Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3389/17 (M. Š.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Opća zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3389/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3389/17, rješavajući apelaciju Miomira Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miomira Škrbića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 043285 15 Rsž od 23. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Rs 043285 14 Rs od 12.

oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miomir Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 5. avgusta 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 043285 15 Rsž od 23. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 043285 14 Rs od 12. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i „Autoprevoza“ a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 22. maja 2019. godine, Osnovni sud 28. maja 2019. godine i tuženi 29. maja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Rs 043285 14 Rs od 12. oktobra 2015. godine usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva i poništeno Rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu broj 345/14 od 3. marta 2014. godine kojim je određeno da njegov radni odnos kod tuženog prestaje sa 17. februarom 2014. godine (stav 1). Poništeno je kao nezakonito i Rješenje tuženog o udaljenju apelanta sa rada broj 2115/13 od 15. novembra 2013. godine, kao i odluka tuženog isti broj od 30. novembra 2013. godine kojom je ovo rješenje potvrđeno (stav 2). Presudom je obavezan tuženi da apelantu isplati na ime razlike 50% plate za vremenske periode i iznose sa zakonskom zateznom kamatom, precizirane u presudi (stav 3). Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da mu je radni odnos kod tuženog na radnom mjestu direktor tuženog prestao sa 9. aprilom 2014. godine na pismeni zahtjev-otkaz ugovora o radu apelanta, koji je uručen tuženom 13. februara 2014. godine, sa pravom na godišnji odmor, otkaznim rokom i otpremninom, sve u skladu sa odredbama člana 134 Zakona o radu. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade plate, naknade za godišnji odmor, na ime otpremnine i doprinosa za PIO za periode precizirane u presudi isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama, takođe precizirane u presudi (stav 4). Presudom je obavezan tuženi da apelantu isplati troškove parničnog postupka, precizirane u presudi (stav 5).

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza, preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 26. maja 2001. godine i da je Odlukom broj 1772/11 od 25. novembra 2011. godine Upravni odbor tuženog postavio apelanta na mjesto direktora sa mandatom od četiri godine, a da je Odlukom broj 292/12 od 10. februara 2012. godine utvrdio mjesečnu naknadu za rad apelantu na mjestu direktora u iznosu od 1.500,00 KM sa dodatkom u visini od 0,5% za svaku godinu radnog staža. Apelant je kao direktor 7. juna 2013. godine Upravnom odboru stavio direktorski mandat na raspolaganje i tražio da ga rasporede na radno mjesto prema stručnoj spremi koju posjeduje. Nadalje, utvrđeno je da je apelant dopisom od 13. novembra 2013. godine od Upravnog odbora tražio da se riješi njegov zahtjev od 7. juna 2013. godine (stavljanje mandata direktora na raspolaganje i raspoređivanje na druge poslove). Tuženi je Rješenjem broj 2115/13 od 15. novembra 2013. godine apelanta privremeno udaljio s posla do razrješenja, a najkasnije do 15. februara 2014. godine, s pravom na naknadu u iznosu od 50% prosječne plate koju je apelant ostvarivao u posljednjih šest mjeseci. Nakon toga Odlukom broj 2195/13 od 30. novembra 2013. godine Upravni odbor je odbio apelantov prigovor izjavljen na rješenje o privremenom udaljenju, a Odlukom broj 2211/13 od 29. novembra 2013. godine Upravni odbor je razriješio apelanta sa dužnosti direktora sa 30. novembrom 2013. godine. U vezi sa apelantovim prigovorom koji je izjavio protiv navedenog rješenja o razrješenju sa mjesta direktora, Upravni odbor tuženog je aktom broj 10/14 od 30. januara 2014. godine informisao apelanta da apelantov prigovor nije dostavljen nadležnom organu, te je prigovor odbijen kao neosnovan.

7. Nadalje je utvrđeno da je apelant 13. februara 2014. godine u pisanom obliku podnio tuženom otkaz ugovora o radu zbog toga, kako je naveo, što je tuženi kao poslodavac povrijedio obaveze iz ugovora o radu na način što je sve njegove prigovore u vezi sa radnopravnim statusom (suspenzija i razrješenje sa mjesta direktora) odbio. Otkazujući ugovor o radu, apelant je tražio isplatu otpremnine u iznosu od 11.066,25 KM na ime šest plata, zatim, iznos na ime obustavljenih plata od 50% zbog privremenog udaljenja sa posla, te otkazni rok od 15 kalendarskih dana i godišnji odmor za 2014. godinu u trajanju od 27 dana. Uz pisani otkaz apelant je dostavio i ljekarske doznake o privremenoj nesposobnosti za rad za period od 1. decembra 2013. do 31. decembra 2013. godine, od 1. januara do 31. januara 2014. godine i od 1. februara do 16. februara 2014. godine. Nadalje je utvrđeno da je tuženi aktom od 14. februara 2014. godine pozvao apelanta da se 17. februara 2014. godine javi na posao radi raspoređivanja, a da je apelant 15. februara 2014. godine, odgovarajući na navedeni poziv za javljanje na rad, potvrdio svoj otkaz ugovora o radu dat pismeno 13. februara 2014. godine. Pri tome je apelant zahtijevao da mu ugovor o radu prestane sa 9. aprilom 2014. godine a nakon korišćenja godišnjeg odmora od 27 dana i otkaznog roka od 15 dana. Tuženi je nakon toga Rješenjem broj 345/14 od 3. marta 2014. godine utvrdio apelantu prestanak radnog odnosa sa 17. februarom 2014. godine zbog teže povrede radne obaveze, neopravdanog izostanka s posla u periodu od 17. februara 2014. godine do 27. februara 2014. godine.

8. Na osnovu utvrđenih činjenica, odlučujući o dijelu zahtjeva kojim se tražilo poništenje Rješenja tuženog broj 345/14 od 3. marta 2014. godine kojim apelantu prestaje radni odnos sa 17. februarom 2014. godine zbog teže povrede radne obaveze, Osnovni sud je zaključio da je ovaj apelantov zahtjev osnovan, jer je nesporno da je apelant u navedenom periodu bio privremeno spriječen za rad zbog zdravstvenih razloga o čemu je podnio doznake. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da, u smislu člana 98 stav 2 tačka 8 Zakona o radu, zbog navedenog razloga apelantu nije mogao prestati radni odnos s obzirom na to da, prema odredbi navedenog člana, izostajanje s posla mora da izražava svijest i volju radnika da više ne radi. Kako je, prema obrazloženju tog suda, utvrđeno da je apelant od 1. decembra 2013. godine bio na bolovanju a u međuvremenu je razriješen dužnosti direktora, navedeno ne ukazuje na apelantovu volju da neopravdano izostajanje vodi prestanku radnog odnosa s obzirom na to da je njegov radnopravni status kod tuženog bio regulisan imenovanjem na mjesto direktora, a ne na radnom mjestu radnika.

9. Nadalje, Osnovni sud je, rješavajući tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži poništenje Rješenja broj 2115/13 od 15. novembra 2013. godine kojim je apelant privremeno udaljen s posla i odluke od 30. novembra 2013. godine kojom je navedeno rješenje potvrđeno, slijedom čega je apelant tražio i isplatu razlike 50% plate koju je primao u vrijeme privremenog udaljenja, utvrdio da je ovaj zahtjev osnovan ocjenjujući da rješenju o privremenom udaljenju s posla nije prethodilo razmatranje izvještaja o rezultatima poslovanja i utvrđivanju apelantove odgovornosti kao direktora. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da, osim tvrdnji tuženog o ugroženosti imovine većih razmjera i davanju netačnih podataka o finansijskom izvještaju za 2012. godinu i izjava svjedoka, poimenično navedenih u presudi, da im je poznato da je apelant bio udaljen sa rada zbog neusklađenih finansijskih izvještaja i upravljanja u određenom periodu, tuženi nije predočio dokaze iz kojih bi se mogla utvrditi činjenica koja bi ukazala da je opravdano privremeno udaljenje apelanta s posla. Pri tome je Osnovni sud istakao da činjenica da je tuženi protiv apelanta podnio krivičnu prijavu 25. oktobra 2013. godine, koja je inače navedena kao jedan od razloga za privremeno udaljenje, a da je postupak po navedenoj prijavi obustavljen naredbom o obustavi istrage pošto prijavljena djela zbog kojih je apelant bio osumnjičen nisu krivična djela, prema stavu prvostepenog suda, ukazuje na nepostojanje opravdanog razloga za donošenje rješenja o apelantovom privremenom udaljenju. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je poništenjem rješenja o privremenom udaljenju tuženi obavezan da apelantu isplati iznose kao u dispozitivu presude.

10. Nadalje, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje prestanka radnog odnosa sa 9. aprilom 2014. godine, koji proizilazi iz apelantovog pismenog otkaza ugovora o radu od 12. februara 2014. godine, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije imao zaključen ugovor o radu sa tuženim, jer je od 2002. godine imao status direktora na osnovu odluke Upravnog odbora a prema članu 55 stav 2 Statuta tuženog, te zbog navedenih razloga, prema mišljenju tog suda, na apelanta nije primjenjiva odredba člana 134 Zakona o radu. Zbog navedenog, Osnovni sud je odbio kao neosnovan ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva, a slijedom toga i imovinski zahtjev proistekao iz njega. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 72 0 Rs 043285 15 Rsž od 23. decembra 2016. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu. Presudom je žalba tuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda u st. 1 i 5 preinačena na način da je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok je u preostalom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Osnovnog suda, te navedeno da je, prema mišljenju tog suda, dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa neosnovan, ali ne zbog razloga koje je naveo Osnovni sud, već zbog sljedećih razloga. Naime, Okružni sud je naveo da iz podataka predmetnog spisa proizilazi, a što i apelant tvrdi, da je apelant radni odnos kod tuženog zasnovao 2001. godine na radnom mjestu rukovodioca službe da bi od 2002. godine pa dalje bio imenovan za direktora tuženog. Navedenu činjenicu zasnivanja radnog odnosa u 2001. godini, prema obrazloženju tog suda, tuženi tokom postupka nije sporio. Okružni sud je naveo da je, dakle, apelant imao status zaposlenog radnika kod tuženog, te da je, stoga, imao mogućnost da ugovor o radu otkaže tuženom prema odredbi člana 134 Zakona o radu. Okružni sud je naveo da iz navedene odredbe Zakona o radu proizilazi da radnik ima pravo da poslodavcu otkaže ugovor o radu ako poslodavac izvrši povredu svojih obaveza koje proizilaze iz ugovora o radu i ako su povrede takve prirode da se s osnovom ne može očekivati da radnik nastavi rad kod poslodavca, kao i slučaju kada radnik želi da prekine radni odnos kod poslodavca. Otkaz ugovora o radu po ovom osnovu radnik može dati najdalje u roku od 15 dana od dana kada je saznao da je poslodavac izvršio povredu obaveza iz ugovora o radu.

12. S tim u vezi je navedeno da je, otkazujući ugovor o radu 13. februara 2014. godine, apelant kao razloge povrede ugovora o radu od tuženog kao poslodavca istakao nepravilno postupanje tuženog u vezi sa apelantovim privremenim udaljenjem sa posla, te njegovo razrješenje sa mjesta direktora. Prema činjeničnom utvrđenju, kako je obrazložio Okružni sud, proizilazi da je apelant Rješenjem broj 2115/13 od 15. novembra 2013. godine privremeno udaljen s posla do razrješenja, a da je Odlukom broj 2195/13 od 30. novembra 2013. godine Upravni odbor tuženog odbio apelantov prigovor izjavljen na rješenje o privremenom udaljenju. Odlukom broj 2211/13 od 29. novembra 2013. godine Upravni odbor tuženog je apelanta razriješio sa dužnosti direktora sa 30. novembrom 2013. godine. Dakle, kako član 134 stav 1 Zakona o radu propisuje da po osnovu povreda ugovora o radu koje je izvršio poslodavac, radnik otkaz ugovora o radu može tražiti u roku od 15 dana od dana kada je saznao za povrede, to, prema mišljenju Okružnog suda, proizilazi da je u konkretnom slučaju apelant za navodne povrede ugovora o radu (privremeno udaljenje sa radnog mjesta i razrješenje sa mjesta direktora) saznao u decembru 2013. godine. Zbog navedenog se, prema obrazloženju tog suda, ne može prihvatiti kao osnovano otkazivanje ugovora o radu zbog razloga određenih članom 134 Zakona o radu s obzirom na to da otkaz nije podnesen u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu ugovora o radu. Slijedom navedenog, prema obrazloženju presude, proizilazi da je odluka prvostepenog suda kojim odbija kao neosnovan navedeni dio zahtjeva pravilna, ali zbog razloga koje je Okružni sud naveo.

13. Nadalje je navedeno da je žalba tuženog u odnosu na osporeni stav 2 prvostepene presude osnovana. Okružni sud je naveo da je, odllučujući o dijelu zahtjeva kojim se traži poništenje rješenja tuženog od 3. marta 2014. godine o prestanaku radnog odnosa apelantu sa 17. februarom 2014. godine zbog teže povrede radne obaveze usljed neopravdanog izostanka s posla u periodu od 17. februara 2014. godine do 27. februara 2014. godine, prvostepeni sud utvrdio da je za sporni period apelant donio doznake o privremenoj nesposobnosti za rad, te da je taj sud zaključio da radni odnos apelantu nije mogao prestati zbog razloga kako je tuženi naveo u svom rješenju. Okružni sud je naveo da, prema dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka, proizilazi da doznake o privremenoj nesposobnosti za rad apelanta glase za periode od 1. decembra 2013. do 31. decembra 2013. godine, od 1. januara do 31. januara 2014. godine i od 1. februara do 16. februara 2014. godine, a za koji dokaz, prema mišljenju Okružnog suda, izostaje ocjena prvostepenog suda. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je apelant sa 16. februarom 2014. godine zaključio bolovanje i da se nakon toga, u periodu od 17. februara do 21. februara 2014. godine, nije javljao porodičnom ljekaru ni po kojem osnovu. Navedeno je da i nakon podnošenja otkaza ugovora o radu 13. februara 2014. godine apelant nije dolazio na posao, odnosno nije se odazvao pozivu tuženog da se javi na posao 17. februara 2014. godine. Prema obrazloženju Okružnog suda, ovakvim apelantovim postupanjem, odnosno nedolaskom na posao nakon zaključenog bolovanja, očigledno je da je apelant iskazao volju da ne želi više raditi kod tuženog. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilna odluka tuženog kojom je utvrdio apelantu prestanak radnog odnosa sa 17. februarom 2014. godine. U odnosu na preostale žalbene navode tuženog, Okružni sud je naveo da su neosnovani a zbog razloga preciziranih u presudi koje Ustavni sud ovdje neće ponavljati, jer nisu od značaja za donošenje odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Navodi da su redovni sudovi, kao i tuženi u potpunosti ignorisali činjenicu da je on dao otkaz, te da je i mimo toga tuženi nezakonito donio sporna rješenja. Navodi da su redovni sudovi mimo bilo kojeg zakonskog propisa utvrdili da nije bio u radnom odnosu kod tuženog i da sam datum kada je podnio pismeni zahtjev za otkaz ugovora o radu nije ni od kakve važnosti, jer je tuženi apelanta dikriminisao i šikanirao dugi period vremena zbog čega je apelant „vagao“ odluku da li dati otkaz ili ne, a sve je kulminiralo 15. februara kada je zvanično tuženi i primio otkaz, čime su prekršene odredbe člana 134 Zakona o radu. Takođe, navodi i da su redovni sudovi postupali krajnje pristrasno i da je to vidljivo i iz činjenice da su uporno ponavljali datume kada je apelant bio na bolovanju, ali da nije bio radnik tuženog, pa nije jasno zašto su se i bavili tim bolovanjem ako su smatrali da apelant nije mogao biti u radnom odnosu sa tuženim. Navodi i da je Okružni sud izašao van okvira svoje nadležnosti i da se bavio pitanjem neblagovremenosti apelantovog otkaza iako tuženi nikada nije pokrenuo takvo pitanje.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo sadržaj svoje presude, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

16. Osnovni sud je naveo da je pravilno i zakonito ocijenio sve sprovedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi i donio presudu u skladu sa odredbama Ustava i Evropske konvencije zbog čega odluku o apelaciji prepušta Ustavnom sudu.

17. Tuženi je naveo da je Okružni sud jasno obrazložio svoju presudu i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je primijenjen u konkretnom predmetu, relevantne odredbe glase:

Član 134. stav 1.

Radnik ima pravo da poslodavcu otkaže ugovor o radu ako poslodavac izvrši povredu svojih obaveza koje proizlaze iz ugovora o radu, ako su te povrede takve prirode da se s osnovom ne može očekivati da radnik nastavi rad kod poslodavca, kao i u slučaju kada radnik želi da prekine radni odnos kod poslodavca. Otkaz ugovora o radu po ovom osnovu radnik može dati najdalje u roku od 15 dana od dana kada je saznao da je poslodavac izvršio povredu obaveza iz ugovora o radu.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221. stav 1.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 Rs 043285 15 Rsž od 23. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2017. godine a apelacija je podnesena 5. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovih ikoja proističu iz radnog odnosa iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

30. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog i da je mogao podnijeti otkaz ugovora o radu, te da je taj sud, s tim u vezi, i analizirao sprovedeni dokaz-doznake o apelantovom bolovanju. Ustavni sud zapaža i da je utvrđeno da apelant otkaz nije podnio u roku propisanom članom 134 stav 1 Zakona o radu, odnosno 15 dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa koju mu je poslodavac, u ovom slučaju tuženi, počinio, te da je apelantu, s obzirom na priložene doznake o bolovanju, radni odnos i mogao prestati tek nakon što je bolovanje zaključeno. Pošto se u konkretnom slučaju radi o strogom zakonskom roku u kojem se može podnijeti otkaz i koji se ne može mijenjati i pošto iz činjenica prezentovanih u prethodnim tačkama ove odluke proizilazi da je apelant kao razloge za otkaz naveo razrješenje sa mjesta direktora i rješenje o privremenom udaljenju sa rada, a za te povrede svojih prava je saznao još u decembru 2013. godine (nakon razrješenja i privremenog udaljenja), to su neosnovani apelantovi navodi da u njegovom slučaju nije bitan datum podnošenja otkaza, jer je kroz duži period tuženi kršio njegova prava. Ustavni sud, takođe, ukazuje da iz stanja spisa nije vidljivo da su redovni sudovi bili pristrasni, niti da je apelant bilo kakvim argumentom ili tvrdnjom učinio vjerovatnim pristrasnost u postupcima redovnih sudova, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

31. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da je Okružni sud prekoračio granice svoje nadležnosti, jer je utvrđivao blagovremenost apelantovog otkaza a to pitanje tuženi u toku postupka nije pokretao. Ovo stoga što iz odredaba člana 221 stav 1 ZPP proizilazi da je drugostepeni sud, rješavajući po žalbi, po službenoj dužnosti obavezan da vodi računa o primjeni prava od nižestepenog suda a što je u konkretnom predmetu bio slučaj i što je vidljivo iz prezentovanih činjenica predmeta. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo, ili da su činjenice važne za donošenje odluke u ovom predmetu ostale nerazjašnjene, pa sve apelantove navode smatra neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio je da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Zabrana diskriminacije

34. Apelant navodi i da je diskriminisan.

35. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

36. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora da se obezbijedi bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni pomenuti u stavu 1.

38. Iz apelantovih navoda proizilazi da apelant ukazuje da je diskriminisan donošenjem osporenih odluka i tuženog i redovnih sudova, što je suprotno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije i članu 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa. Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim tvrdnji da je diskriminisan od tuženog i redovnih sudova načinom donošenja i sadržajem osporenih odluka, nije ponudio dokaze i argumente na osnovu kojih bi Ustavni sud mogao da ispituje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju evidentno da je zakonodavac predvidio rokove u kojima se može podnijeti pismeni otkaz ugovora o radu koji apelant evidentno nije ispoštovao, Ustavni sud smatra da se u tom smislu ne može govoriti o diskriminaciji apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža i da apelant nije ponudio nikakve argumente iz kojih bi bilo vidljivo da su redovni sudovi postupali prema apelantu drugačije nego prema licima koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji kao apelant, niti takvo što proizilazi iz stanja spisa. Činjenica da je tuženi podnio krivičnu prijavu protiv apelanta zbog, kako je tuženi smatrao, nesavjesnog rada apelanta kao direktora tuženog, koja je odbačena jer je utvrđeno da se ne radi o krivičnim radnjama, ne vodi sama po sebi zaključku da je tuženi takvim postupanjem diskriminisao apelanta. Pošto apelant nije učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji, odnosno nije dokazao da su tuženi ili redovni sudovi prema nekom drugom osnovu u sličnoj ili istoj situaciji postupali drugačije, te u nedostatku bilo čega u činjenicama predmeta što bi ukazivalo da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno ili materijalno pravo, ili pogrešno utvrdili činjenice kada su dio apelantovog tužbenog zahtjeva u vezi sa podnošenjem otkaza ugovora o radu tuženom i, s tim u vezi, naknadom potraživanja koja proističu iz otkaza ugovora o radu odbili kao neosnovan, a dio tužbenog zahtjeva u vezi sa poništenjem odluka tuženog o udaljenju apelanta sa posla i, s tim u vezi, naknadama koje proizilaze iz radnog odnosa usvojili.

42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

43. Nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant ne nudi argumente i dokaze da je diskriminisan i kada takvo što ne proizilazi iz činjenica konkretnog predmeta.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3389/17 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio