Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4108/17 (S. A.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4108/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4108/17, rješavajući apelaciju Samira Aljukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Aljukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samir Aljukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 30. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 32 0 K 244688 15 od 8. aprila 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. juna 2017. godine, apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude (str. 2–11), i to pod tačkama I a), b), c), d) i e), te II a), b), c) d), e) i f) počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. i u vezi sa članom 55. KZFBiH i krivičnim djelom iznude iz člana 295. stav 1. KZFBiH. Nakon što je utvrdio pojedinačne kazne za počinjena krivična djela u stjecaju, navedene u izreci presude za svako od počinjenih djela, Općinski sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu detaljno pobrojanih dokaza (str. od 19. do 34) i interpretiranja njihovog sadržaja, koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi (str. od 35. do 191), Općinski sud zaključio da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret. Naime, apelant je radnjama precizno opisanim u tačkama I a), b), c) i d) izreke presude kao supočinilac i kao službeno lice u Federaciji iskorištavanjem svog službenog položaja drugom pribavio korist i drugom nanio štetu; radnjama opisanim u tački I e) koristeći svoj službeni i utjecajni položaj u instituciji u Federaciji posredovao da se ne učini službena radnja koja bi se morala učiniti, a za počinjenje tog djela je primljena nagrada; radnjama opisanim pod tačkom II a) kao službeno lice u Federaciji iskoristio svoj službeni položaj i drugom pribavio korist; radnjama opisanim u tački II b) koristeći svoj službeni i utjecajni položaj u institucijama u Federaciji posredovao da se ne učini službena radnja koja bi se mogla učiniti; radnjama opisanim pod tačkom II c) s ciljem da za drugog pribavi protivpravnu imovinsku korist ozbiljnom prijetnjom prisilio drugog da što učini na štetu tuđe imovine; radnjama opisanim pod tačkom II d) kao službeno lice u Federaciji iskoristio svoj službeni položaj kako bi drugom pokušao nanijeti štetu; radnjama opisanim pod tačkom II e) kao službeno lice u Federaciji iskoristio svoj službeni položaj i drugom nanio štetu; radnjama opisanim pod tačkom II f) korištenjem svog službenog ili utjecajnog položaja u Federaciji posredovao da se ne učini službena radnja koja bi se morala izvršiti.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo sadržaj apelantove žalbe (stranica 3), te svoj stav u vezi sa žalbenim navodima.

8. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude, u odnosu na tačke od I a) do d), proizlazi da su u toku glavnog pretresa izvedeni brojni dokazi odbrane (saslušano je osam svjedoka odbrane, a svjedočio je i sam apelant, te su uloženi određeni materijalni dokazi). Navedeno je da je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude dao ocjenu dokaza, kako dokaza optužbe tako i dokaza odbrane, pojedinačno i u međusobnoj vezi. Istaknuto je da okolnost na koju se poziva apelantov branilac u navodima žalbe, da je Općinski sud iskaze pet imenovanih svjedoka odbrane koji su svjedočili na iste okolnosti kao i svjedoci optužbe, prije svega, o ponašanju apelanta kao komandira Policijske stanice ,,Istok“, cijenio irelevantnim u odnosu na činjenice koje su predmet optužnice, ne ukazuje na to da je prvostepeni sud u donošenju pobijane presude povrijedio apelantovo pravo na odbranu.

9. Nadalje, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi da su u uvodnom dijelu izreke pobijane presude navedene krivičnopravne radnje za koje apelant u preciziranim tačkama izreke pobijane presude pod tačkama od I a) do d), te II a) nije optužen. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su u uvodnom dijelu izreke navedeni, prije svega, period u kojem su apelantu stavljena na teret krivična djela, funkcije koje je obavljao u navedenom periodu, blanketne odredbe – sadržajem opisane u uvodnom dijelu izreke presude suprotno kojima je apelant postupao. Sama činjenica da je u uvodnom dijelu izreke pobijane presude, između ostalog, navedeno da je apelant donio rješenje o ponovnom uspostavljanju disciplinske komisije u postupku koji se rješavao po firmama ,,Emmaus“ Doboj Istok i „Litvatrans“, koje nisu bile obuhvaćene u preciziranim tačkama izreke pobijane presude od I a) do d), te II a), ne čini izreku presude nerazumljivom, niti protivrječnom samoj sebi i razlozima presude.

10. Navodi žalbe kojima ističe kada su nastupile zastare za prekršajne naloge navedene u tački I a), b), c) i d), prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani jer je Općinski sud pod tačkom od I a) do d) precizirao apelantove krivičnopravne radnje, a u obrazloženju pobijane presude dao razloge za sve precizirane krivičnopravne radnje po tačkama od I a) do d), na str. od 35. do 101, zbog čega žalbeni prigovori apelantovog branioca da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna njenim razlozima nisu osnovani jer Kantonalni sud takve protivrječnosti nije utvrdio.

11. Ocijenjen je neosnovanim i žalbeni navod da je Općinski sud prihvatio iskaz svjedoka Gorana Blagojevića, naveden na stranici 41. prvostepene presude, koji proizlazi iz zapisnika iz istrage, koji dio, u smislu člana 288. stav 1. ZKPFBiH, nije prezentiran ovom svjedoku na glavnom pretresu. U vezi s tim, citirane su odredbe člana 296. stav 1. ZKPFBiH i člana 288. ZKPFBiH, te je navedeno da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 12. oktobra 2015. godine proizlazi da su ovog svjedoka direktno i unakrsno ispitali kantonalni tužilac i branioci optuženih, nakon čega je u dokazni materijal uložen zapisnik o njegovom saslušanju, dat u istrazi od 3. augusta 2015. godine, a uvrštavanju ovog zapisnika u dokazni materijal apelantova odbrana nije prigovarala, pa se navedeni zapisnik, koji je sačinjen u skladu sa odredbama ZKPFBiH i koji je sastavni dio dokazne građe izvedene na glavnom pretresu, ne može smatrati nezakonitim dokazom, kako je apelantov branilac ukazivao u žalbi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud svoju odluku nije zasnovao samo na iskazu ovog svjedoka.

12. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da je prvostepeni sud izvršio izmjenu u činjeničnom opisu u odnosu na onaj koji je dat u uvodnom dijelu optužnice tako što je izvršio određene izmjene koje se odnose na dogovore apelanta sa ostalim policajcima na sastanku, za koji tokom postupka nije utvrđeno ni kada je bio. Iz obrazloženja pobijane presude (stranica 97) proizlazi da je prvostepeni sud izvršio djelomičnu izmjenu činjeničnog opisa optužnice u uvodnom dijelu izreke presude, te da je ova djelomična izmjena izvršena u skladu s provedenim dokazima. Prema ocjeni Kantonalnog suda, unošenjem u činjenični opis djela u izreci presude, označavanjem apelantovih konkretnih radnji, nije prekoračena optužba jer se presuda odnosi na djelo koje je sadržano u optužnici.

13. Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da je prvostepeni sud svoju odluku za radnje opisane u tački I e) zasnovao isključivo na dokazima optužbe ne prihvatajući niti jedan dokaz odbrane, uključujući apelantov iskaz dat na glavnom pretresu, a naročito što je prihvatio iskaz svjedoka Dejana Pavića, iako je taj iskaz sud trebao cijeniti s posebnom pažnjom, s obzirom na to da sa ovim svjedokom apelant „nije u dobrim odnosima“. U vezi s tim je napomenuto da je Općinski sud, kada je u pitanju utvrđeno činjenično stanje iz izreke presude pod tačkom I e), utvrdio ne samo iz iskaza ovog svjedoka kao svjedoka optužbe nego i na osnovu ostalih provedenih dokaza koji su se odnosili na ovu tačku izreke presude, a koji su navedeni i analizirani na str. od 101. do 112. obrazloženja pobijane presude, pa stoga nisu prihvatljivi žalbeni prigovori apelantovog branioca da Općinski sud nije postupio u skladu sa odredbom člana 15. stav 2. ZKPFBiH, koja propisuje obavezu suda da s jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje činjenice koje terete optuženog, a tako i one koje mu idu u korist. Osim toga, prema ocjeni Kantonalnog suda, izreka pobijane presude, pod tačkom I e), u svom činjeničnom opisu sadrži sve činjenice i okolnosti koje se mogu jasno odrediti kada su u pitanju krivičnopravne radnje koje su apelantu stavljene na teret navedenom tačkom, izreka presude je jasna i razumljiva i iz nje proizlazi na koji način i iz kojih razloga prekršajni nalog nije dat u realizaciju, koje krivičnopravne radnje je preduzimao apelant, a koje radnje su preduzimali policajci A. Đ. i V. M. Isto tako, činjenica da je u izreci navedeno da prekršajni nalog nije realiziran sve do 1. februara 2013. godine kada je Jedinica za profesionalne standarde pokrenula istragu, s obzirom na to da tokom postupka nije tačno utvrđeno kada je ta jedinica pokrenula istragu, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije okolnost koja je relevantna za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, s obzirom na utvrđeno, tj. da zaista prekršajni nalog nije dostavljen na realizaciju kada je i zaustavljeno predmetno vozilo, odnosno kada je prekršaj učinjen. U obrazloženju pobijane presude, na str. od 101. do 112, Općinski sud je dao jasne i određene razloge na osnovu kojih dokaza je utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost, kada je u pitanju ova tačka izreke presude, dao analizu dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi i utvrdio sve odlučne činjenice, te se stoga ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori apelantovog branioca da je izreka pobijane presude pod tačkom I e) nerazumljiva i da Općinski sud u obrazloženju pobijane presude nije dao razloge o odlučnim činjenicama.

14. Dalje, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude (str. od 112. do 135) proizlazi da je Općinski sud, prije svega, sadržajno iznio iskaze saslušanih svjedoka na tačku II a) izreke presude, i to 12 poimenično navedenih svjedoka i iskaz apelanta kao svjedoka odbrane, te sadržajno naveo materijalne dokaze na osnovu kojih je utvrdio nesporno činjenično stanje opisano u toj tački, a prethodno izvršio analizu provedenih dokaza, te ih cijenio posebno i u međusobnoj vezi, te se stoga ne mogu uvažiti žalbeni prigovori apelantovog branioca da je sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu i da nije s jednakom pažnjom cijenio sve činjenice koje idu u korist apelantove optužbe i odbrane. Isto tako, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni prigovori apelantovog branioca da je izreka presude u ovom dijelu nerazumljiva zbog toga što je u njoj navedeno da se radi o 37 nerealiziranih prekršajnih naloga u toku 2011. i 2012. godine, a da se apelant tereti za samo četiri nerealizirana naloga jer navedeno ne čini izreku presude nerazumljivom, s obzirom na to da iz same izreke presude proizlazi da se navedeni nerealizirani prekršajni nalozi ne stavljaju na teret apelantu, nego se ovakvi navodi izreke presude pod tačkom II

a) odnose na one policajce protiv kojih je pokrenut disciplinski postupak, pa su oni navedeni imenom i prezimenom u izreci pod tačkom II a) pobijane presude, a na koja lica se i odnose ovi nerealizirani prekršajni nalozi, pa se žalbeni prigovori apelantovog branioca ukazuju neosnovanim.

15. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude, kada je u pitanju tačka II b), proizlazi da je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude, na str. od 135. do 140, nakon analize izvedenih dokaza, izveo zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za krivičnopravne radnje iz izreke ovog dijela presude, te dao sasvim jasne i određene razloge za svoje zaključke i utvrdio sve odlučne činjenice, tako da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori apelantovog branioca da je izreka presude protivrječna njenim razlozima. Isto tako, u odnosu na tačku II c) pobijane presude, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelantovog branioca iz žalbe, u kojima je dao ocjenu iskaza svjedoka Fadila Novalića i Nurdina Peštalića jer je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude, na str. od 140. do 151, nakon izvršene analize izvedenih dokaza utvrdio nespornim vrijeme izvršenja krivičnog djela, naročito ako se ima u vidu izvedeni dokaz – spisak plaća za oktobar, novembar i decembar 2012. godine NK Zvijezda, kao i za januar i februar 2013. godine, tako da nisu prihvatljivi žalbeni prigovori da je izreka pobijane presude u ovoj tački protivrječna njenim razlozima. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, izreka pobijane presude pod tačkom II c) je potpuno jasna i razumljiva, u njoj su navedene činjenice i okolnosti iz kojih proizlaze obilježja krivičnog djela za koje je apelant pod ovom tačkom proglašen krivim, a iz obrazloženja pobijane presude (str. od 152. do 159) proizlazi da je, u skladu sa odredbama člana 296. stav 1. ZKPFBiH, Općinski sud savjesno cijenio izvedene dokaze u ovom dijelu, pojedinačno i u međusobnoj vezi, i to iskaze svjedoka Mirsada Delibašića, Samira Sejdića, Mevludina Omerovića, te iskaz svjedoka – apelanta, kao i materijalne dokaze prezentirane na str. 154, 155. i 156. pobijane presude, te naveo sadržaj izvedenih dokaza koji su relevantni za izvođenje zaključka o činjenicama koje je našao dokazanim, odnosno nedokazanim, a koji su mu poslužili kao osnov za izvođenje činjeničnog zaključka. Stoga nisu prihvatljivi žalbeni razlozi apelantovog branioca da je izreka presude protivrječna razlozima i da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

16. Nadalje, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni prigovori o tački II e) presude, da Općinski sud nije cijenio dokaze odbrane, i to dijelove apelantove odbrane, koja je potvrđena materijalnim dokazima, jer je u obrazloženju pobijane presude na stranici 165. Općinski sud sadržajno iznio apelantov iskaz u odnosu na navedenu tačku presude i dao ocjenu i razloge zbog čega ne prihvata taj iskaz.

17. Nadalje, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH u odnosu na tačku II f) presude jer je izreka presude protivrječna dokazima koji su izvedeni u odnosu na ovu tačku, pa se u žalbi poziva na iskaze svjedoka Sanela Kavgića i Merseda Bajraktarevića, iznoseći dijelove iskaza navedenih svjedoka i dajući njihovu analizu i tvrdnju zbog čega smatra da se nisu mogli prihvatiti iskazi svjedoka Merseda Bajraktarevića, kao i pobrojani materijalni dokazi. Istaknuto je da iz obrazloženja pobijane presude, na str. od 181. do 189, nakon što je Općinski sud sadržajno iznio izvedene dokaze u odnosu na ovu tačku izreke presude, cijeneći izvedene dokaze posebno i u međusobnoj vezi, na stranici 189. obrazloženja pobijane presude izveo činjenični zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, dao za svoje zaključke jasne i određene razloge, koje prihvata i taj sud, zbog čega se žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

18. Kantonalni sud je naveo da je apelantov branilac, pobijajući utvrđeno činjenično stanje, naveo da niti jednim dokazom nije utvrđeno da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim. Žalbeni prigovori u okviru ovog žalbenog osnova, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu doveli u pitanje pravilnost pobijane presude. Općinski sud je za sve tačke pobijane presude u obrazloženju presude dao sasvim logične, jasne i uvjerljive razloge, pa je tako za krivičnopravne radnje opisane pod tačkom od I a) do d), na str. od 35. do 101, nakon što su sadržajno prezentirani svi izvedeni dokazi, data iscrpna analiza svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi za provjeru navoda svih svjedoka. Pri tome je Općinski sud koristio i objektivne dokaze koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude na str. od 35. do 101. i o svemu tome su dati detaljni razlozi u obrazloženju pobijane presude. Isto tako, Općinski sud je u obrazloženju pobijane presude, na str. od 101. do 112, nakon što je sadržajno prezentirao izvedene dokaze u odnosu na tačku I e) pobijane presude, savjesno izvršio analizu izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi i na osnovu toga utvrdio činjenično stanje i izveo zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za navedene krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim pod tačkom I) e) pobijane presude. Također, kada su u pitanju ostale tačke pobijane presude, II a), b), c), d), e) i f), Općinski sud je u pogledu svih odlučnih činjenica koje se odnose na ove tačke izreke pobijane presude našao utvrđenim da su izvedeni dokazi dovoljni za izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti tako da žalbeni prigovori apelantovog branioca nisu mogli dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po svim tačkama izreke pobijane presude za koje je apelant proglašen krivim.

19. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je u obrazloženju pobijane presude, od str. 35. do 101, nakon što je sadržajno iznio iskaze saslušanih svjedoka o tački od I a) do d) pobijane presude, te nakon što je sadržajno iznio izvedene materijalne dokaze, cijeneći sve iskaze saslušanih svjedoka pojedinačno i u međusobnoj vezi i u vezi sa objektivnim dokazima izvedenim u ovom dijelu presude, analizirajući i apelantovu odbranu, dao konkretne razloge zbog kojih je prihvatio određene dokaze, a koje nije. Ti razlozi kojim se iznosi tvrdnja koje dokaze Općinski sud nije trebao prihvatiti ili obrnuto, koje dokaze je sud trebao prihvatiti, prema stavu Kantonalnog suda, žalbom apelantovog branioca ni na koji način nisu pobijani, pa je jasno da ovakvi žalbeni razlozi nisu mogli dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pobijane presude od tačke I a) do d), zbog čega ih nije ni mogao uvažiti.

20. Apelantov branilac u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na tačku I e) pobijane presude ističe da je Općinski sud poklonio vjeru iskazu dva imenovana svjedoka, iako iz iskaza ovih svjedoka sud nije mogao utvrditi da je apelant preduzeo krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim pod tačkom I e) pobijane presude. Nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama apelantovog branioca, Kantonalni sud cijeni da je Općinski sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza u odnosu na ovu tačku pobijane presude, a koje dokaze je u obrazloženju pobijane presude na str. od 101. do 112, prije svega sadržajno iznio, a potom dao savjesnu i iscrpnu analizu izvedenih dokaza, te utvrdio činjenično stanje pod tačkom I e) pobijane presude, pri tome je dao obrazloženje iz kojih razloga prihvata iskaz svjedoka D. P., a koje prihvata i Kantonalni sud (ocjena iskaza ovog svjedoka je data na stranici 111. pobijane presude).

21. Nadalje, žalbom se ukazuje da je Općinski sud, kada je u pitanju tačka II a) pobijane presude, pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešnom interpretacijom iskaza pojedinih svjedoka izveo pogrešan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Općinski sud je u obrazloženju pobijane presude, od str. 112. do 135, dao iscrpnu analizu svih dokaza kada je u pitanju ova tačka pobijane presude i izveo činjenične i pravne zaključke koje je dao na str. od 129. do 135. obrazloženja pobijane presude, koje razloge u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, te stoga nalazi da je Općinski sud pravilno izveo činjenične zaključke kada je utvrdio da je apelant, koristeći svoj položaj u MUP-u Tuzlanskog kantona, sve s ciljem da se ne okonča disciplinski postupak koji je pokrenut protiv devet imenovanih policajaca u roku koji je utvrđen za okončanje disciplinskog postupka, na način što je od policajaca protiv kojih se vodio disciplinski postupak tražio da napišu zahtjev za razrješenje F. R., predsjednika disciplinske komisije, a potom kao policijski komesar dao prijedlog načelniku Odjeljenja za kadrovske poslove za uspostavljanje nove disciplinske komisije, a potom i potpisao rješenje 26. augusta 2013. godine o novouspostavljenoj disciplinskoj komisiji i imenovao novog predsjedavajućeg, koji su u konačnici rješenjem obustavili disciplinski postupak radi zastare. I prema ocjeni Kantonalnog suda, svi dokazi koje je prvostepeni sud analizirao na spomenutim stranicama pobijane presude ukazuju na ovako utvrđeno činjenično stanje, pa je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, kada je u pitanju tačka II a) pobijane presude, pravilno primijenio krivični zakon kada je u apelantovim radnjama našao sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, a ne krivičnog djela protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 2. KZFBiH, kako je to obrazložio na stranici 135. pobijane presude, koje razloge prihvata i ovaj sud, pa žalbeni prigovori u ovom dijelu nisu mogli dovesti u pitanje pravilnost pobijane presude u odnosu na tačku II a).

22. Apelantov branilac žalbom osporava i utvrđeno činjenično stanje u odnosu na tačku II c) pobijane presude, a iz navoda žalbe proizlazi da Općinski sud nije mogao na osnovu iskaza svjedoka Fadila Novalića i Nurdina Peštalića izvesti zaključak da je apelant počinio krivično djelo iznude na način kako mu je to stavljeno na teret tačkom II c) pobijane presude. Ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Općinski sud je u obrazloženju pobijane presude (str. od 140. do 151) dao savjesnu i iscrpnu analizu izvedenih dokaza u odnosu na ovu tačku pobijane presude, nakon što je sadržajno iznio sve dokaze ponaosob, a na osnovu kojih je, prema ocjeni ovog suda, izveo pravilan činjenični zaključak da je apelant preduzeo krivičnopravne radnje za koje je proglašen krivim ovom tačkom pobijane presude i za to dao jasne i određene razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, te je pravilno prvostepeni sud utvrdio kada je u apelantovim radnjama našao bitna obilježja krivičnog djela iznude iz člana 295. stav 1. KZFBiH. Kantonalni sud cijeni, nasuprot tvrdnjama u žalbi, da se u apelantovim radnjama ne stječu elementi ovog krivičnog djela, s obzirom na prirodu krivičnog djela iznude. Međutim, i Kantonalni sud cijeni da je apelant, stavljajući na znanje svjedoku Nurdinu Peštaliću, koji se bavi prijevozničkom djelatnošću i koji ima petnaest kamiona u vlasništvu, koji je obavljao dužnost dopredsjednika kluba FK ,,Zvijezda“ Gradačac, da mu je poznato da su njegovi kamioni stalno na cesti, misleći na firme čiji je vlasnik ovaj svjedok i da bi mogao imati problema na cesti, na koji način je izvršio pritisak na rukovodioce kluba FK „Zvijezda” Gradačac da prime njegovog sina u navedeni klub jer iz iskaza svjedoka Fadila Novalića i Nurdina Peštalića proizlazi da ne bi primili apelantovog sina da nije bilo apelantovih prijetnji ovakve vrste. Dakle, kako je i Kantonalni sud našao, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u ovom dijelu pobijane presude i pravilno je primijenio Krivični zakon.

23. Nadalje, ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi o utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na tačku II d) pobijane presude. Ukazano je da je u obrazloženju pobijane presude, na str. od 152. do 159, Općinski sud dao iscrpnu analizu izvedenih dokaza u odnosu na ovu tačku pobijane presude, da je analizirao iskaz svjedoka Mirsada Delibašića, da je analizirao materijalne dokaze koji su sadržajno navedeni na str. 154, 155. i 156. pobijane presude, te na osnovu iskaza ovog svjedoka, koji je sud pravilno cijenio i prihvatio kao vjerodostojan, čiji iskaz je potvrđen iskazom Fadila Novalića koji je svjedočio na okolnosti o tački II c) izreke pobijane presude, utvrdio pravilno činjenično stanje pod tačkom II d) izreke pobijane presude i na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivični zakon.

24. Nadalje, iz navoda žalbe proizlazi da se apelant žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na tačku II e) pobijane presude. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude (str. od 159. do 181) iscrpno dao analizu svih izvedenih dokaza kada je u pitanju ova tačka pobijane presude i pravilno utvrdio činjenično stanje u izreci tačke II e) pobijane presude. Svoj zaključak prvostepeni sud je zasnovao na iskazima pet imenovanih saslušanih svjedoka, kao i na osnovu materijalnih dokaza bliže navedenih u obrazloženju pobijane presude (str. od 167. do 176), pozivajući se na zakonske propise Zakona o javnom okupljanju Tuzlanskog kantona broj 01-02-478/11-11 od 30. januara 2012. godine, čije odredbe interpretira u obrazloženju pobijane presude (stranica 167), te Zakon o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona broj 01-02-607-16/09 od 30. marta 2010. godine i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji MUPTK broj 02/1-34-70/12 od 20. decembra 2011. godine. Te odredbe ukazuju na to da su pripadnici MUP-a obavezni da se stave u zaštitu imovine i lične sigurnosti građana od nasilnog ponašanja na javnim skupovima, pa i u konkretnom slučaju kada je u pitanju utakmica koja je navedena u ovoj tački pobijane presude, te je pravilno utvrdio da je apelant, obavljajući funkciju načelnika Policijske uprave Gradačac, iako su službenici Policijske stanice Gradačac tražili dodatno osiguranje na utakmici visokog rizika i da apelant podnese zahtjev radi angažiranja Jedinice za podršku MUPTK, to odbio, upravo koristeći svoj službeni položaj, što je suprotno odredbi člana 34. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MUPTK, a što je opet pravilno Općinski sud doveo u vezu s prethodnim tačkama pobijane presude, u vezi sa igračkim angažmanom njegovog sina u navedenom klubu, pa je u konačnici na navedenoj utakmici došlo do nereda u kojima je nekoliko lica zadobilo povrede i do oštećenja inventara na tribinama, te je pričinjena šteta Fudbalskom klubu Gradačac. Na ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio Krivični zakon zbog čega se žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

25. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je, kada su u pitanju sve tačke pobijane presude, na sva pitanja i konstatacije navedene u žalbi prvostepeni sud dao vrlo jasne odgovore, i to na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza koje je doveo u međusobnu vezu, pa je onda neprihvatljiva žalbena tvrdnja da je činjenično stanje po svim tačkama pobijane presude pogrešno utvrđeno. Slijedom navedenog proizlazi da žalbeni prigovori kojima se prvostepena presuda pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede krivičnog zakona nemaju osnova.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelant tvrdi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnim navodima apelant u suštini tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer „drugostepeni sud nije odgovorio na njegove žalbene razloge, već je isključivo za svaki žalbeni razlog naveo da je prvostepeni sud dao iscrpnu analizu dokaza i izveo pravilne činjenične i pravne zaključke, iako je apelant u svojoj žalbi detaljno obrazložio povrede ZKP i KZFBiH.“ Apelant je u vezi sa svakom od pojedinačnih radnji iz tačaka I i II izreke pobijane prvostepene presude za koje je proglašen krivim, u suštini, iznio tvrdnje da se zasnivaju na pretpostavkama, a ne na utvrđenim činjenicama. Također, apelant navodi da je Općinski sud, čije je zaključke kao pravilne prihvatio Kantonalni sud, pri donošenju presude u potpunosti zanemario pravni princip in dubio pro reo koji je propisan u članu 3. ZKPFBiH. Pored toga, apelant ističe da je „na 54 stranice žalbe jasno ukazao na povrede ZKPFBiH i KZFBiH, i to pojedinačno za svaku tačku presude, a drugostepeni sud je razloge neosnovanosti apelantove žalbe dao 11 stranica“ i pri tom se cijela presuda sastoji od parafraziranja apelantovih žalbenih navoda za svaku pojedinačnu tačku presude i odgovora drugostepenog suda koji glasi da je zaključak prvostepenog suda pravilan zajedno sa uputom na kojoj stranici prvostepene presude se on nalazi. U apelaciji su potom citirani dijelovi žalbe i dijelovi presude u kojim je Kantonalni sud dao ocjenu tih žalbenih navoda. U tom kontekstu, apelant pojašnjava da je Općinski sud (str. od 55. do 58. presude) citirao dijelove iskaza imenovanih svjedoka odbrane i dao ocjenu da prihvata iskaze tih svjedoka odbrane, s tim što su oni općeg karaktera i ne odnose se na činjenice koje su predmet optužnice u konkretnom slučaju, dok su svjedoci Tužilaštva koji su se izjašnjavali na iste okolnosti, kao i svjedoci odbrane, relevantni za sud i da je na njima zasnivao svoju odluku, dok u potpunosti isključuje svjedoke odbrane koji su o istim činjenicama govorili sasvim suprotno od svjedoka optužbe. Apelant je istakao da se iz izreke prvostepene presude vidi na str. 2. i 3. da je opisano apelantovo svojstvo u periodu u kojem je radio na određenim poslovima, nadalje se citiraju zakonski propisi koje je navodno povrijedio i nakon toga se prelazi na opis krivičnopravne radnje koju su počinili apelant i saoptuženi A. Đ., te citira uvod u prvostepenoj presudi koji predstavlja opis krivičnopravnih radnji pod tačkama od I a) do d), te II a), ali obuhvata i tvrdnje za koje apelant nije ni optužen. U izreci presude niti u jednoj od tačaka niti apelant niti saoptuženi A. Đ. nisu niti optuženi niti osuđeni za bilo koju radnju koja bi se odnosila na firme „Emmaus“ ili „Litvatrans“, koje činjenice Kantonalni sud ne spori, ali smatra da ta okolnost ne „čini izreku presude nerazumljivom, niti protivrječnom samoj sebi i razlozima presude“. Prvostepeni sud je na stranici 101. presude, prilikom odgovora na primjedbe odbrana u toku glavnog pretresa, a koje su se odnosile na uvođenje izjava svjedoka kao dokaza na glavnom pretresu, naveo da je svoju odluku zasnivao u pretežnoj mjeri na iskazima svjedoka datim na glavnom pretresu prilikom njihovog direktnog ili unakrsnog ispitivanja od stranaka i branilaca. U tom kontekstu prigovara korištenju iskaza iz istrage svjedoka Gorana Blagojevića i smatra da je obrazloženje drugostepenog suda u vezi sa ovim apelantovim žalbenim navodom posve neosnovano. Također, apelant ističe da je očigledno drugostepenom sudu normalno da presuda sadrži deskripciju i navode koji se uopće ne odnose na apelanta, kao što je slučaj sa ovih 37 nerealiziranih prekršajnih naloga, ali da to ne utječe na nerazumljivost presude.

II.Odgovor na apelaciju

27. Kantonalni sud je naveo da je postupak protiv apelanta proveden u skladu sa ZKPFBiH, uz poštovanje njegovih prava zajamčenih Evropskom konvencijom, te zaključio da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane.

28. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije naveo da se u apelaciji na l5 stranica navode žalbeni razlozi na prvostepenu presudu i ukazuje na povrede ZKPFBiH pred drugostepenim sudom, a koje se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, uz obrazloženje propusta drugostepenog suda i navoda da drugostepeni sud uopće nije cijenio žalbene navode, niti dao njihovu detaljnu analizu. Općinski sud je, ističe se u odgovoru, nakon završenog dokaznog postupka donio na zakonu zasnovanu presudu, cijeneći izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH, i to svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i o tome dao iscrpno obrazloženje u presudi, a koje prihvata i drugostepeni sud, odnosno prvostepeni sud nije počinio povrede ZKPFBiH, a o žalbenim navodima iz apelacije i povredama drugostepenog suda navedenim u apelaciji se ne može izjašnjavati. Općinski sud je naglasio da smatra kako tokom predmetnog krivičnog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti je sud na štetu osuđenog povrijedio odredbe Evropske konvencije, na koje apelant ukazuje.

29. Kantonalno tužilaštvo je odgovorilo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, dao uvjerljive razloge i detaljnu analizu svakog dokaza i izveo pravilan zaključak o svim odlučnim činjenicama.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. st. (6) i (7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 328.

Odbijanje žalbe Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 16 Kž 6 od 16. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 3. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant tvrdi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].

38. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

39. Također, Ustavni sud podsjeća da je odlučujući o apelaciji koju je podnio saoptuženi A. Đ. protiv istih presuda kao i apelant donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4126/17 od 20. decembra 2017. godine kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu (dostupna na:

www.ustavnisud.ba).

40. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne ocjene dokaza, što je potom dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene pozitivnog prava. Naročito ističe da je o svim propustima Općinskog suda ukazao u žalbi na prvostepenu presudu, ali da je Kantonalni sud propustio da suštinski odluči o svim njegovim žalbenim navodima budući da se samo pozivao na razloge i obrazloženja iz pobijane prvostepene presude, mada je apelant za svaki žalbeni razlog detaljno obrazložio povrede ZKPFBiH i KZFBiH. Stoga je, prema apelantovoj tvrdnji, povrijeđen i princip in dubio pro reo.

41. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

43. Kako je Evropski sud u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima „prominentno mjesto u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 296. stav (2) glase: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 30).

44. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je „postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije“ odnosno „ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“, ili ukoliko se ocjena dokaza „doima očigledno proizvoljnom“. U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/01).

45. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao branioca koji je imao mogućnost da poziva svjedoke i izvodi dokaze (član 276. stav 1. ZKP) i osporava dokaze optužbe, apelanta proglasio krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (što je potvrdio i Kantonalni sud), na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant radnjama kako su opisane u izreci presude pod tačkom I a), b), c), d), te tačkama II a), d) i e) počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, u stjecaju s produženim krivičnim djelom protivzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. i u vezi sa članom 55. KZFBiH, koje je počinjeno radnjama opisanim pod tačkom I e), te tačkama II b) i f) izreke presude i u stjecaju sa krivičnim djelom iznude iz člana 295. stav 1. KZFBiH, koje je počinjeno radnjom opisanom pod tačkom II c) izreke presude, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Naime, iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi svoje utvrđenje o apelantovoj krivnji zasnovali na dokazima (str. od 19. do 34.) čiji je sadržaj detaljno interpretiran u prvostepenoj presudi, te koji dokazi su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi (str. od 35. do 191). Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana kako na direktnim tako i na posrednim dokazima – iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred Općinskim sudom direktno i unakrsno ispitani, kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u pobijanoj presudi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud za svaki provedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveo vrijednost i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili posrednu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio zašto nije poklonio vjeru svjedocima odbrane, uključujući i apelanta, te je za svoj stav dao obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

46. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju pobijane prvostepene presude pojedinačno u vezi s radnjama za koje je apelant proglašen krivim u tačkama I i II izreke prvostepene presude detaljno pobrojani dokazi na kojim je odluka zasnovana, interpretiran njihov sadržaj, te način na koji su ti dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na osnovu čega je izveden zaključak da se u konkretnim radnjama stječu obilježja označenih krivičnih djela za koje apelant proglašen krivim. Nadalje, ni iz obrazloženja pobijanih presuda kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je sadržaj ovako provedenih dokaza apelant na bilo koji način doveo u sumnju ili pobio. Naime, iz obrazloženja pobijanih odluka proizlaze jasni razlozi i obrazloženja zbog čega su redovni sudovi zaključili da se u radnjama za koje je apelant proglašen krivim stječu obilježja svakog od pobrojanih krivičnih djela.

47. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da je Kantonalni sud propustio da suštinski odluči o njegovim navodima, Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njezinoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

48. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijane drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud u cjelini prihvatio i saglasio se s razlozima i obrazloženjem iz pobijane prvostepene presude u pogledu ocjene provedenih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, ukazujući na relevantne dijelove iz prvostepene presude. Shodno navedenom, proizlazi da je Kantonalni sud razloge i obrazloženja iz pobijane prvostepene presude inkorporirao u svoju odluku, a što, imajući u vidu navedene principe, ne dovodi u pitanje standard obrazložene presude.

49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant pretežan dio navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom i da je Kantonalni sud odgovorio na sve apelantove navode. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Dakle, imajući u vidu apelantove navode, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud ispitao zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te je Kantonalni sud detaljno ispitao sve žalbene navode u tom pravcu, istakavši zašto su neosnovani.

50. Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje stvari, analizira dokaze na način kako to apelantu odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u datom obrazloženju pobijane presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne uočava bilo kakve povrede prava na pravičan postupak osim apelantovog nezadovoljstva pobijanom presudom. Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti bilo kakvu povredu odredaba ZKP. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, a potom i Kantonalni sud izvršili analizu svih provedenih dokaza, naročito da su doveli u vezu iskaze svjedoka optužbe sa svjedocima odbrane, te sa svim materijalnim dokazima pojedinačno i pri tome su dali obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te da su provedene dokaze doveli u uzajamnu logičku vezu i da su konačno nakon takve analize utvrdili apelantovu krivicu.

51. Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u žalbenom postupku, postupanjem na prethodno navedeni način, naveli razloge u obrazloženjima pobijanih presuda koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivici. S obzirom na izneseno, a imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stav 2. ZKP, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Općinski sud u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza kako ZKP zahtijeva, i sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda, ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da pobija navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe, uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok određenim dokazima odbrane nije poklonio vjeru ne utječe na pravično suđenje. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. U pogledu apelantovih navoda da je donesenim presudama prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da iz pobijanih presuda proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici isključivo rezultat dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim utjecajem vanjskih informacija, već naprotiv da su odluke redovnih sudova o apelantovoj krivici zasnovane isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih procesnih garancija. Ustavni sud u kontekstu navedenog u prethodnim tačkama ove odluke zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti, niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo.

54. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačke 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). Proizvoljnost o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je pobijanim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno pravo, kao i da pobijane odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene presude.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4108/17 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio