Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-24/19 (V. Š.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-24/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-24/19, rješavajući apelaciju Vite Šikanjića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vito Šikanjić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 023847 18 Rev od 20. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vito Šikanjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Tihomir Tepić, odvjetnik iz Kotor Varoši, podnio je 3. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 023847 18 Rev od 20. rujna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (Zaštitni fond Republike Srpske) na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravomoćnom presudom obvezani tužitelj i apelant da solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, nakon čega je tužitelj isplatio naknadu štetu, a apelant s tužiteljom 2007. godine zaključio Sporazum o načinu plaćanja regresa (u daljnjem trekstu: Sporazum), kojim se obvezao platiti regresni dug. Vrhovni sud je naveo da je obaveza zajednice osiguranja na naknadu štete koju prouzroči neosigurani imatelj motornog vozila, odnosno neovlašteni vozač, predstavlja zakonsku obvezu u užem smislu riječi, jer se zasniva na posebnom zakonskom propisu. Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 65. Zakona o osiguranju imovine i lica propisana obveza vlasnika odnosno korisnika motornog vozila i priključnog vozila da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje uporabom motornog vozila pričini trećim osobama, dok je odredbama članka 74. stavak 2. navedenog zakona propisano da za isplaćenu naknadu štete, kamatu i troškove po toj zakonskoj odredbi, regresni zahtjev se ostvaruje prema vlasniku, odnosno korisniku motornog vozila koji nije zaključio ugovor o obaveznom osiguranju od odgovornosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da pravo tužitelja na isplatu regresa proizlazi iz samog zakona, dok se Sporazum o načinu plaćanja regresa koji su stranke zaključile tiče samo načina izmirenja obaveze apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer predmetno regresno potraživanje zastarijeva u općem zakonskom roku iz članka 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a zastarjelost počinje teći prvog dana po isplati naknade oštećenom u skladu sa odredbama članka
361. ZOO. S obzirom na to da je tužitelj isplatio naknadu 2007. godine, dok je tužba podnesena 2015. godine, pri čemu je zaključivanjem Sporazuma došlo je do prekida zastarjevanja u smislu odredbe članka 387. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da odlukom Vrhovnog suda nije odlučeno o navodima revizije koji se odnose na propuštanje drugostupanjskog suda da primjeni odredbe članka
54. Zakona o obveznom osiguranju u saobraćaju prema kojima tužiocu pripada pravo na naknadu štete ali najviše do iznosa 12 prosječnih neto plata u Republici Srpskoj. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević