advokatskih poslova u vezi sa zastupanjem u svim krivičnim i parničnim postupcima.
Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 K od 21. januara 2019. godine u odnosu na apelanta je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjera zabrane, i to zabrane obavljanja svih advokatskih poslova u vezi sa zastupanjem u krivičnim i parničnim postupcima i zabrane sastajanja sa svim optuženim iz optužnice Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KTO 0100445 16 od 6. oktobra 2017. godine (sud ju je potvrdio rješenjem od 11. oktobra 2017. godine), kao i sa svjedocima navedenim u predmetnoj optužnici, te se određuje razdaljina od 20 metara ispod koje se apelant ne smije približavati optuženim i svjedocima, izuzev boravka u sudu po pozivu suda i učestvovanja u suđenju u skladu s pravilima postupka. Apelant je također rješenjem upozoren da mu se može odrediti pritvor ukoliko ne bude postupao u skladu s mjerama koje su izrečene ovim rješenjem.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nalazi da postoji osnovana sumnja da je apelant na način opisan u optužnici počinio predmetna krivična djela, a što proizlazi iz materijalnih dokaza dostavljenih uz optužnicu, kao i uz ranije prijedloge za određivanje mjera zabrane, kako je to detaljno obrazloženo rješenjima ovog suda o izrečenim mjerama zabrane. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane koja u tom procesnom momentu egzistira u odnosu na određenog optuženog predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod tog optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti utječu na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. U tom smislu je Kantonalni sud, odlučujući ponovo o potrebi trajanja izrečenih mjera zabrane, u smislu odredbi člana 140b. stav 6. ZKPFBiH, ukazao da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje navedenih mjera zabrane apelantu jer i dalje egzistiraju i nisu promijenjene sve okolnosti koje su postojale u vrijeme izricanja, kao i u vrijeme posljednje kontrole izrečenih mjera zabrane apelantu, a koje su ovim rješenjem precizirane kao u njegovoj izreci, kako to i nalaže odredba člana 140a. stav 1. ZKPFBiH.
14. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKPFBiH da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, kao i odredbe člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, imajući u vidu navedene okolnosti, Kantonalni sud je ukazao da se jedino primjenom izrečenih mjera zabrane može postići njihova opisana svrha i cilj i osigurati neometano i efikasno vođenje postupka uz minimum ograničavanja prava optuženih, odnosno da su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene. Stoga je Kantonalni sud naveo da je izrečenim mjerama zabrane uspostavljen razuman odnos između ograničavanja prava i sloboda apelantu kao optuženom i održavanja nesmetanog kontinuiteta krivičnog postupka. Pri tome je Kantonalni sud istakao da će i u daljnjem toku postupka voditi računa o neophodnosti održavanja izrečenih mjera zabrane koje su na snazi, te će u slučaju promjene ili prestanka razloga zbog kojih su mjere zabrane prvobitno određene, a kasnije i produžene, zamijeniti ih odgovarajućim blažim mjerama ili ih ukinuti.
15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 19 Kv 98 od 14. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 21. januara 2019. godine.
16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane koja u konkretnom procesnom momentu egzistira u odnosu na određenog optuženog predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod tog optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti utječu na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Kako je u vrijeme kontrole mjera zabrane utvrđeno da i dalje postoje kao neizmijenjene sve okolnosti zbog kojih su predmetne mjere apelantu i izrečene, a koje su detaljno obrazložene u ranijim rješenjima ovog suda kojim su predmetne mjere zabrane izrečene i kontrolirane s obzirom na neizmijenjene okolnosti u vezi s njihovim izricanjem, te kako odbrana nije istakla nove okolnosti osim već utvrđenih i obrazloženih, Kantonalni sud je naveo da nije bilo potrebno dodatno obrazlagati postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i zakonske razloge za izricanje mjera zabrane (ranije utvrđene) i razloge za utvrđivanje neophodnosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane ranije utvrđenih s obzirom na neizmijenjene okolnosti u pogledu njihovog izricanja. Ovo iz razloga što je postojanje osnovane sumnje u apelantovom slučaju utvrdio sudija za prethodno saslušanje i što je utvrđeno ranije donesenim pravosnažnim rješenjem kojim su mu izrečene/produžene mjere zabrane. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da je rješenjem tog suda od 3. jula 2018. godine pravosnažno odlučeno o produženju mjera zabrane apelantu kao optuženom. Navedenim rješenjem su obrazloženi i postojanje osnovane sumnje, kao i posebni zakonski razlozi za produženje trajanja ranije izrečenih produžavanih mjera zabrane, te nije bilo potrebe da se u osporenom prvostepenom rješenju ponovno obrazlaže postojanje osnovane sumnje, niti razlozi za obrazlaganje postojanja posebnih razloga za daljnje trajanje ranije izrečenih i produžavanih mjera zabrane. Ovo iz razloga što je osporenim prvostepenim rješenjem izvršena samo kontrola ranije izrečenih mjera zabrane i njihovog produžavanja, a osnov za njihovo izricanje je ranije utvrđen pravosnažnim rješenjem.
17. Nadalje je Kantonalni sud naveo da, suprotno žalbenim navodima, okolnost ponavljanja razloga iz ranijih rješenja samo po sebi ne znači da je izostala suštinska analiza postojanja uvjeta za produženje trajanja izrečenih mjera zabrane. Pri tome je Kantonalni sud istakao da apelantov branilac u žalbi ne ukazuje da je u međuvremenu došlo do promjene određenih okolnosti koje su relevantne za odlučivanje o predmetnim mjerama zabrane, a da ih prvostepeni sud nije uzeo u obzir prilikom ranijih odlučivanja o istim mjerama zabrane. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da apelantova odbrana nije istakla nove činjenice osim već ranije iznesenih, a koje bi bile od utjecaja na drugačiju odluku suda.
18. Kantonalni sud je zatim naveo da je sud kod donošenja prvostepenog rješenja u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKPFBiH da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, kao i da je imao u vidu i odredbe člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, imajući u vidu navedene okolnosti, Kantonalni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem pravilno utvrđeno da se jedino primjenom izrečenih mjera zabrane može postići njihova opisana svrha i cilj i osigurati neometano i efikasno vođenje postupka uz minimum ograničavanja prava optuženih, odnosno da su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene, odnosno da je njima uspostavljen razuman odnos između ograničavanja prava i sloboda optuženih i održavanja nesmetanog kontinuiteta krivičnog postupka. Pri tome je Kantonalni sud naveo da kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane, koja u konkretnom procesnom momentu egzistira u odnosu na određenog optuženog, predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri kod tog optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti utječu na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane.
19. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prvostepenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava zato što je ono doneseno na osnovu i u okviru zakonom određenih propisa, te člana 140.d stav
2. ZKPFBiH, a ta odredba dopušta ograničenja mjerama zabrane apelantovog prava da obavlja svoju profesionalnu djelatnost kada se postupak protiv njega vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem profesionalne djelatnosti (konkretno advokatske djelatnosti), a za što postoji osnovana sumnja u predmetnom spisu. U vezi s tim, neosnovani su i apelantovi navodi da krivično djelo uopće ne može biti počinjeno obavljanjem advokatske djelatnosti zastupanja stranaka pred sudom ili drugim državnim organom, kao i navodi o povredi odredaba člana 26. Zakona o advokaturi FBiH u ovoj fazi postupka odlučivanja o kontroli mjera zabrane (ranije izrečenim) kada se cijeni postojanje osnovane sumnje, a ne i apsolutna dokazanost činjenica koje će biti predmet odlučivanja raspravnog vijeća nakon provedenog glavnog pretresa.
20. Kako je u vrijeme kontrole mjera zabrane utvrđeno da i dalje postoje kao neizmijenjene sve okolnosti zbog kojih su predmetne mjere i izrečene, a koje su detaljno obrazložene u ranijim sudskim rješenjima suda, te kako odbrana nije istakla nove okolnosti koje bi utjecale na drugačiju odluku suda, Kantonalni sud je naveo da apelantova žalba nije osnovana.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku u kojem je donesena osporena odluka povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant prvenstveno ukazuje da je drugostepeni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer u razlozima osporenog drugostepenog rješenje nije spomenuo odlučne razloge, niti je na bilo koji način o tim žalbenim razlozima odlučio, osim što je proizvoljnom primjenom prava njegovu žalbu odbio kao neosnovanu. Nadalje apelant ističe da je pozivanje suda na ranije donesena rješenja kojima su određivane ili produžavane mjere zabrane apelantu u cijelosti neodređeno i nejasno, a time i proizvoljno.
22. U kontekstu povrede prava na imovinu, apelant se poziva na stavove i zaključke Ustavnog suda u odlukama br. AP 1003/17, AP 3840/17 i AP 6728/18. U tom smislu, apelant navodi i da Kantonalni sud prilikom donošenja osporenog rješenja nije prihvatio pravno mišljenje Ustavnog suda iz Odluke broj AP 6728/18. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, te obaveže Kantonalni sud da „donesene novu odluku pri čemu je obavezan da poštuje pravno shvatanje Ustavnog suda o povredi utvrđenih prava i osnovnih sloboda apelanta“.
II.Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud je, između ostalog, prvenstveno ukazao na sadržaj kako ranijih rješenja tako i osporenog drugostepenog rješenja u vezi sa utvrđenjem postojanja okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjera zabrane u apelantovom slučaju. Potom je Kantonalni sud ukazao na sadržaj optužnice podignute protiv apelanta u smislu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivičnopravne radnje navedene u optužnici. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se mjere zabrane određuju/produžavaju kada postoje posebni pritvorski razlozi za određivanje pritvora, a u konkretnom predmetu utvrđeno je postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH nalazeći da se izrečenim i produženim mjerama zabrane može ostvariti ista svrha kao i mjerom pritvora. Stoga je Kantonalni sud istakao da smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim dokumentima. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije učinjena nijedna povreda koja bi utjecala na njenu zakonitost jer je taj sud svoj zaključak zasnovao na konkretnim dokazima objektivne prirode, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je osporeno rješenje osnovano zbog toga što se optužnicom od 6. oktobra 2017. godine apelant tereti za počinjenje krivičnih djela u vezi s njegovim zanimanjem, odnosno advokaturom. U vezi s tim, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo da je apelant obavljajući zastupanje upravo u krivičnim i parničnim predmetima počinio više krivičnih djela koja su opisana u više tačaka optužnice. Prilikom izvršenja krivičnih djela bio je uporan, istrajan i odlučan, te je krivična djela činio duži period, što ukazuje da postoji opasnost da će ih ponoviti i u budućnosti, odnosno da će ponovo učiniti krivična djela kao advokat u krivičnim i parničnim predmetima. Stoga je Kantonalno tužilaštvo navelo da izrečenom zabranom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu zato što apelantu nije u cijelosti zabranjeno da se bavi advokaturom. U tom smislu je Kantonalno tužilaštvo ukazalo da se apelant može baviti npr. porodičnim i nasljednim pravom, radnim sporovima, upravnim postupkom, obligacijama itd., te da na navedeni način može osigurati svoju egzistenciju. Stoga, osporenim rješenjem Kantonalnog suda nije došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana u cijelosti.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, […]
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama, […] Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane, stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 140d.
Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se neometano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
Član 338.
Shodna primjena odredaba o žalbi na prvostepenu presudu Na postupak po žalbi na rješenje shodno se primjenjuju odredbe čl. 308., 310. i člana 316. stav 2., člana 318. stav 1. i čl. 321., 322. i 324. ovog zakona.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
28. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
29. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporeno rješenje ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, AP 6728/18, tačke 23-25).
30. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
b) Dopustivost u odnosu na ostala prava
31. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale navode apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 19 Kv 98 od 14. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je apelantov pravni zastupnik primio 18. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant ističe da mu je u predmetnom postupku u kojem je donesena osporena odluka povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje ili drugih doprinosa ili kazni.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu u predmetnom postupku, okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 14. februara 2019. godine, u smislu odredbe člana 140a stav (1) ZKPFBiH izrečeno više mjera zabrane, i to zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti u vidu zabrane obavljanja pojedinih poslova u advokaturi (svih zastupanja u krivičnim i parničnim postupcima), te zabrana sastajanja sa određenim osobama (suoptuženima i svjedocima navedenim u optužnici od 6. oktobra 2017. godine). Budući da Ustavni sud, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je u postupku kontrole, odnosno utvrđenja opravdanosti daljnjeg trajanja izrečene mjere zabrane u odnosu na zabranu obavljanja poslova u advokaturi došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
37. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na odluke koje je donio povodom prethodnih apelacija u istom predmetu br. AP 1003/17, AP 3840/17 i AP 6728/18 (vidi Uvodne napomene, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su razmatrane mjere zabrane apelantu, između ostalog i zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću, odnosno posjećivanja advokatske kancelarije.
38. U vezi s tim, Ustavni sud je u citiranim odlukama, pri ocjeni da li se u konkretnim okolnostima radi o apelantovoj imovini, podsjetio na Odluku broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, rješavajući isto pravno pitanje, utvrdio: „31. [...] da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Imajući u vidu da je apelant advokat i da advokatska djelatnost predstavlja njegovu profesionalnu djelatnost kojom osigurava svoju egzistenciju, proizlazi da bavljenje advokatskom djelatnošću predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Ustavni sud nadalje zapaža da je osporeno rješenje kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje (kojim su produžene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti – obavljanja advokatskih poslova u vezi sa zastupanjem u krivičnim i parničnim postupcima) doneseno u nastavku postupka, nakon podizanja optužnice protiv apelanta (i ostalih) u istom krivičnom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, razmatrajući u prethodnim odlukama pitanje mjera zabrane određenih apelantu, zaključio da je izrečenim mjerama zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću (i zabrane posjećivanja advokatske kancelarije) došlo do miješanja u apelantovu imovinu koje je predviđeno zakonom, da miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, ali da u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovu imovinu nije bilo proporcionalno (Odluka broj AP 3840/17, tačke 57, 58. i 59). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku konkretnim osporenim rješenjem kojim je apelantu suštinski produžena mjera koja ima za posljedicu ograničenje apelantovog prava obavljanja advokatske djelatnosti došlo do miješanja u apelantovu imovinu koje je predviđeno zakonom (relevantne odredbe ZKPFBiH) u službi zakonitog cilja (osiguranje uvjeta za efikasno vođenje postupka). Pri tome se Ustavni sud poziva na obrazloženje Odluke broj AP 3840/17 i zaključke navedene u tačkama 52. i 53. cijeneći da ih u ovom dijelu nema potrebe ponavljati.
40. Cijeneći proporcionalnost u pogledu miješanja u apelantovu imovinu u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud osporenim drugostepenim rješenjem (od 14. februara 2019. godine) potvrdio odlučenje iz prvostepenog rješenja (od 21. januara 2019. godine), te opravdao izricanje mjere zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću u reduciranom obimu nego što je to bilo utvrđivano ranijim rješenjima (zabrana obavljanja advokatske djelatnošću u potpunosti). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud kod određivanja ove mjere zabrane rukovodio istim razlozima kao i kod donošenja ranijih rješenja kojima se mjera zabrane ticala obavljanja advokatske djelatnosti u cijelosti, uključujući i posljednja rješenja koja su bila predmet ocjene u naprijed citiranoj odluci Ustavnog suda broj AP 6728/18. Dakle, Kantonalni sud je u predmetnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje podržao svoje ranije iznesene stavove da prikupljeni dokazi upućuju na osnovanu sumnju da je apelant imao važnu ulogu u procesu djelovanja grupe kao prvi pomoćnik i advokat organizatora grupe Alije Delimustafića; da je redovno informirao Aliju Delimustafića o svim aktivnostima koje su preduzimali članovi grupe s ciljem izvršenja krivičnih djela za koja su optuženi; da je pokazao upornost i spremnost da bez ikakvih skrupula realizira planirane aktivnosti nezakonitih parničnih postupaka i nezakonite uknjižbe; da su navedene krivičnopravne radnje učinjene upravo putem advokatske djelatnosti, što je potkrijepljeno izvodima presretnutih razgovora između apelanta i Delimustafića, na osnovu kojih je ocijenjeno postojanje apelantove upornosti, odlučnosti i istrajnosti za činjenje djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Dakle, u kontekstu stavova zauzetih u ranijim rješenjima kojima su apelantu određivane/produžavane mjere zabrane (koje se tiču i obavljanja advokatske djelatnosti), Kantonalni sud je i u predmetnom postupku suštinski zaključio da postoji opasnost da apelant, ukoliko mu se ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost u krivičnim i parničnim postupcima, ponovi ili izvrši krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Na ovakav zaključak je ukazalo i Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na predmetnu apelaciju.
41. Stoga se razlozi Kantonalnog suda kojim su apelantu izrečene mjere zabrane u konkretnom slučaju, bez jasne konkretizacije na koji način u trenutku donošenja osporenog rješenja može biti izvršen utjecaj organizatora grupe Delimustafića na apelanta kao člana grupe, u okolnostima konkretnog slučaja, prema ocjeni Ustavnog suda, čine nedovoljno uvjerljivim i jasnim. U prilog navedenom stavu Ustavnog suda ide i činjenica da je upravo u predmetnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje apelantu osim navedene mjere zabrane (djelimičnog) obavljanja advokatske djelatnosti izrečena i mjera sastajanja sa svim optuženima iz optužnice od 6. oktobra 2017. godine, kao i sa svjedocima navedenim u toj optužnici, te određena minimalna udaljenost (20 metara) ispod koje se apelant ne smije njima približavati. Navedenom mjerom se, prema mišljenju suda, doprinosi osiguranju u konkretnoj krivičnoj stvari efikasnog vođenje navedenog postupka, te održavanje njegovog nesmetanog kontinuiteta. Imajući u vidu da je apelantova upornost i odlučnost cijenjena u činjenju inkriminirajućih radnji koje su mu stavljene na teret, a kako proizlazi iz ranijih rješenja i navoda Kantonalnog tužilaštva, nezakonitim parničnim postupcima i nezakonitom uknjižbom, koje je izvršavao po nalogu organizatora grupe, Ustavni sud smatra da je apelantova uloga, također, iskazana u određenim, a ne svim poslovnim (profesionalnim) aktivnostima u okviru zastupanja u krivičnim i parničnim postupcima. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanom argumentaciju Kantonalnog tužilaštva (iz odgovora na apelaciju) da apelant, u kontekstu izrečene mjere ograničenog obavljanja advokatske djelatnosti i osiguranja njegove egzistencije, ima i dalje mogućnost obavljanja poslova iz npr. oblasti obligacionog, porodičnog i nasljednog prava, te radnih sporova itd., budući da je upravo parnični postupak (koji je u cijelosti obuhvaćen mjerom zabrane apelantu) redovan put pravne zaštite u području građanskopravnih odnosa pa tako, između ostalog, i pojedinih navedenih oblasti prava na koje je Kantonalno tužilaštvo ukazalo u općenitom smislu u svom odgovoru na apelaciju.
42. Slijedom navedenog, proizlazi da mjera zabrane obavljanja svih advokatskih poslova u vezi sa zastupanjem u krivičnim i parničnim postupcima predstavlja pretjeran teret za apelanta, te da je stoga miješanje u apelantovu imovinu neproporcionalno zbog čega apelant snosi pretjeran teret koji narušava pravičnu ravnotežu između javnog i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju utvrđenjem daljnjeg postojanja okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane obavljanja poslova u advokaturi, i to svih advokatskih poslova u vezi sa zastupanjem u krivičnim i parničnim postupcima prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
44. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Član 13.
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
45. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva – žalbu, kojima je mogao osporiti osnovanost izrečenih mjera zabrane, što je i koristio. Međutim, Ustavni sud uočava da se suština apelantovog prigovora na osnovu tog člana odnosi na nedjelotvornost, a ne na nepostojanje dostupnih pravnih sredstava.
46. Imajući u vidu da je identično pravno pitanje Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 3840/17 (u kojoj je utvrdio povredu apelantovog prava), te da i u nastavku postupka (iz kojeg je proizašlo osporeno rješenje) Kantonalni sud nije postupao u zakonom propisanom roku (o apelantovoj žalbi odlučeno van roka propisanog u odredbi člana 140b. stav (7) ZKPFBiH), niti iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je postupljeno u smislu člana 140b. stav (6) u pogledu obaveze da se svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, Ustavni sud zaključuje da žalba koju je apelant podnio protiv rješenja kojim su mu produžene mjere zabrane nije bila „djelotvorno“ pravno sredstvo, te da je, stoga, došlo do povrede i apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjera zabrane obavljanja svih advokatskih poslova zastupanja u krivičnim i parničnim postupcima izrečena apelantu ne postiže pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava.
48. Ustavni sud zaključuje da je došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu, te trajanja te povrede.
49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević