Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2799/17 („Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2799/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2799/17, rješavajući apelaciju „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 070709 17 Pžip 2 od 29.

maja 2017. godine i rješenjā Okružnog privrednog suda u Banja Luci br. 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 2. decembra 2016. godine i 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 070709 17 Pžip 2 od 29.

maja 2017. godine i rješenjā Okružnog privrednog suda u Banja Luci br. 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 2. decembra 2016. godine i 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Milorad Đukić advokat iz Banja Luke, podnijela je 4. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 070709 17 Pžip 2 od 29. maja 2017. godine i rješenjā Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 2. decembra 2016. godine i 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine.

2. Podneskom od 14. septembra 2017. godine apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje rješenja broj 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine do odluke o apelaciji pred Ustavnim sudom“

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2799/17 od 15. novembra 2017. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

Uvodne napomene

4. Rješenjem Okružnog suda broj 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 20. novembra 2014. godine usvojen je apelanticin prijedlog za izvršenje protiv N-Sport d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) te je izvršenik obavezan da apelantici isplati iznos od 297.720,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. juna 2011. godine, troškovima postupka u iznosu od 33.295,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. augusta 2014. godine do isplate i prebijanje potraživanja izvršenika u iznosu od 22.148,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2003. godine do naplate.

5. Okružni sud je 18. decembra 2014. godine dobio obavještenje da je postupljeno po rješenju o dozvoli izvršenja pa je 2. februara 2015. godine donesen Zaključak prema kom se postupak izvršenja smatra dovršenim.

6. Po okončanju izvršnog postupka Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je odlučujući u parničnom postupku o podnesenoj reviziji protiv presude Višeg suda broj 57 0 Ps 070709 13 Pž od 15. augusta 2014. godine, koja je u predmetnom izvršnom postupku predstavljala izvršni naslov, donio Presudu broj 57 0 Ps 070709 14 Rev od 2. marta 2015. godine kojom je preinačena predmetna Presuda Višeg suda na način da je apelant obavezan da izvršeniku umjesto iznosa od 22.148,00 KM isplati iznos od 147.833,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. augusta 2003. godine.

7. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti broj AP 1859/15 od 15. novembra 2017. godine, odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelantice podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 070709 14 Rev od 3. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Osporena rješenja

8. Okružni sud je postupajući po prijedlogu izvršenika protiv apelantice, na osnovu presude Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine, Rješenjem broj 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine dozvolio predloženo protivizvršenje i odredio troškove postupka u iznosu od 4.911,85 KM.

9. Odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o protivizvršenju od 22. marta 2016. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 2. decembra 2016. godine kojim je djelomično usvojen apelanticin prigovor na način što je apelantica obavezana da na ime troškova postupka umjesto dosuđenih 35.350,40 KM izvršeniku treba da plati iznos od 16.647,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2014. godine do konačne isplate. U ostalom dijelu je rješenje o protivizvršenju u cijelosti ostalo na snazi.

10. Rješenjem Višeg suda broj 57 0 Ps 070709 17 Pžip 2 od 29. maja 2017. godine u postupku odlučivanja o žalbama apelantice i izvršenika protiv rješenja od 2. decembra 2016. godine, uvažena je žalba izvršenika i preinačeno rješenje Okružnog suda od 2. decembra 2016. godine tako što je apelanticin prigovor odbijen i potvrđeno rješenje o protivizvršenju od 22. marta 2016. godine, dok je apelanticina žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu.

11. U obrazloženju rješenja su prije svega istaknuti žalbeni navodi apelantice i izvršenika, konkretno osnovi zbog kojih pobijaju osporeno rješenje, te je u vezi s tim ponovljeno da je predmet konkretnog izvršnog postupka prijedlog za protivizvršenje na osnovu presude Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine. Iz stanja spisa je utvrđeno, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, da je na osnovu presude Višeg suda od 15. augusta 2014. godine kao izvršne isprave Okružni sud donio rješenje o izvršenju od 20. novembra 2014. godine kojim je određeno predloženo izvršenje; da su temeljem navedenog rješenja o izvršenju sa računa izvršenika na račun apelantice prenesena novčana sredstva u iznosu od 275.572,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. juna 2011. godine do 16. decembra 2014. godine; da je Vrhovni sud presudom od 3. februara 2015. godine preinačio presudu Višeg suda od 15. augusta 2014. godine; da je Okružni sud na zahtjev izvršenika 22. marta 2016. godine donio rješenje i dozvolio protivizvršenje kojim je određeno da apelantica izvršeniku isplati iznos od 125.685,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. augusta 2003. godine do isplate i iznos od 35.350,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2014. godine do isplate uz troškove izvršnog postupka u iznosu od 4.911,85 KM. Viši sud je nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu izvršenika usvojio a apelanticinu žalbu odbio. S tim u vezi, u obrazloženju rješenja je ponovljeno da je na osnovu presude Višeg suda od 15. augusta 2014. godine određeno i provedeno izvršenje, da je Vrhovni sud presudom od 3. februara 2015. godine nakon što je izvršenje provedeno u cjelini preinačio prvostepenu presudu po kojoj je apelant obavezan izvršeniku isplatiti određeni novčani iznos i u odnosu na troškove spora. Zatim je navedeno da je odredbom člana 54. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da nakon što je izvršenje već sprovedeno izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda sa naloži tražiocu izvršenja (apelantici) da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva. Kako je izvršna isprava - presuda Višeg suda preinačena u skladu s odredbom člana 54 stav 1. tačka 1. ZIP-a to je izvršenik stekao zakonski uslov za podnošenje prijedloga za protivizvršenje, kojeg je izvršenik u konkretnom slučaju blagovremeno podnio i zatražio da sud odredi protivizvršenje na način kako je izvršna isprava preinačena. Prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, pravilno rješenjem od 22. marta 2016. godine odredio predloženo protivizvršenje ali nije postupio pravilno kada je pobijanim rješenjem od 2. decembra 2016. godine djelimično usvojio apelanticin prigovor i kada je odlučio troškove postupka prepoloviti na jednake dijelove. U presudi Vrhovnog suda je s tim u vezi navedeno da svaka stranka plaća svoje sudske troškove a to dalje znači da je apelanticin prigovor i u dijelu odluke o troškovima postupka neosnovan i da je apelantica dužna izvršeniku vratiti ono što je naplaćeno po osnovu troškova spora a ne sa pola dijela kako stoji u pobijanom rješenju. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelanticina žalba ne sadrži ni jednu činjenicu koja bi mogla biti osnov iz člana 47. ZIP-a za spriječavanje protivizvršenja, budući da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda kao izvršni naslov. To se u izvršnom postupku, kako je dalje navedeno, ne može ostvariti jer se u izvršnom postupku ne može osporavati izvršna isprava niti sud u izvršnom postupku može cijeniti osnovanost presude Vrhovnog suda. Također je po ocjeni Višeg suda neosnovan prigovor koji se tiče drugih okolnosti – postojanja drugih sporova između istih stranaka, jer ta okolnost nema značaj za postupak protivizvršenja. S tim u vezi je napomenuto da je prvostepeni sud kod odlučivanja o prijedlogu za protivizvršenje, u skladu s odredbama čl. 54. i 55. ZIP-a utvrdio da su ispunjene sve procesne pretpostavke za podnošenje prijedloga i nakon održanog ročišta je donio rješenje o protivizvršenju u kojem je prihvaćen prijedlog izvršenika i apelantici naloženo da vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobila. Stoga je zaključeno da je izvršni sud na takav način uspostavio faktičko i pravno stanje izvršenikove imovine kakva je bila prije provođenja izvršenja, zbog čega je apelanticina žalba odbijena.

12. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da su sudovi suprotno odredbama ZIP-a dozvolili protivizvršenje pri čemu su zanemarili da su stranke, izvršenik i apelantica, izmijenili dio ugovora u pogledu vraćene robe. U podnesku od 14. septembra 2017. godine apelantica je ukazala da je Nova Banka a.d. Banja Luka po obavijesti Okružnog suda od 2. septembra 2017. godine blokirala njen račun za novčani iznos koji je naveden u presudi Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine, koja je po njenom mišljenju nezakonita i proizvoljna.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

14. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelanticinoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku u kojem je, po prijedlogu izvršenika protiv apelantice, na osnovu presude Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine, Rješenjem broj 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine dozvoljeno predloženo protivizvršenje. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i zabranu diskriminacije

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni i Viši sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su Okružni sud i Viši sud, obrazložili zbog čega su neosnovani apelanticini navodi koje je isticala u prigovoru i žalbi odnosno zbog čega oni ne sadrže činjenice koje bi mogle biti osnov iz člana 47. ZIP-a za spriječavanje protivizvršenja. Naime, sudovi su obrazložili da apelantica zapravo osporava presudu Vrhovnog suda kao izvršni naslov (koja nije dovedena u pitanje ni u postupku pred Ustavnim sudom), a u izvršnom postupku se ne može osporavati izvršna isprava, te da postojanja drugih sporova između istih stranaka nema značaj za postupak protivizvršenja, a Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tome. Što se tiče apelanticinih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnog navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisana u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim što je osporila utvrđeno činjenično stanje i primjenu ZIP-a, nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, te da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelacioni navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se apelantica poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2799/17 („Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio