Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4446/17 (I. N.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Građanski postupak
  • Upravni spor
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4446/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4446/17, rješavajući apelaciju Ivice Nosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ivice Nosića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ivici Nosiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Nosića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Nosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 22. marta do 24. juna 2019. godine od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općinskog suda u Čapljini i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud Bosne i Hercegovine je dostavio odgovor na apelaciju 27. juna 2019. godine, Vrhovni sud 28. marta 2019. godine, Kantonalni sud 2. aprila 2019. godine, Općinski sud 3. aprila 2019. godine, a Općinski sud u Čapljini 10. jula 2019. godine. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 2. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Rješenjem Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine od 31. oktobra 2003. godine apelantu je prestao radni odnos u navedenoj službi.

5. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor koji je odbijen rješenjem Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine od 11. novembra 2003. godine.

6. Apelant je 24. novembra 2003. godine Vrhovnom sudu podnio tužbu u upravnom sporu kojom je tražio da se poništi rješenje Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine od 11. novembra 2003. godine, te da se naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da mu za određene periode isplati naknadu plaća zbog nezakonitog otkaza i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da dostavi Federalnom zavodu za PIO podatke potrebne za ostvarenje prava na penzijsko i invalidsko osiguranje.

7. Vrhovni sud je 18. decembra 2008. godine predmet dostavio Općinskom sudu u Čapljini jer se radilo o radnom sporu, ali se Općinski sud u Čapljini rješenjem od 29. aprila 2009. godine proglasio mjesno nenadležnim i spis dostavio Općinskom sudu na postupanje.

8. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 102024 09 P od 26. juna 2009. godine, u smislu čl. 53, 334. i 336. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), naložio apelantu da u roku od osam dana ispravi i dopuni tužbu radi pravilnog označavanja stranke – tužene i njenog zakonskog zastupnika. Apelant je u ostavljenom roku, podneskom od 9. jula 2009. godine, kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu – Obavještajno-sigurnosnu agenciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena).

9. Rješenjem broj 65 0 P 102024 09 P od 9. jula 2010. godine Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim, te je spis proslijedio Sudu BiH na postupanje. Općinski sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je apelant u podnesku od 9. jula 2009. godine kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu, Obavještajno-sigurnosnu agenciju koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, u kojem podnesku je istakao da je nakon podnošenja tužbe donesen Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine prema kojem su 1. maja 2004. godine prestale raditi ranije entitetske sigurnosne službe, te je predložio da se Općinski sud proglasi nenadležnim za suđenje u ovom sporu i spis dostavi Sudu BiH. U vezi s navedenim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 16. stav 1. ZPP kojima je propisano da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, pa cijeneći navode u tužbi i činjenicu da je apelant, u smislu čl. 53. i 334. ZPP, usmjerio tužbu prema Bosni i Hercegovini, donesena je odluka kao u izreci rješenja.

10. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 P 003681 10 P od 15. novembra 2011. godine odbio stvarnu nadležnost, te je predmet dostavio Upravnom odjeljenju tog suda na rješavanje sukoba nadležnosti između Suda BiH i Općinskog suda.

11. Rješavajući o sukobu nadležnosti, Upravno odjeljenje Suda BiH je rješenjem od 13. marta 2012. godine odredilo stvarnu nadležnost Općinskog suda. Rješenje je dostavljeno strankama 20. marta 2012. godine, na koje, prema stanju spisa, nije izjavljena žalba.

12. Općinski sud je 27. septembra 2012. godine održao pripremno ročište, a 4. februara 2013. godine prvo ročište za glavnu raspravu.

13. Općinski sud je u nastavku glavne rasprave od 22. aprila 2014. godine rješenjem dopustio raspravljanje po apelantovom preinačenom tužbenom zahtjevu koji je apelant istakao na ročištu za glavnu raspravu od 4. februara 2013. godine.

14. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 102024 12 Rs od 20. augusta 2014. godine apelantovi tužbeni zahtjevi odbijeni su u cijelosti.

15. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je tokom dokaznog postupka izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koju su dostavili apelant i tužena, da je izvršeno vještačenje po vještaku finansijske struke, te da su saslušane parnične stranke i dvojica svjedoka. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine do 31. oktobra 2003. godine kada mu je osporenim rješenjem prestao radni odnos. Nadalje, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije tužene, istakao da je nesporna činjenica da je tužena počela sa radom 1. maja 2004. godine, shodno članu 94. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o OSABiH). Osim toga, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 102. stav 2. navedenog zakona kojim je propisano da su vlade svakog entiteta i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze svoje ranije obavještajne službe. Općinski sud je također istakao da budući da je nesporna činjenica da je apelantu prestao radni odnos u Obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine 2003. godine, prema ocjeni tog suda, a na osnovu odredaba spomenutog člana 102. stav 2. Zakona o OSABiH, pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari bi bila Federacija Bosne i Hercegovine. Općinski sud je naveo da ovakav zaključak zasniva na činjenici da je stavom VIII tačka 3. Plana za prijenos imovinskih prava bivših obavještajnih službi na Obavještajno-sigurnosnu agenciju Bosne i Hercegovine broj UP-09-4645/04 od 27. oktobra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Plan) određeno da će, u skladu sa odredbama člana 102. Zakona o OSABiH, vlade entiteta preuzeti dugove, zaduženja i druge obaveze bivših obavještajnih službi, kao i eventualne obaveze koje bi proistekle na osnovu pravosnažnih sudskih presuda iz postupaka vođenih protiv agencije, a po osnovu tužbi podnesenih protiv entitetskih obavještajnih službi kao prethodnika agencije. Prema stavu Općinskog suda, u konkretnom slučaju na postoji pasivna legitimacija Bosne i Hercegovine za obaveze Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 102024 14 Rsž od 26. augusta 2015. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u žalbi naveo da je zaključak prvostepenog suda o nedostatku pasivne legitimacije u suprotnosti sa odredbama člana 102. stav 2. Zakona o OSABiH. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno cijenio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene primjenom odredaba člana 102. stav 2. Zakona o OSABiH, te primjenom Plana. Kantonalni sud je ukazao da su predmet konkretne parnice obaveze nastale prije stupanja na snagu navedenog zakona iz čijih odredaba proizlazi da tužena nije pasivno legitimirana za obaveze Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pa je neosnovano apelantovo pozivanje u žalbi da se postupak trebao voditi protiv Bosne i Hercegovine, a da će dosuđenu obavezu kasnije preuzeti vlada entiteta.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

19. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su pravilno nižestepeni sudovi raspravili prigovor tužene o nedostatku njene pasivne legitimacije kada su zaključili da je taj prigovor osnovan, za koji zaključak su u obrazloženju svojih odluka dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata, bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Vrhovni sud je istakao da se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju radi o parnici iz radnog odnosa, te je, u vezi s tim, ukazao na odredbe člana 102. stav 2. Zakona o OSABiH i Plana, zaključujući da u konkretnom slučaju i prema ocjeni tog suda ne postoji pasivna legitimacija tužene. Vrhovni sud je istakao da su predmet konkretne parnice obaveze Federalne obavještajne službe koje su nastale prije stupanja na snagu Zakona o OSABiH, tj. 2004. godine, kojim je osnovana i počela sa radom Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine, pa je neosnovano apelantovo pozivanje u reviziji da se postupak trebao voditi protiv Bosne i Hercegovine, a da će dosuđene obaveze kasnije preuzeti vlade entiteta. Vrhovni sud je naveo da je cijenio i ostale revizione prigovore, ali budući da nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari, nije ih posebno obrazlagao. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa u okviru redovnih sudova. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbe člana 102. stav 2. Zakona o OSABiH, te odredbe Plana, ističući da se predmetni postupak trebao voditi protiv Bosne i Hercegovine, a da bi dosuđenu obavezu preuzela vlada entiteta, te je ukazao na presudu Suda BiH iz 2007. godine koji je u sličnom predmetu zauzeo drugačiji stav u vezi s pitanjem pasivne legitimacije. Osim toga, apelant je istakao da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, te je tražio naknadu štete zbog ukupne dužine trajanja postupka.

II.Odgovor na apelaciju

21. Sud Bosne i Hercegovine je, između ostalog, naveo da je prilikom odlučivanja o sukobu nadležnosti utvrđeno da je u konkretnom slučaju priroda ovog spora utvrđenje apelantovog radnopravnog statusa, odnosno ocjena zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa kod entitetske obavještajne službe. Sud BiH je naglasio da je apelantu prestao radni odnos u entitetskoj obavještajnoj službi 2003. godine kada nije ni postojala Obavještajno-sigurnosna služba Bosne i Hercegovine, pa apelant nikada nije ni bio zaposlenik tužene, te se na njega primjenjuju entitetski propisi koji reguliraju radne odnose. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je, prema Zakonu o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine, za radne sporove isključivo stvarno nadležan sud entiteta, što je u konkretnom slučaju bio Općinski sud. Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju bez odlaganja odlučio o sukobu nadležnosti i utvrdio koji je sud nadležan za postupanje, zbog čega pred tim sudom nije bilo odugovlačenja postupka niti povrede prava na pravično suđenje.

22. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri stavovima iz svoje presude broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine, te da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u predmetnoj apelaciji.

23. Kantonalni sud je istakao da je predmetna apelacija neosnovana i predložio da se ona odbije jer smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava.

24. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant 24. novembra 2003. godine podnio predmetnu tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine, a da mu je predmet, nakon što se Općinski sud u Čapljini proglasio mjesno nenadležnim, dostavljen 23. juna 2009. godine. Općinski sud je također naveo da je postupajuća sutkinja po prijemu predmeta donijela rješenje kojim se apelantu vraća tužba radi pravilnog označavanja stranke – tužene i njenog zastupnika, nakon čega je apelant kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu – Obavještajno-sigurnosnu agenciju Bosne i Hercegovine. Osim toga, Općinski sud je naveo da ostaje pri stavu zauzetom u svojoj presudi, te je istakao da dužina trajanja predmetnog postupka nije uzrokovana postupcima tog suda.

25. Općinski sud u Čapljini je naveo da u tom sudu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

26. Pravobranilaštvo je istaklo da su redovni sudovi dali valjane razloge zbog kojih su odbili apelantovu tužbu kao neosnovanu jer je apelantu prestao radni odnos kod entitetskih obavještajnih službi prije stupanja na snagu Zakona o OSABiH, tako da apelant nikada nije bio zaposlenik tužene, te se na njega primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika uprave Federacije Bosne i Hercegovine, a koji je bio na snazi u vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa. Osim toga, Pravobranilaštvo smatra da je predmetni postupak proveden pravilno i u razumnom roku. V.Relevantni propisi

27. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 12/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 94.

Agencija se osniva i počinje s radom 1. maja 2004. godine.

Član 102. stav 2.

U roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona, generalni direktor organizira popis kompletne pokretne i nepokretne imovine i obligacionih prava ranijih obavještajnih službi. U roku od šest mjeseci generalni direktor priprema plan za prijenos prava na Agenciju, kada je to potrebno u cilju osiguranja efikasnog rada Agencije. Generalni direktor dostavlja taj plan Vijeću ministara na odobrenje, a postupak odobravanja izvršit će se u roku od 30 dana od dana dostavljanja. Osim ukoliko nije drugačije predviđeno u gore navedenom planu, vlada svakog entiteta je i dalje odgovorna za dugove, zaduženja i ostale obaveze svoje ranije obavještajne službe. Vlade entiteta neće tražiti odštetu od Bosne i Hercegovine ili Agencije u pogledu takvih dugova, zaduženja i drugih obaveza.

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53. stav 2. tačka 7.

(2) Tužba mora da sadrži:

7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

Član 334. stav 2.

(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi sa njima moglo postupiti. Naročito treba da sadrže: označenje suda, ime i prezime odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca.

Član 336.

(1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i razuman rok kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

a)U odnosu na osporenu odluku

36. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv tužene tražeći, između ostalog, poništenje rješenja Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine iz 2003. godine kojim je apelantu prestao radni odnos u navedenoj službi, te ostvarivanje drugih prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena, zaključili da tužena, shodno relevantnim odredbama Zakona o OSABiH i Plana, nije pasivno legitimirana za obaveze Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine budući da su predmet konkretne parnice obaveze koje su nastale prije stupanja na snagu Zakona o OSABiH, koja je osnovana i počela sa radom 2004. godine. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi s tim dovoljno jasno i detaljno obrazložili razloge za svoje odluke, a u obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično pravno pitanje u predmetu AP 5420/13, te da je zaključio da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u postupku u kojem je odlučivano o pravima apelanata iz radnog odnosa proizvoljno utvrdili činjenično stanje ili proizvoljno primijenili pravo. Ustavni sud je u navedenom predmetu, između ostalog, zaključio da je neosnovan navod apelanata u vezi s pogrešnom odlukom redovnih sudova o nedostatku pasivne legitimacije tužene budući da je to pitanje riješio Kantonalni sud u svojoj presudi i utvrdio da je, suprotno stavu prvostepenog suda, tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) pasivno legitimirana u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5420/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da su sudovi o istom pitanju donosili drugačije odluke, čime ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da iz Presude Suda BiH broj Gž-54/06 od 28. juna 2007. godine, koju je apelant dostavio u prilogu apelacije, proizlazi da je Sud BiH, odlučujući kao drugostepeni sud u predmetu tužioca M. H. koji je bivši zaposlenik Agencije za istraživanje i dokumentaciju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključio da je tužena Bosna i Hercegovina pasivno legitimirana u predmetnom slučaju, tj. da će se predmetni postupak voditi protiv tužene, a da će dosuđenu obavezu preuzeti vlada entiteta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je 2013. godine, tj. nakon donošenja navedene presude u predmetu tužioca M. H., u apelantovom slučaju odlučivano o sukobu nadležnosti pred Sudom BiH koji je odredio stvarnu nadležnost Općinskog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključujući da tužena nije pasivno legitimirana u predmetnom slučaju, te da su ovakav stav potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj žalbi, odnosno reviziji. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da postojanje dviju protivrječnih odluka u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), a apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze da su stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te povredi principa pravne sigurnosti zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 24. novembra 2003. godine i da je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 102024 15 Rev od 19. septembra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao 13 godina i 10 mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbenim zahtjevima tražio poništenje rješenja svog poslodavca kojim mu je prestao radni odnos i isplatu naknade plaća, te uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i dostavljanje podataka potrebnih za ostvarenje prava na penzijsko i invalidsko osiguranje. S obzirom na navedeno, kao i dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo izvesti (uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušanje parničnih stranaka i svjedoka, te vještačenje po vještaku finansijske struke), Ustavni sud zaključuje da se nije radilo o naročito složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da se radilo o postupku koji je hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju.

44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnu tužbu najprije podnio protiv Federacije Bosne i Hercegovine radi poništenja rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Federacije Bosne i Hercegovine, da bi kasnije, postupajući u ostavljenom roku, po nalogu Općinskog suda, kao tuženu stranu označio Bosnu i Hercegovinu – Obavještajno-sigurnosnu agenciju Bosne i Hercegovine, te da je apelant podneskom na ročištu za glavnu raspravu konačno opredijelio tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je navedeno u značajnijoj mjeri utjecalo na dužinu predmetnog postupka.

45. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je redovnim sudovima trebalo osam godina i četiri mjeseca da utvrde mjesnu, odnosno stvarnu nadležnost suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, od čega je Vrhovnom sudu trebalo pet godina da predmet dostavi Općinskom sudu u Čapljini na postupanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na ranije izraženi stav da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku. Nadalje, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi, nakon što je riješen sukob nadležnosti i utvrđena nadležnost Općinskog suda, u relativno kratkom roku donosili meritorne odluke, tj. postupak pred Općinskim sudom trajao je dvije godine i pet mjeseci, postupak po apelantovoj žalbi pred Kantonalnim sudom trajao je oko godinu dana (računajući od dana donošenja prvostepene presude), dok je postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom trajao oko dvije godine (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

46. Sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kada je predmetni postupak koji je hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, koji nije naročito složen, trajao 13 godina i 10 mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi kojima je trebalo više od osam godina da utvrde mjesnu, odnosno stvarnu nadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupni iznos od 1.950,00 KM.

50. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostala prava

51. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak koji je hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, a koji nije naročito složen, trajao 13 godina i 10 mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi kojima je trebalo više od osam godina da utvrde mjesnu, odnosno stvarnu nadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o OSABiH i Plana, zaključili da tužena nije pasivno legitimirana u predmetnom postupku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević