Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2386/19 (GRADING d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2386/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2386/19, rješavajući apelaciju GRADING d.o.o. Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GRADING d.o.o. Posušje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 027643 18 Rev od 12. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GRADING d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 1. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 027643 18 Rev od 12. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da isplati tužitelju (M-Topić d.o.o. Čuklić) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužitelju naknadi troškove postupka. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su u određenom novčanom iznosu prebijena međusobna dospjela novčana potraživanja i dugovanja apelanta i tužitelja, da je za taj iznos prestala apelantova novčana obaveza prema tužitelju, te da se obaveže tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nesporno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu, da je tužitelj 11. maja 2010. godine platio apelantu na ime kupovine prikolice određeni novčani iznos ali da mu prikolica nije isporučena, da je tužitelj od apelanta kupio gume u određenoj vrijednosti, te da je apelant za tužitelja izvršio usluge prijevoza za šta je izdao tri računa koja nisu plaćena. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) osnovano cijenio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da je pravilno pribjegao pravilu o teretu dokazivanja jer na osnovu izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi apelantove tvrdnje iz protivtužbe. Pri tome je naglasio da je pravo na ocjenu dokaza isključivo dato sudu zbog čega apelant ne može s uspjehom suprostaviti svoju ocjenu dokaza, tim prije što ta ocjena uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni. Vrhovni sud je naveo da su LKW Pavić (ustupilac) i P.P. (primalac, ranije apelantov uposlenik) zaključili ugovor o ustupanju potraživanja 20. januara 2011. godine u kojem je navedeno da ustupilac ima dospjela nepodmirena potraživanja od tužitelja u određenom iznosu, te da su suglasno utvrdili da je P.P. ustupiocu izmirio dug u ime i za račun tužitelja (dužnika), zbog čega ustupilac ustupa primaocu svoje potraživanje u istom iznosu. Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (kome je apelant paušalno prigovorio) proizlazi da vještak nije mogao utvrditi ispravnost cesije i zateznih kamata jer mu nije dostavljena dokumentacija osnovom koje bi utvrdio stvarnu visinu duga koju tužitelj ima prema ustupiocu, te da li je P.P. taj dug platio (nedostaje dokaz o uplati), te naglasio da se ovako dati nalaz vještaka ne može oboriti iskazima svjedoka P.P., Z.G. i P.P., koje prvostepeni sud pravilno nije u potpunosti prihvatio jer su nedosljedni i protivriječni materijalnim dokazima (dok je nalaz vještaka finansijske struke potpun, jasan i nije protivriječan sam sebi). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije sa sigurnošću bilo moguće utvrditi da je P.P. platio dug tužitelja prema ustupiocu i da je ta obveza zatvorena, jer potvrda (bez broja i datuma), bez dokaza da je novac legao na račun ustupioca, sama za sebe ne može biti dokaz o izvršenom plaćanju, te naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, te istovremeno odbili apelantov protivtužbeni zahtjev i istaknuti prigovor kompenzacije.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da Vrhovni sud nije cijenio sve apelantove navode.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2386/19 (GRADING d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio