Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2977/17 (M. S. i M. S.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2977/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2977/17, rješavajući apelaciju Miloša Stojanovića i Milke Stojanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Miloša Stojanovića i Milke Stojanović.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miloš Stojanović i Milka Stojanović (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) iz Sarajeva, koje zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050403 16 Gž 2 od 10. maja 2017. godine.

2. Apelanti su podneskom od 19. juna 2018. godine osporili presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine koju su ishodili tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom. 12. februara 2019. godine apelanti su podnijeli dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog i Vrhovnog suda, te prvotužene Unicredit Banke – Mostar, pravnog sljednika HVB Central profit banke iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: I-tužena), drugotužene Privredne Banke - Sarajevo (u daljnjem tekstu: II-tužena), trećetuženog Stambenog Fonda – Sarajevo (u daljnjem tekstu: III-tuženi), četvrtotuženog Seada Pite (IV-tuženi) i petotužene Tahire Pita (u daljnjem tekstu: V-tužena) zatraženo je 18. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud, I- tužena i II -tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. do 31. januara 2019. godine, dok III, IV i V- tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Parnični postupak u kojem su donesene osporene presude

6. Apelanti su tužbom od 31. decembra 2001. godine pokrenuli predmetni parnični postupak pred Općinskim sudom.

7. U ponovnom postupku presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050403 16 P 2 od 6. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se: 1) utvrdi da je Odluka I-tuženog od 29. juna 1993. godine o stavljanju van snage Rješenja o dodjeli stana na korištenje apelantu od 25. februara 1992. godine kojim je istom dodijeljen stan u Sarajevu, ulica Hamdije Kreševljakovića broj 61/1 (u daljnjem tekstu: sporni stan) na korištenje, ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo; 2) da se utvrdi da je na snazi Rješenje I-tuženog o dodjeli stana apelantu od 25. februara 1992. godine kojim mu je dat na korištenje sporni stan; 3) da se utvrdi da je Ugovor o prenosu prava davanja na korištenje stanova zaključen između I-tuženog i Central Inspekta Sarajevo, a kojim je I-tuženi prenio Central inspektu pravo davanja na korištenje spornog stana ništav i ne proizvodi pravno dejstvo; 4) da se utvrdi da je Odluka o dodjeli spornog stana na korištenje Central Inspekta Sarajevo od 20. februara 1995. godine IV-tuženom ništava i ne proizvodi pravno dejstvo; 5) da se utvrdi da je Ugovor o korištenju stana zaključen između III-tuženog i IV-tuženog. od 3. septembra 1999. godine ništav i ne proizvodi pravno dejstvo; 6) da se utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između HVB Central profit banke d.d. iz Sarajeva kao prodavca i IV-tuženog i V-tužene, kao nosioca stanarskog prava i kao kupaca spornog stana zaključen 23. novembra 1999. godine ništav i ne proizvodi pravno dejstvo; 7) da se naloži ZK uredu Općinskog suda, odsjek KPU da na osnovu ove presude u B vlasničkom listu u podulošku broj 431 Opština Stari grad, briše pravo vlasništva upisano na dijelu od po ½, na spornom stanu u korist IV i V tuženih; 8) da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, pa su I, II i III tuženi dužni priznati i trpiti da apelantu pripadaju sva prava i obaveze koje pripadaju nosiocima stanarskog prava koji su isto stekli prije 6. decembra 2000. godine i 9) da se naloži IV i V tuženim da apelantu predaju u posjed sporni stan, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja uz obavezu tuženih da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude apelanti su obavezani naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci.

8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da Odluka o dodjeli stana na korištenje Central Inspekta Sarajevo od 20. februara 1995. godine kojom je dodijeljen IV tuženom, na korištenje sporni stan nije ništava. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu zahtjeva apelanta da sud utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava sud smatra da isti nije osnovan. U obrazloženju je istaknuto da je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) određeno da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu Ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Općinski sud je navodeći provedene dokaze pored ostalih naveo da je izvršio uvid u rješenje Službe za urbanizam i komunalne poslove općine Stari Grad od 27. juna 1999. godine na okolnost da se predmetna zgrada u kojoj se nalazi sporni stan može koristiti od navedenog datuma to jeste da je upotrebna dozvola izdata 27. juna 1999. godine. U toku postupka, Općinski sud je utvrdio da se apelant nikada nije uselio u sporni stan, niti je bio u posjedu istog. Općinski sud je dalje istakao da je iz navedenih razloga Uprava za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) odbila zahtjev apelanta za povrat spornog stana. Navedeno je sud utvrdio uvidom u predmetni upravni spis povodom prijedloga apelanta za povrat spornog stana u posjed. Također, je utvrđeno da pravo na povrat stana ne može ostvariti osoba kojoj je aktom vlasnika stana dodijeljen stan ili zaključen ugovor o korištenju stana ukoliko nikada nije uselila u taj stan jer takav stan se ne može smatrati njegovim domom. Općinski sud je istakao da je poprimio utvrđenim da su organi uprave potpuno i pravilno utvrdili da je apelantu rješenjem I-tuženog od 25. februara 1992. godine dodijeljen sporni stan, da u isti nikada nije uselio niti je zaključio ugovor o korištenju stana. Kako je odredbom člana 11. stav 1. i 2. Zakona o preuzimanju ZSO kojim je kao federalni zakon preuzet ZSO propisano da se stanarsko prav stiče danom zakonitog useljenja u stan, a što podrazumijeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana to apelanti nisu mogli steći stanarsko pravo. Zbog toga im primjenom člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed. Općinski sud je naveo da budući da su organi uprave pravilno i u skladu s citiranim zakonskim odredbama utvrdili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed zbog toga je i taj sud prihvatio zauzeto stanovište organa uprave i zaključio da je tužba apelanata neosnovana. Kako je sud utvrdio da apelanti nisu stekli svojstvo nosioca stanarskog prava na zakonom propisani način, niti su ikada bili u posjedu spornog stana, a nisu ni zaključili ugovor o korištenju stana i kod nadležnog upravnog organa su odbijeni sa zahtjevom za povrat stana, Općinski sud je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja od 29. juna 1993. godine, te održavanje na snazi rješenja od 25. februara 1992. godine i utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava apelanta u cijelosti neosnovan, pa ga je kao takvog odbio.

9. Apelanti su 31. augusta 2016. godine podnijeli žalbu protiv navedene presude Općinskog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naveli su da je sud postupao protivno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U žalbi je pored ostalog navedeno da su apelanti na pripremnom ročištu od 30. novembra 2015. godine i na ročištu za glavnu raspravu od 28. marta 2016. godine predložili izvođenje dokaza uvidom i čitanjem spisa Uprave broj 23/1- 372-3485/98 i to rješenja od 25. marta 2014. godine i rješenja od 16. aprila 2014. godine. Da je Općinski sud proveo predložene dokaze utvrdio bi da je rješenjem Uprave od 25. marta 2014. godine utvrđeno da je apelant bio korisnik spornog stana i da mu se dozvoljava vraćanje u posjed spornog stana. Navedeno rješenje od 25. marta 2014. godine je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-037714 od 16. aprila 2014. godine. Apelanti su istakli da je članom 2. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. tog zakona, kojim je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju ništavim. Odredbom člana 16. navedenog zakona je propisano da su ništavi svi akti o dodjeli stanova i ugovori o korištenju stana te da je s toga odluka pravnog prednika I-tuženog od 29. juna 1993. godine o stavljanju van snage rješenja o dodjeli spornog stana na korištenje apelantu od 25. februara 1992. godine ništava i ne proizvodi pravno dejstvo na osnovu odredaba Zakona o prestanku primjene. Dalje je navedeno da je Općinski sud izveo pogrešne zaključke, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 050403 16 Gž 2 od 10. maja 2017. godine žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka kako je precizirano u izreci, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata kao neosnovana, odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio razloge koje je naveo Općinski sud. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je Općinski sud pravilno utvrdio da je apelant u Sarajevu ostao do novembra 1992. godine, u stanu u kojem je živio cijeli život, u Zadruginoj ulici kao i da je Uprava odbila zahtjev apelanta za povrat spornog stana u posjed a što je utvrđeno uvidom u upravni spis. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva pod tačkom 8) izreke presude (kojim je traženo da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu), pri čemu je Općinski sud cijenio činjenice da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na zakonom propisan način niti je ikada bio u posjedu stana, niti zaključio ugovor o kotištenju stana, a od nadležneog upravnog organa je odbijen njegov zahtjev za povrat spornog stana u posjed.

11. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda podnijeli reviziju 23. juna 2017. godine. U reviziji su pored ostalog naveli da se prvostepeni i drugostepeni sud u svojim odlukama pozivaju na nevažeće odluke upravnih organa kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana jer su navedene odluke poništene presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000161 06 U od 31. januara 2011. godine. Navedene odluke su poništene šest godina prije donošenja pobijane presude drugostepenog suda. Dalje je navedeno da je rješenjem Uprave od 25. marta 2014. godine i rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo od 16. aprila 2014. godine prihvaćen apelantov zahtjev za povrat stana. Pored toga navedene odluke su potvrđene presudom Kantonalnog suda broj 09 0 u 020848 14 U od 15. maja 2017. godine, čime je definitivno riješeno pitanje osnovanosti zahtjeva apelanata za povrat spornog stana u posjed.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine revizija apelanata protiv drugostepene presude je odbijena.

13. Vrhovni sud smatra pravilnom ocjenu nižestepenih sudova da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu koji mu je dodijeljen rješenjem I-tužene od 25. februara 1992. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda, ocjena iskaza apelanta kao parnične stranke na zapisniku od 29. jula 2002. godine i 21. januara 2009. godine kao i iskazi tri svjedoka dati su u skladu sa odredbom člana

8. ZPP. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su utvrdili da apelant nije uselio u sporni stan da bi ga koristio za zadovoljenje stambenih potreba sa porodicom niti je zaključio ugovor o korištenju stana, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. ZSO za sticanje stanarskog prava. Dalje je istaknuto da u prvostepenom postupku nije izveden dokaz da je stan koji je dodijeljen apelantu proglašen napuštenim, zbog čega nema osnova za primjenu člana 16. Zakona o prestanku primjene. Nižestepeni sudovi su utvrdili da rješenje od 29. juna 1993. godine o stavljanju van snage rješenja o dodjeli stana, ugovor o prenosu prava davanja na korištenje stana kojim je I-tuženi prenio Central inspektu pravo davanja na korištenje spornog stana, rješenje o dodjeli stana IV-tuženom i zaključeni ugovor o korištenju stana, kao i ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo, nisu ništavi zbog prethodnog utvrđenja da apelant nije stekao stanarsko pravo, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen i zahtjev za predaju stana u posjed u odnosu na IV i V tužene koji su upisani kao knjižni vlasnici otkupljenog stana.

Upravni postupak

14. Apelant je 1. oktobra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana.

15. Rješenjem Uprave od 4. maja 2006. godine u ponovnom postupku odbijen je apelantov zahtjev za povrat spornog stana u posjed. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 10. jula 2006. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000161 06 U od 31. januara 2011. godine u postupku upravnog spora, uvažena je tužba apelanta pobijano rješenje Ministarstva i prvostepeno rješenje Uprave su poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

16. U ponovnom postupku rješenjem Uprave broj 23/1-372-3485/98 od 25. marta 2014. godine utvrđeno je da je apelant bio korisnik spornog stana te mu je dozvoljen povratak u posjed spornog stana (tač. I i II izreke rješenja). Istim rješenjem utvrđeno je da IV-tuženi (u predmetnom parničnom postupku) sporni stan koristi na osnovu ugovora o korištenju stana od 3. septembra 1999. godine, zatim da mu prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana i da ga je dužan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja tog rješenja (tač. III, IV i V izreke rješenja). Tačkom VI izreke utvrđeno je da IV-tuženi. kao privremeni korisnik spornog stana nema pravo na smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23- 937/14 od 16. aprila 2014. godine odbijene su žalbe I i IV tuženog protiv navedenog rješenja Uprave. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 020848 14 U od 15. maja 2017. godine u postupku upravnog spora protiv navedenog rješenja Ministarstva odbijena je tužba IV-tuženog.

17. Apelant je 14. februara 2018. godine uveden u posjed spornog stana što je konstatovano zapisnikom Uprave od navedenog datuma.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

19. Apelanti navode da su podnijeli tužbu Općinskom sudu radi utvrđivanja ništavosti Odluke o ukidanju Rješenja o dodjeli spornog stana apelantima i poništavanja svih akata o dodjeli, kupoprodaji i uknjižbi predmetnog stana drugim licima, smatrajući da je sud postupao suprotno odredbama ZPP. Smatraju da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna razlozima donošenja. Navode da sud svoje odluke temelji na osnovu toga da apelanti kod Uprave nisu ostvarili pravo na povrat stana u posjed i da nisu zaključili ugovor o korištenju stana zbog čega smatraju da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze. Istakli su da su napustili Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u statusu klasičnih izbjeglih i raseljenih lica, pa nisu mogli zaključiti ugovor o korištenju stana, nakon što su dobili rješenje o dodjeli stana zbog toga što na zgradi u kojoj se stan nalazi (zgrada „Papagajka“) nije bio izvršen tehnički prijem, a kasnije zbog toga što su se u njihov stan nezakonito uselila druga lica, a što nije krivica apelanata. Činjenicu posjeda i korištenja spornog stana od strane apelanata utvrdila je Uprava donošenjem odluke od 25. marta 2014. godine, a potvrdio Kantonalni sud donošenjem pravosnažne Presude broj 09 0 U 020848 14 U od 15. maja 2017. godine. U prilog svojih tvrdnji apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine. Apelanti navode da sudovi nisu cijenili relevantne navode i dokaze apelanata od suštinskog značaja za ishod spora i za njih dali obrazloženje a koji se odnose na pravosnažno rješenje Uprave od 25. marta 2014. godine kojim se utvrđuje da je apelant bio korisnik spornog stana i da mu se isti vraća u posjed, što su apelanti isticali tokom cijelog postupka. Zbog toga im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer redovni sudovi nisu shodno odredbama ZPP cijenili istaknute žalbene i revizione navode, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Istakli su da se zbog osporenih odluka nalaze u apsurdnoj pravnoj situaciji to jeste da su u upravnom postupku pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine izvršili povrat spornog stana i u njega se uselili a u parničnom postupku izgubili spor zbog čega ne mogu zaključiti ugovor o korištenju spornog stana i nakon toga izvršiti otkup.

20. Apelanti predlažu da se apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava, ukinu osporene presude i predmet vrati Općinskom sudu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku. Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana jer je presuda tog suda donesena u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, bez povreda ustavnih prava na koje apelanti neosnovano ukazuju. Navodi da apelanti pogrešno tumače odredbe Evropske konvencije, kao i Odluke Ustavnog suda vezano za pravo na dom i stanarsko pravo. Naime, da bi se stan na kojem postoji stanarsko pravo mogao smatrati domom, pored činjenica koje su sastavni dio stanarskog prava (Rješenje o dodjeli stana i Ugovor o korištenju stana), najvažnija činjenica za utvrđenje prava na dom, jeste da li je osoba koja se poziva na pravo na dom, predmeti stan efektivno koristila u punom smislu riječi kao dom. Ovo bi podrazumijevalo da su apelanti, zajedno sa članovima svoje porodice, živjeli u navedenom stanu, u istom dakle obitavali i obavljali sve svoje uobičajene svakodnevne aktivnosti.

22. Kantonalni sud navodi da se konkretan postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih ustavnih prava iz apelacije.

23. Općinski sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanta koja su navedena u apelaciji. Naime, apelant je bilo omogućeno pravo na pravično suđenje kao i pristup sudu putem njegovih punomoćnika. U toku postupka sud je proveo sve predložene dokaze te je u potpunosti omogućio strankama raspravljanje o predmetu. Prvostepeni sud je cjelokupan postupak vodio u skladu sa svim odredbama propisanim ZPP uz poseban osvrt na članove Evropske konvencije da ne bi eventualno došlo do bilo kakvih kršenja prava parničnih stranaka. Iz svih navedenih razloga smatram da je apelacija podnesena Ustavnom sudu neosnovana.

24. II-tužena smatra da su navodi apelanata paušalni i neutemeljeni. Nižestepeni sudovi su potvrdili pravilo ocijenjene sve dokaze, tako što ih je prvostepeni sud cijenio savjesno i brižljivo svaki pojedinačno. Navodi punomoćnika apelanata su subjektivna ocjena dokaza, koja se nemože uspješno suprostaviti ocjeni dokaza koje su dali nižestepeni sudovi. U vezi svega naprijed navedenog II tužena predlaže da odbije kao neosnovane sve navode apelanata potvrđujući presude nižestepenih V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. ) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 208. stav 1.

(1) Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Član 209. stav 1.

(1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupkupred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241. stav 1.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 050403 16 Gž 2 od 10. maja 2017. godine odnosno presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 050403 16 Gž 2 od 10. maja 2017. godine apelanti su primili 31. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, apelanti su podneskom od 19. juna 2018. godine osporili presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 050403 17 Rev od 30. januara 2018. godine koju su primili 3. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji, brisanja uknjižbe izvršene na osnovu kupoprodajnih ugovora i uspostave zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije izvršenih uknjižbi. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi sa prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. U vezi s prigovorima kojima apelanti problematiziraju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud zapaža da su apelanti najprije to jeste 1. oktobra 1998. godine pokrenuli upravni postupak pred Upravom radi vraćanja u posjed spornog stana. Predmetni postupak je okončan nakon više od 18 godina presudom Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine kojom je potvrđeno da je apelant bio korisnik spornog stana i kojom je apelantu vraćen u posjed sporni stan. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbom od 31. decembra 2001. godine pokrenuli predmetni parnični postupak pred Općinskim sudom kojom su tražili da sud utvrdi da je ništava odluka I-tuženog o stavljanju van snage rješenja kojim je apelantu dodijeljen sporni stan na korištenje i da je to rješenje na pravnoj snazi, zatim da se utvrdi ništavost ugovora na temelju kojih je privremeni korisnik – IV tuženi stekao pravo korištenja spornog stana odnosno kojim je otkupio predmetni stan, da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu te da se naloži IV i V tuženim da mu predaju u posjed sporni stan. Predmetni parnični postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 30. januara 2018. godine kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Konačno apelanti su u upravnom postupku uvedeni u posjed spornog stana 14. februara 2018. godine.

38. Nadalje Ustavni sud ističe da apelanti smatraju da su im redovni sudovi u parničnom postupku povrijedili pravo na pravično suđenje jer nisu pravilno cijenili dokaze kako to propisuje član 8. ZPP niti su ispitali žalbene i revizione navode apelanata koji su relevantni i od suštinskog značaja za ishod spora. Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na član 11. ZSO prema kojem stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja pod kojim se smatra useljenje izvršeno na osnovu Ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Iz navedenog dakle proizlazi da je ugovor o korištenju stana uslov za zakonito useljenje u stan. U vezi navedenog Ustavni sud zapaža da je u odluci broj AP-2699/07 utvrdio „da je apelantu, radi rješavanja njegovog stambenog pitanja, odlukama poslodavca od 1. juna 1988. godine i 16. marta 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, dodijeljen predmetni stan. (…) Predmetni stan se nalazio u zgradi koja nije bila tehnički primljena, odnosno za koju nije bila izdata upotrebna dozvola, pa stanari nisu mogli zaključiti ugovore o korištenju stana sa «Sarajevostanom», što svakako nije bio apelantov propust. Zbog rata u BiH apelant je sa porodicom izbjegao u Republiku Srbiju. Ustavni sud zapaža da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana, što bi ga legitimiralo kao nosioca stanarskog prava, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene, zbog toga što zgrada nije bila tehnički primljena i zbog izbijanja rata u BiH. Ustavni sud smatra da se navedene okolnosti ne mogu staviti apelantu na teret“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2699/07 od 14. aprila 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 35.). Također, Ustavni sud je u predmetu broj AP-4896/14 utvrdio da je neosnovana apelacija koju su apelanti podnijeli protiv presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda a kojim se apelantima naređuje da stan predaju u posjed F. M. „Pobijanim presudama je potvrđeno da je u upravnom postupku F.M., kao licu kojem je prije rata dodijeljen stan u izgradnji koji nije bio tehnički primljen, koja zbog opštepoznatih okolnosti nije mogla ući u posjed stana i zaključiti ugovor o korištenju stana, priznato ovo pravo sukladno relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova, Zakona o stambenim odnosima i Odluke [o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova] (rješenjem od 5. prosinca 2006. godine), te je zbog navedenog utvrđeno da apelanti bespravno koriste predmetni stan i da su dužni iz njega iseliti“, (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4896/14 od 1. februara 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 49.).

39. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud zapaža da je u provedenom konkretnom parničnom postupku zaključeno da apelant nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana u smislu člana 11. ZSO. Međutim iako je u spisu predmeta bio dokaz o tome da je predmetna zgrada upotrebnu dozvolu dobila znatno kasnije, nakon rata (27. juna 1999. godine), Ustavni sud zapaža da se Općinski sud nije bavio objektivnim razlozima zbog kojih apelant nakon što mu je rješenjem poslodavca bio dodijeljen sporni stan nije odmah sa „Sarajevostanom“ zaključio ugovor o korištenju spornog stana što je bila uobičajena praksa, što bi ga legitimisalo kao nosioca stanarskog prava i što bi bio uslov za zakonito useljenje. Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu dali razloge za ocjenu relevantnih činjenica u pogledu nezaključivanja ugovora o korištenju spornog stana, i u vezi s tim primjene relevantnog prava.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u upravni spis predmeta broj 23/1-372-3485/98 i utvrdio da je Uprava odbila zahtjev apelanta za povrat spornog stana u posjed te da je budući da su organi uprave pravilno i u skladu s Zakonom o prestanku primjene utvrdili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed zaključio da je tužba apelanata u tom dijelu neosnovana. Ustavni sud zapaža da su apelanti u žalbi i reviziji naveli da se prvostepeni sud pozvao na odluke organa uprave koje su u toku postupka poništene, te da su organi uprave i Kantonalni sud u konačnici potvrdili pravo apelanta na vraćanje u posjed spornog stana. Imajući u vidu navedeno kao i prigovore apelanata kojima problematiziraju ocjenu dokaza, Ustavni sud smatra da se ocjena dokaza od strane sudova u konkretnom slučaju doima proizvoljnom. Također, Ustavni sud zapaža da Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka nisu ispitali žalbene i revizione navode apelanata u pogledu ocjene konačnih zaključaka organa uprave, a koji su relevantni i od odlučnog značaja za ishod spora. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu dali jasno i zadovoljavajuće obrazloženje zašto su zaključili da je apelantov zahtjev za povrat spornog stana odbijen u upravnom postupku iako su u spisu predmeta postojali i izvedeni su dokazi (konačno upravno rješenje) da je apelantu dozvoljen povratak u posjed spornog stana kao korisniku stana. U takvim se okolnostima, kad je dakle nesporno utvrđeno da je apelant vodio upravni postupak za vraćanje predmetnog stana, pokazuje paušalnim i stav Vrhovnog suda da u prvostepenom postupku nije izveden dokaz da je stan koji je dodijeljen apelantu proglašen napuštenim, zbog čega, po shvatanju tog suda, nema osnova za primjenu člana 16. Zakona o prestanku primjene (kojim je propisano da su ništavi ugovori o korištenju stana i drugi akti o dodjeli napuštenih stanova na korištenje koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine). S toga Ustavni sud smatra da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP kojima je propisano da će sud savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te da će drugostepeni kao i revizijski sud ispitati pobijanu presudu u granicama u kojim se ona pobija žalbom odnosno revizijom (čl. 8, 221. i 241. ZPP).

41. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

42. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni Sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi suprotno odredbama procesnog zakona nisu cijenili relevantne navode i dokaze apelanata koji su od suštinskog značaja za ishod spora i za njih dali odgovarajuće obrazloženje.

44. Na osnovu člana 59. stav (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2977/17 (M. S. i M. S.) | Sudska praksa | Aktio