Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4913/17 (V.M.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4913/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4913/17, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 021309 17 Gž od 20.

septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jovan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 021309 17 Gž od 20. septembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 021309 14 P od 18. aprila 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Specijalne bolnice „Centar za srce BH“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac), kojim je traženo da se obaveže apelant da tužiocu na ime duga isplati 8.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju navedene presude, Osnovni sud je ukazao da je tužilac u tužbi istakao da je apelant nakon akutnog infarkta miokarda (srca), kao hitan pacijent, od strane nadležne zdravstvene ustanove Opšte bolnice Zvornik, upućen na liječenje kod tužioca. Nadalje, da je prilikom prijema apelanta ustanovljeno da apelant nema saglasnost Fonda zdravstvenog osiguranja RS (u daljnjem tekstu: Fond) za plaćanje njegovog liječenja, te je apelant upoznat sa činjenicom da će sam morati platiti svoje liječenje ako ne obezbijedi saglasnost navedenog Fonda za plaćanje njegovog liječenja. Zatim, da su na zahtjev i pristanak apelanta, ljekari tužioca izveli neophodne hitne medicinske intervencije, te je nakon uspješno završenog liječenja apelant otpušten, a da prilikom otpusta nije platio troškove liječenja.

4. Osnovni sud je naveo da je nesporno između parničnih stranaka da je tužilac pružio zdravstvene usluge apelantu, da je ispostavljen račun od 8.600,00 KM jer je apelant uplatio 1.000,00 KM, dok je sporno da li je apelant pristao da tužilac izvrši zdravstvenu uslugu.

5. Osnovni sud je nadalje naveo šta proizlazi iz izvedenih dokaza (bliže navedeno u prvostepenoj presudi), između ostalog, da je apelant spornog dana zbog bolova odvezen u Dom zdravlja u Zvorniku, odakle je uputnicom od 2. maja 2013. godine upućen u bolnicu i to Interno odjeljenje Opšte bolnice Zvornik, gdje je izdata uputnica od 2. maja 2013. godine „za apelanta i to kod tužioca“, a da je na uputnici konstatovano da apelant nema zdravstvenu knjižicu. Zatim, da iz apelantove zdravstvene knjižice proizlazi da je zdravstvena knjižica izdata 8. maja 2013. godine. Takođe, da iz određene potvrde (od 2. maja 2013. godine) proizlazi da je apelant ovlastio tužioca da provede selektivnu koronarografiju i bilo koju drugu proceduru koju njegov „medicinski sud“ diktira tokom pomenutog tretmana, a apelant je posvjedočio da mu je data puna prilika za diskusiju, pitanja u vezi sa tretmanom, procedurom ili operacijom koja će se provesti i potpisao je pristanak.

6. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. U vezi sa tim je naveo da se navedena odredba primjenjuje u konkretnoj pravnoj stvari jer apelant nije bio zdravstveno osiguran, što je tužiocu bilo poznato, pa nije bilo mogućnosti primjene propisa iz zdravstvenog osiguranja (u kojem slučaju ne bi morao biti zaključen ugovor između parničnih stranaka). Nadalje je naveo, da je apelant osporavao da je postigao saglasnost sa tužiocem o vršenju operacije i iznosu za koji bi se izvršila operacija, a izvedenim dokazima tužilac nije dokazao da je postignuta saglasnost, pa makar i usmena, o izvršenju operacije i cijeni ove zdravstvene usluge. Naime, pristanak apelanta da se podvrgne operaciji ne može se smatrati zaključenjem ugovora, jer taj pristanak potpisuju svi pacijenti bez obzira na vid osiguranja i usmjeren je samo u cilju da ljekar može izvršiti medicinske radnje kod pacijenta. Zatim, tužilac nije dokazao da zbog hitnosti nije mogao apelanta da preveze u državnu bolnicu, a kako tužilac i postupa kada su lica zdravstveno neosigurana i nemaju novca da plate.

7. Osnovni sud je ukazao da bi bitni elementi ugovora u konkretnom slučaju bili cijena i zdravstvene usluge koje tužitelj treba obaviti kod apelanta. Naime, da nepostojanje saglasnosti apelanta za plaćanje posebno proizlazi iz iskaza svjedoka E. S. (zaposlenik tužioca), koja je istakla da pacijenti ako nemaju zdravstveno osiguranje, potpisuju dokument da moraju platiti troškove, a tužilac nije izveo dokaz takvog dokumenta, što ukazuje da ga apelant nije ni potpisao. Osnovni sud je istakao da pristanak apelanta da se izvrši operacija ne može se smatrati pristankom i na plaćanje troškova, jer apelant nije bio upoznat da će platiti troškove.

8. Osnovni sud je takođe istakao, da se uplata dijela duga od 1.000,00 KM ne može smatrati priznanjem cijelog duga u smislu odredaba ZOO, jer apelant nije na bilo koji način ukazao da priznaje cijeli dug već samo jedan dio. Naime, ta uplata može biti iznos koji apelant smatra da je primjeren izvršenoj usluzi i njegovim finansijskim mogućnostima, odnosno iznos na koji bi pristao da se izvrši operacija da je tužilac od njega tražio zaključenje ugovora.

9. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 021309 17 Gž od 20. septembra 2017. godine, preinačena je prvostepena presuda na način da je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca.

10. U obrazloženju navedene presude, Okružni sud je istakao da saglasnost volja o bitnim sastojcima ugovora, kao uslov za zaključivanje ugovora prema članu 26. ZOO (na koji se poziva prvostepeni sud), u skladu sa članom 28. stav 1. ZOO može biti izražena riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti njeno postojanje. Takođe, da je prema članu 32. stav 1. ZOO, ponuda prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora, tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.

11. Okružni sud je ukazao da je tužilac zdravstvena ustanova registrovana za pružanje specijalizovanih medicinskih usluga – liječenja srca oboljelim trećim licima, te kao takva u smislu člana 2. i 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti F BiH ima obavezu pružanja zdravstvene usluge na principu poštovanja pravila medicinske nauke i najviših profesionalnih standarda. S obzirom na visoke zahtjeve, specijalizovano znanje i posebnosti takvih usluga, treće lice – pacijent nema mogućnost pregovaranja u smislu korigovanja, samostalnog odabira usluge i uticaja na njenu cijenu, pa usluge tužioca koje on određuje, u svim njenim segmentima, imaju karakter ponude određenom licu kome je takva usluga potrebna, te uslijed toga sadrži sve bitne sastojke ugovora. Treće lice koje ima potrebu za tim vidom usluge može da prihvati takvu ponudu ili ne.

12. Okružni sud je naveo da svako ponašanje iz koga se može nedvosmisleno zaključiti da postoji volja pacijenta za pružanjem medicinske usluge određene zdravstvene ustanove, predstavlja prihvat ponude a tim i svih uslova koja ona podrazumijeva. Okružni sud je istakao da iz navedenih razloga pristupanje apelanta tužiocu u stanju potrebe za hitnom intervencijom na srcu, i bez potpisivanja akta o pristanku, pretpostavlja postignutu saglasnost volja o bitnim sastojcima ugovora o pružanju zdravstvene usluge u smislu člana 26. ZOO.

13. Okružni sud je naveo, da zanemarujući navedene zakonske odredbe prvostepeni sud previđa da je ugovor o pružanju ljekarske usluge neformalan i da se saglasnost volja za pružanjem zdravstvene usluge u smislu naprijed navedenog, a posebno u slučaju potrebe za hitnom intervencijom koju je imao apelant, može postići i konkludentnom radnjom, samim ulaskom u zdravstvenu ustanovu u stanju potrebe hitne medicinske intervencije. Naime, da je apelant upravo u takvom stanju i pristupio kod tužioca, pa kako je bio u svjesnom stanju, te pri tom potpisao i akt o pristanku na selektivnu koronarografiju, to je njegova volja za prihvatom uslova pod kojima tužilac pruža zdravstvene usluge, dakle njegove ponude, jasna i nedvosmislena. Okružni sud je naglasio da takav prihvat nije selektivan i ne odnosi se samo na medicinsku intervenciju, kako pogrešno cijeni prvostepeni sud, već podrazumijeva saglasnost sa svim uslovima tužiočevog rada uključujući i cijenu njegove usluge. Navedenim prihvatom apelant se saglasio sa ponudom tužioca.

14. Nadalje, vezano za stav prvostepenog suda da se plaćanje dijela cijene troškova liječenja, u smislu odredba ZOO, ne može se smatrati priznanjem duga, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud ne navodi konkretne zakonske odredbe. Naime, izostalo je objašnjenje suda, ako smatra da saglasnost volja između parničnih stranka, u pogledu plaćanja troškova liječenja, od strane apelanta ne postoji, po osnovu kog pravnog odnosa sa tužiocem je nastao dug koji je isplatio u visini od 1.000,00 KM a za koji se navodi da predstavlja dio duga koji je apelant priznao. Okružni sud je istakao, da upravo navedeno plaćanje ukazuje da se prihvat ponude od strane apelanta nije odnosio, niti se mogao odnositi, samo na pružanje medicinske usluge već i na obavezu plaćanja troškova takve usluge. Naime, da isplata dijela cijene usluge, čija visina prethodno nije osporavana što je u postupku učinjeno nespornim, analognom primjenom člana 387. stav 2. ZOO predstavlja priznanje duga.

15. Okružni sud je istakao da je nesporno da tužilac i Fond zdravstvenog osiguranja RS imaju zaključen ugovor o pružanju zdravstvenih usluga osiguranicima Fonda, te da taj pravni odnos, čak i da je apelant osiguranik Fonda, nije relevantan za pravni odnos koji je nastao pružanjem medicinske usluge apelantu od strane tužioca. Naime, u tom ugovornom odnosu apelant je obveznik plaćanja troškova liječenja prema tužiocu, a kao osiguranik Fonda apelant bi imao samo pravo na isticanje regresnog zahtjeva za isplaćene troškove prema Fondu.

16. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da tokom postupka nije izveden nijedan dokaz na osnovu kojeg se može zaključiti da je apelant na bilo koji način prihvatio da bude podvrgnut operaciji po cijeni koju tužilac traži, da nije dokazano da je apelant lično uplatio iznos od 1.000,00 KM. Takođe je naveo, da je apelant kod tužioca doveden u polusvjesnom stanju, protiv svoje volje, pa da apelant uopšte nije mogao da formira svoju volju da zaključi ugovor sa tužiocem, te da je greška tužioca što prethodno nije sa porodicom apelanta ispitao da li prihvata cijenu operacije. Stoga, apelant smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo.

Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28. stav 1.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

Ponuda Član 32. stav 1.

(1) Ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.

Priznanje duga Član 387. stav 2.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Ustavni sud zapaža da je predmet osporenog parničnog postupka bio tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati dug po osnovu pruženih zdravstvenih usluga. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, da je Okružni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda, odnosno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente, koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4913/17 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio