Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1827/19 (M.G. i drugi)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1827/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1827/19, rješavajući apelacije M. G. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. G. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 030294 18 U od 11. aprila 2019. godine;
I. J. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 10 0 U
002314 15 Uvp od 7. januara 2019. godine;
Ilija Zubović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017968 17 Uvp od 21. marta 2019. godine;
Ivan Miloš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 10 0 U 002319 15 Uvp od 7. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002319 13 U od 25. februara 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1827/19
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 030294 18 U od 11. aprila 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 9. januara 2018. godine. Tim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Općinske službe za boračka pitanja, rad, socijalna pitanja i zdravstvo Općine Novi Grad kojim je odbačen zahtjev apelanta za priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 35. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da prava koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja zastarjevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelant zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida podnio 31. oktobra 2017. godine, a navedeni zakon je stupio na snagu 20. juna 2004. godine, tako da je posljednji dan za podnošenje zahtjeva bio 20. juna 2007. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je tuženi pravilno postupio kada je žalbu apelanta odbio i potvrdio osporeni zaključak.
2. AP-2150/19
4. I. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002314 15 Uvp od 7. januara 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Livnu od 23. marta 2015. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 17. jula 2013. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Službe za gospodarstvo, finansije i pitanja branitelja Općine Kupres od 23. decembra 2011. godine, a rješenje od 23. decembra 2011. godine je izmijenjeno na način da je odbijen zahtjev apelanta za priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida (rješenjem od 23. decembra 2011. godine je prvobitno apelantu pogrešno utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida, iako mu to svojstvo nikad nije priznato).
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ donio rješenje od 23. decembra 2011. godine na osnovu nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za prvostepeni postupak medicinskog vještačenja u Mostaru za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica od 17. novembra 2011. godine, kojim je invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%. Kako je apelant na ovo rješenje izjavio žalbu, to je tuženi organ u postupku rješavanja žalbe pribavio nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za drugostepeni postupak medicinskog vještačenja u Sarajevu za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica od 28. maja 2013. godine. Tim nalazom je nakon neposrednog pregleda apelanta i priložene medicinske dokumentacije, invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%, uz obrazloženje da je uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, dodatnu medicinsku dokumentaciju i neposredan pregled konstatovano da ranjavanje apelanta 11. avgusta 1992. godine nije ostavilo morfofunkcionalnih ispada po kojim bi apelant ostvario status RVI-a, te da se zbog psihičkih tegoba procenat određuje u onoj visini koliko je služba u oružanim snagama uticala na pogoršanje. Vrhovni sud je naveo da se vojni invaliditet cijenio po tački 234-b u visini 20%, a primjenom člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i člana 11. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ispod 20%, jer se radilo o oboljenju za koje se ne može sa sigurnošću reći da je prouzrokovano službom u oružanim snagama, niti je služba u oružanim snagama uticala na njeno pogoršanje u tolikoj mjeri da bi po tom osnovu apelant ostvario status RVI-a. Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno na osnovu saglasnih nalaza ljekarskih komisija, koji su jasni, precizni i obrazloženi, te doneseni na osnovu neposrednog pregleda apelanta, pa je pravilna i zakonita presuda prvostepenog suda kojom je potvrđeno osporeno rješenje tuženog organa.
3. AP-2523/19
7. Ilija Zubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017968 17 Uvp od 21. marta 2019. godine.
8. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 10. januara 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) od 17. jula 2013. godine. Tim rješenjem je u ponovljenom postupku revizije ukinuto rješenje Odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu Grada Banjaluka od 19. avgusta 2009. godine i apelantu je utvrđeno svojstvo RVI V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti zadobijene pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u pripadajućem procentu, počev od 1. decembra 2010. godine.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi u ponovnom postupku revizije pribavio novi nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 11. novembra 2015. godine koji je donesen nakon pregleda apelanta i uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju. U nalazu je navedeno da se apelant kreće uz pomoć štapa i da mu je hod spastično paraparetičan. Takođe je obrazloženo da je do blagog pogoršanja zdravstvenog stanja u odnosu na ocjenu iz 2001. godine, kada je apelantu utvrđen status RVI I kategorije, došlo nakon učinjene hospitalizacije apelanta na Klinici za neurologiju i uvida u sadašnje neurološko stanje apelanta. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je predmetni nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen i predstavlja valjan osnov za činjenično utvrđenje u toj upravnoj stvari. Vrhovni sud je naveo da je sa medicinskog aspekta dato detaljno obrazloženje o utvrđenom stepenu oštećenja organizma apelanta, razjašnjene sporne činjenice, izvršen pregled apelanta i uvid u medicinsku dokumentaciju, a obrazložen je i zaključak o određivanju procenta invaliditeta od 70%. Shodno navedenom, nije osnovan navod apelanta da su mu tom ocjenom umanjena ranije stečena prava. Vrhovni sud je naveo da su ovi prigovori neosnovani iz razloga što su apelantu u postupku revizije smanjena prava iz opravdanog razloga, jer ranija ocjena iz nalaza i mišljenja iz 2001. godine, na kojem se zasnivalo prvostepeno rješenje od 19. avgusta 2009. godine, nije bila pravilna, što je obrazloženo i u osporenom aktu i pobijanoj presudi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant naknadno, van propisanog roka od 30 dana za podnošenje zahtjeva dostavio dopunu zahtjeva za vanredno preispitivanje, koja se zbog navedenog ne može razmatrati.
4. AP-2619/19
10. Ivan Miloš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002319 15 Uvp od 7. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002319 13 U od 25. februara 2015. godine.
11. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Livnu od 25. februara 2015. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 5. avgusta 2013. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantov žalba izjavljena protiv rješenja Službe za pitanja branitelja i braniteljsko-invalidsku zaštitu Općine Tomislavgrad od 28. juna 2012. godine, kojim je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ donio odluku o prestanku svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu apelanta na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni organ u postupku rješavanja po žalbi na prvostepeno rješenje pribavio nalaz i mišljenja ljekarske komisije za drugostepeni postupak kojim je utvrđeno da se kod apelanta vojni invaliditet po osnovu psihičkog oboljenja cijeni ispod 20%, te je navedeno da su saglasni sa nalazom i mišljenjem prvostepene komisije (da se radi o bolesti za koju se ne može pouzdano zaključiti da je nastala pod ratnim okolnostima, ali se može zaključiti da je služba u oružanim snagama uticala na pogoršanje oboljenja, te je vojni invaliditet cjenjen u mjeri u kojoj je služba pored ostalih faktora mogla uticati na pogoršanje bolesti). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su dva nalaza i mišljenja saglasna da kod apelanta vojni invaliditet po osnovu psihičkog oboljenja iznosi ispod 20%, a što predstavlja pouzdan osnov za utvrđivanje činjeničnog stanja u toj upravnoj stvari. Vrhovni sud je naveo da je ispravno apelantu utvrđen prestanak privremeno priznatih prava, jer u smislu člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kod apelanta više nisu postojali uslovi za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Ovo pogotovo što su navedeni nalazi nadležnih ljekarskih komisija, kao stručnih, medicinskih organa vještačenja u ovoj oblasti, jasni i dovoljno obrazloženi sa detaljnim opisom stanja organizma, kao i činjenicama koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, a kako je to i propisao član 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su predmetni nalazi dati na apelantov zahtjev za ocjenu invaliditeta (član 9. stav 2. citiranog pravilnika), na osnovu dva pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju, te na osnovu načela medicinske struke, zbog čega pravilnost predmetnih nalaza nije mogla biti dovedena u bilo kakvu sumnju.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1827/19.
14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
15. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek, nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Takođe, apelant u predmetu AP-2619/19 navodi "da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nerazumnog trajanja postupka".
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na koji je u predmetnim pravnim stvarima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode u predmetu AP-2619/19 koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo "da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nerazumnog trajanja postupka", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević