Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4917/17 (Hercegovačka banka d.d. Mostar - u likvidaciji)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4917/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4917/17, rješavajući apelaciju Hercegovačke banke d.d. Mostar - u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačke banke d.d. Mostar - u likvidaciji podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 028347 16 Rev od 19.

septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačka banka d.d. Mostar - u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 028347 16 Rev od 19. septembra 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 028347 15 P 2 od 15. oktobra 2015. godine obavezan je tuženi T. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu određeni novčani iznos, a koji dug se sastoji od glavnice i redovne ugovorene kamate, sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu, (sve preciznije navedeno u izreci presude), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na ime redovne ugovorene kamate.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su 29. decembra 1999. godine, apelant i preduzeće („Tobex“) čiji je osnivač i zakonski zastupnik tuženi, zaključili ugovor o kratkoročnom terminskom kreditu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kao i da navedeno preduzeće nije izmirilo dugovanja prema apelantu. Dalje je naveo da je po apelantovom prijedlogu Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj Ip. 200/02 od 10. juna 2002. godine protiv preduzeća „Tobex“ d.o.o. Posušje, kao izvršenika radi naplate duga. Takođe je ukazao da je iz Zaključka broj Ip.200/02 od 19. jula 2006. godine utvrđeno da je apelant obaviješten da je, po osnovu zahtjeva finansijske policije Ljubuški, iz sudskog registra brisan „Tobex“ d.o.o. Ljubuški, te da nije upisan kao vlasnik nekretnina. Zatim je ukazao da je uvidom u Rješenje broj Ip.200/02 od 22. novembra 2007. godine utvrdio da je predmetni izvršni postupak obustavljen.

4. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 6. stav 2. Zakona o gospodarskim društvima FBiH propisano da dioničar u dioničarskom društvu, vlasnik udjela društva s ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu ne odgovara za obaveze društva osim kada: a) koristi društvo za postizanje osobnog cilja koji nije suglasan s ciljevima drugih članova i društva u cjelini, b) upravlja imovinom društva kao svojom, c) koristi društvo za prijevaru ili oštećenje svojih vjerovnika, d) utječe na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih osoba, ili utječe da društvo preuzme obveze i ako je znao ili morao znati da društvo nije ili neće biti sposobno izvršiti svoje obaveze. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da vlasnik udjela u društvu sa ograničenom odgovornošću može odgovarati za obaveze društva uz ispunjenje određenih uslova. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da prema službenoj zabilješci financijske policije postaje Ljubuški od 26. juna 2002. godine proizilazi da se radi o tvrtci za koju se ne zna da li je ikada legalno radila i da postoji osnovana sumnja da se u kontrolisanom periodu bavila i pranjem novca i uvozom robe bez plaćanja propisanih obaveza. Takođe je naveo da je tuženi prilikom registracije društva dao lažne informacije budući da prema izvještaju financijske policije na poslovnoj adresi sjedišta društva subjekt registracije nije pronađen, nakon čega je finansijska policija postaja Ljubuški podnijela nadležnom sudu zahtjev za brisanje društva čiji je vlasnik i direktor tuženi. Dalje je naveo da prema izvještaju FIP Agencije za pružanje financijskih, informatičkih i posredničkih usluga d.d. Mostar od 15. maja 2015. godine društvo u vlasništvu tuženog nije dostavljalo računovodstvene iskaze po godišnjem obračunu za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu. Takođe, Općinski sud je naveo da je tuženi znao da društvo neće biti sposobno izvršiti svoje obaveze iz predmetnog ugovora, što proizilazi iz njegove radnje koja je uslijedila nakon zaključenja predmetnog ugovora, koja se ogleda u tome da je društvo u vlasništvu tuženog u vrijeme kada je na naplatu već bio dospio kreditni iznos po predmetnom ugovoru izvršilo plaćanje prema inostranstvu u iznosu većem od kreditnog zaduženja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je tuženi koristio društvo za postizanje osobnog cilja koji nije saglasan s ciljevima društva u cjelini i da je tim preduzetim radnjama uticao na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih osoba, a pogotovo da je tuženi uticao da društvo čiji je on jedini član i osnivač preuzme obaveze i ako je on kao vlasnik znao ili morao znati da društvo nije ili neće biti sposobno izvršiti svoje obaveze.

5. U odnosu na prigovor zastare potraživanja kojeg je istakao tuženi, Općinski sud je naveo da apelant, u konkretnom slučaju, zahtijeva od tuženog plaćanje duga koji je proizišao iz poslovnog odnosa (predmetni ugovor). Dalje je ukazao da je apelantovo potraživanje utvrđeno na osnovu rješenja o izvršenju od 10. juna 2002. godine (postalo pravosnažno 14. jula 2002. godine), kojim je „Tobex“ d.o.o. Posušje, kao izvršenik obavezan na isplatu duga apelantu.

6. Zatim je ukazao da je odredbama člana 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Općinski sud je naveo da u smislu citirane zakonske odredbe cijeni da apelantovo potraživanje utvrđeno temeljem pravosnažnog rješenja o ovrsi od 10. juna 2002.godine predstavlja potraživanje koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Nadalje je naveo da je odredbama člana 361. ZOO propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana od kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Općinski sud je naveo da u smislu odredaba člana 388. ZOO, podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja nastaje prekid zastarijevanja potraživanja koja do tada nisu zastarjela. Općinski sud je ukazao da je nužno utvrditi činjenice iz kojih proizilazi kada je apelant doznao da svoje potraživanje neće biti u mogućnosti naplatiti od „Tobex“ d.o.o. Posušje i od kada je u smislu odredbe člana 361. ZOO apelant imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze od tuženog, kao vlasnika „Tobex“ d.o.o. Posušje. Općinski sud je naveo da je Zaključak od 19. jula 2006. godine (obavijest da je „Tobex“ d.o.o. Posušje brisan iz sudskog registra) apelant primio 24. jula 2006. godine i da od ovog datuma ima saznanje da od društva „Tobex“ d.o.o. Posušje neće moći naplatiti predmetno potraživanje, te da je od tog datuma počeo teći desetogodišnji zastarni rok radi naplate predmetnog potraživanja od tuženog, kao vlasnika društva u smislu odredaba člana 361. ZOO. S obzirom na to da je apelant podnio tužbu protiv tuženog 16. aprila 2013. godine, tj. unutar desetogodišnjeg zastarnog roka, Općinski sud je naveo da u smislu odredaba člana 379. u vezi sa članom 361. ZOO istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

7. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 028347 16 Gž od 3. novembra 2016. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u cijelosti.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 028347 16 Rev od 19. septembra 2017. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena drugostepena presuda tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan (stav 1. izreke). Obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu preciznije navedenom u izreci presude (stav 2. izreke).

9. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo da je osnovan revizioni navod tuženog da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenili odredbe člana 379. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se odredbe člana 379. ZOO ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju na način kako su to učinili nižestepeni sudovi. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se zastarni rok od deset godina ne može odnositi na tuženog, koji u odnosu na apelanta, kao povjerioca ima svojstvo zakonskog solidarnog dužnika. Zatim je naveo da se taj rok odnosi samo na potraživanje koje apelant ima prema društvu „Tobex“ d.o.o. Posušje, sa kojim je bio u obligaciono-pravnom odnosu i iz kojeg je nastalo potraživanje koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Takođe je naveo da solidarni dužnik, u smislu odredaba člana 414. ZOO odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a od više solidarnih dužnika svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima. Dalje je ukazao da se apelantovo potraživanje prema tuženom zasniva na činjenici da apelant nije uspio u izvršnom postupku naplatiti svoje potraživanje od društva, te utvrđenoj zakonskoj odgovornosti tuženog, kao člana tog društva za obaveze društva. Vrhovni sud je istakao da je između apelanta i tuženog nastao obligaciono-pravni odnos koji ima obilježje sticanja bez osnova iz odredaba člana 210. ZOO, a za koje je zakonom propisan opći rok zastare potraživanja od pet godina (član 371. ZOO). Vrhovni sud je ukazao da kada se odredba člana 371. ZOO dovede u vezu sa činjeničnim stanjem utvrđenim od strane nižestepenih sudova, proizilazi da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (16. april 2013. godine) protekao petogodišnji rok zastare, koji se računa od 24. jula 2006. godine, što znači da je prestalo apelantovo pravo da od tuženog putem suda zahtijeva ispunjenje obaveze.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da Vrhovni sud pogrešno smatra da se zastarni rok, pravosnažno utvrđen u odnosu na društvo „Tobex“ ne može primijeniti i na tuženog. Takođe je naveo da je Vrhovni sud ignorisao prijevarnu radnju tuženog s namjerom da ošteti apelanta za određeni novčani iznos. S obzirom da je utvrđeno da tuženi odgovara za nezakonite radnje društva u skladu sa odredbama Zakona o gospodarskim društvima, to se ima smatrati da zastarni rok za njega teče od dana kada i za društvo „Tobex“, pa samim tim sporno potraživanje nije zastarjelo.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), neslužbeni prečišćeni tekst, u relevantnom dijelu glasi:

Član 361. stav 1.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 379. stav 1.

(1)Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 414.

(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

(2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud nalazi da apelant povredu ustavnih prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud uočava da su osporenom presudom Vrhovnog suda preinačene nižestepene presude i odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati dug u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene presude proizilazi suprotan zaključak Vrhovnog suda u odnosu na nižestepene sudove, a vezano za primjenu desetogodišnjeg zastarnog roka iz odredaba člana 379. ZOO. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj presudi ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo na potraživanje koje apelant ima prema „Tobex“ d.o.o. Posušje sa kojim je bio u obligaciono-pravnom odnosu, a između apelanta i tuženog nastao je obligaciono-pravni odnos koji ima obilježja sticanja bez osnova i na koji odnos se imaju primijeniti odredbe člana 371. ZOO tj. petogodišnji zastarni rok, te da je protekom ovog roka prestalo pravo da apelant od tuženog zahtijeva ispunjenje obaveze, odnosno isplatu duga. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke ponudio jasne razloge u odnosu na primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava na osnovu kojih je preinačio nižestepene presude i odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4917/17 (Hercegovačka banka d.d. Mostar… | Sudska praksa | Aktio