Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1484/19 (M. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Ponavljanje postupka
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1484/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1484/19, rješavajući apelaciju Mirsada Bajraktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Bajraktarevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 116442 16 Rev od 29. avgusta 2017.
godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116442 18 Gž od 21. jula 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116442 18 Gvlž od 11. januara 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Bajraktarevića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116442 09 P od 23. oktobra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 116442 16 Rev od 29. avgusta 2017. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 116442 18 Gvlž od 11. januara 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 116442 18 Gž od 21. jula 2016. godine, te protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 116442 09 P od 23. oktobra 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
2. Rješenjem Općinskog suda od 23. oktobra 2014. godine određeno je da se tužba apelanta, kao tužitelja, protiv tuženih („AVAZ-ROTO PRESS“ d.o.o. Sarajevo, S. N., F. M., F. V. i S. Š.) smatra povučenom.
3. Rješenjem Općinskog suda od 8. marta 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 21. jula 2016. godine, odbijen je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. U obrazloženju osporenog rješenja od 21. jula 2016. godine Kantonalni sud je naveo da je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelantov punomoćnik nije dokazao da je iz opravdanih razloga propustio da pristupi na zakazano ročište za glavnu raspravu. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da do propuštanja ročišta nije došlo uslijed opravdanih razloga koji se nisu mogli izbjeći, a što za povrat u prijašnje stanje određuje član 328. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio rješenje od 29. avgusta 2017. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 28. septembra 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 11. januara 2019. godine, odbačen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka (okončanog rješenjem Općinskog suda od 8. marta 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 21. jula 2016. godine). U obrazloženju osporenog rješenja od 11. januara 2018. godine Kantonalni sud je naveo da je apelant kao razlog za ponavljanje postupka naveo povredu pravila o dobrovoljnom zastupanju od strane punomoćnika tuženih. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da razloge koji se tiču dobrovoljnog zastupanja može isticati samo strana čije bi pravo bilo povrijeđeno (u konkretnom slučaju tuženi), a što proizlazi iz odredbe člana 255. tačka 3. i člana 257. tačka 3. ZPP. Osim toga, Kantonalni sud je istakao i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je prijedlog neblagovremen, jer se mora imati u vidu da je apelantov punomoćnik mogao i prije dostave spornog rješenja o povlačenju tužbe izvršiti uvid u spis i konstatovati eventualne nepravilnosti u pogledu zastupanja suprotne strane ili odmah prigovoriti na pripremnom ročištu (u obrazloženju prvostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je rješenje Kantonalnog suda od 21. jula 2016. godine dostavljeno apelantu 29. avgusta 2016. godine, kao i da je apelant izvršio pregled spisa 26. januara 2018. godine, odnosno da je prijedlog podnio po proteku roka od 30 dana od dana dostavljanja drugostepenog rješenja). Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 65 0 P 116442 09 P, te osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
I.Dopustivost ratione materiae (u odnosu na postupak povodom prijedloga za ponavljanje postupka)
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na odluku (Rješenje Kantonalnog broj 65 0 P 116442 18 Gvlž od 11. januara 2019. godine) donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o njegovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenoj odluci odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o pravima apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.Dopustivost ratione materiae (u odnosu na postupak povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje))
11. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnosi na odluke (Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 116442 16 Rev od 29. avgusta 2017. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 116442 18 Gž od 21. jula 2016. godine) donesene u postupku odlučivanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje.
12. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 43/03) koja glasi: [...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom. (tačka 12. Odluke).
13. Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku pokrenutom po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli povrat u prijašnje stanje. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Nadalje, u pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o pravima apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
III.Neiscrpljivanje (u odnosu na Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 116442 09 P od 23. oktobra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka)
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 233. u vezi sa čl. 236. i 203. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u propisanom roku podnese žalbu nadležnom sudu protiv rješenja Općinskog suda od 23. oktobra 2014. godine. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku, a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević