Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/19 (A. T.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2720/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2720/19, rješavajući apelaciju Akifa Tupe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Akif Tupo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 059204 17 Rev od 25. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Akif Tupo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić advokat iz Bugojna, podnio je 2. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 059204 17 Rev od 25. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju kože Kožar Bugojno) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužitelja (predsjednik nadzornog odbora) od 1. oktobra 2002. do 2013. godine, da je tužitelj (kada je apelant bio predsjednik nadzornog odbora) nabavio i platio dobavljačima fakture za građevinski materijal za izgradnju apelantovih privatnih objekata (koji je apelant preuzeo i ugradio u svoje objekte). Vrhovni sud je dalje naveo da je u toku postupka (nalaz i mišljenje vještaka, revizorski izvještaj i knjigovodstvena dokumentacija tužitelja) utvrđeno da apelant nije platio tužitelju ovu robu, zbog čega je tužitelj (po saznanju za ove radnje) ispostavio apelantu račun od 31. maja 2013. godine kojim je fakturisao ovaj građevinski materijal. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se revizija ne može izjaviti zbog činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Vrhovni sud je naveo da ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja (suprotno apelantovim navodima) ne predstavlja primjenu odredbe člana 8. istog zakona, već primjenu materijalnog prava, zbog čega je neosnovan apelantov prigovor da su nižestepeni sudovi povrijedili navedenu zakonsku odredbu, te naglasio da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njima zasnovao svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da je gore opisani apelantov rad nezakonit, jer za njega apelant nije imao ovlaštenja, zbog čega su ispunjene pretpostavke iz člana 81. Zakona o radu za odgovornost apelanta za štetu uzrokovanu tužitelju prisvajanjem građevinskog materijala (vrijednosti utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke). Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada sa usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelantovo nezakonito postupanje na radu kao predsjednika nadzornog odbora u uzročnoj vezi sa štetom koja je nastala u imovini tužitelja, koju štetu je apelant dužan nadoknaditi, te naglasio da je za apelantovu odgovornost uslov da je došlo do umanjenja imovine tužitelja, a što je u predmetnom slučaju ostvareno (član 155. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da pravilan stav nižestepenih sudova da potraživanje tužitelja nije zastarilo, jer nije protekao subjektivni rok od 3 godine propisan odredbom člana 376. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (tužitelj saznao za štetu i štetnika sačinjavanem revizorskog izvještaja u novembru 2012. godine, dok je tužba podnesena 7. aprila 2015. godine), te naglasio da ostali apelantovi prigovori nisu od odlučnog značenja s aspekta predmetna spora (član 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević