Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5104/17 (D.K.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Dokazni postupak
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5104/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5104/17, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. K. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054461 16 Gž od 6.

jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054461 13 P od 23. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljina, kojeg zastupa Gordana Bibić advokat iz Bjeljine, podnio je 4. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 054461 17 Rev od 28. septembar 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 054461 16 Gž od 6. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 054461 13 P od 23. oktobra 2015. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2890/16 od 22. decembra 2016. godine, rješavajući apelacije Marka Mijatovića i dr. (kojom odlukom je između ostalih obuhvaćen i predmet apelanta broj AP-4138/16, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanta, koju je podnio protiv presude Okružnog suda broj 80 0 P 054461 16 Gž od 6. jula 2016. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanta.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Tužitelj Mješoviti holdinga „ERS“ matično preduzeće a.d. Trebinje, ZEDP „Elektro – Bijeljina“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 27. decembra 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta kao prvotuženog i „Perić“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi isplate novčanog iznosa.

5. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 054461 13 P od 23. oktobra 2015. godine obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 27.320,00 KM na ime ulaganja tužitelja u izgradnju stana u Bijeljini, u ulici i površine precizirane kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), sve sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od dana podnošenja tužbe odnosno od 27. decembra 2013. godine do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.600,00 KM. Presudom je nadalje utvrđeno je da je tužba tužitelja u odnosu na drugotuženog povučena, tj. kao da nije ni podnesena, tako da je tužitelj obavezan da drugotuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa a do traženog iznosa od 3.300,00 KM, odbijen kao neosnovan.

6. Osnovni sud je naveo da je nakon brojnih izvedenih dokaza pobrojanih na str. 4. i 5. presude, čiji je sadržaj prezentiran u daljnjem tekstu obrazloženja, odlučio kao u izreci presude. Naime uvidom u zahtjev Sindikalne organizacije radnika tužitelja od 14. januara 2002, godine Osnovni sud je utvrdio, da se Sindikalna organizacija tužitelja obratila zahtjevom Upravnom odbor tužitelja u cilju izgradnje zajedničkog stambenog prostora, koji bi se finansirao uz kreditiranje radnika, s tim što bi učesnici i izgradnji bili stalno uposleni radnici tužitelja, koji su deložirani i koji nemaju riješeno stambeno pitanje kao i radnici sa dugogodišnjim stažom bez riješenog stambenog pitanja. Odlukom Upravnog odbora tužitelja od 14. novembra 2002 godine prihvaćena je inicijativa Sindikalne organizacije i odobreno je udruživanje sredstava za izgradnju 20-25 stambenih jedinica standarde površine, koji će se graditi u stambenom objektu detaljnije označenom u obrazloženju presude, po cijeni od 1.000,00 KM po 1m2 neto površine, po sistemu „ključ u ruke“ uz učešće tužioca u visini od 40% od vrijednosti ugovorenih stanova „u vidu pomoći radnicima“. Članom 2. navedene odluke je utvrđeno da će se izgradnja stanova ugovoriti sa drugotuženim uz uslov plaćanja kompenzacijom 40%, dok je članom 3. odluke utvrđeno da će u cilju zatvaranja finansijske konstrukcije u visini od 60% od vrijednosti stanova tužitelj će u ime radnika kod poslovnih banaka obezbijediti dugoročni kredit i sa korisnicima kredita istovremeno zaključiti ugovor o kreditu uz utvrđivanje što povoljnijih uslova kreditiranja. Članom 4. odluke je utvrđeno, da se nakon zaključenja ugovora sa izvođačem radova, ugovora o kreditu kod poslovne banke, i pojedinačnih ugovora o kreditu sa radnicima tj. nakon okončanja aktivnosti, ovlašćuje direktor tužitelja za realizaciju ove odluke. Članom 5. odluke je regulisano da će se naknadno donijeti akti kojim će se detaljnije urediti način dodjeljivanja stanova na korištenje radnicima sa neriješenim stambenim pitanjem. Dalje taj sud je naveo da je tužitelj na osnovu navedene odluke Upravnog odbora objavio Konkurs za raspodjelu stanova udruživanjem sredstava za zajedničku izgradnju, kojim su tačkom 1. definisani uslovi finansiranja izgradnje i to: učešće tužitelja u iznosu od 40 %; vrijednosti stana i učešće radnika od 60 % od vrijednosti stana, uz kreditiranje sve u skladu sa odlukom Upravnog odbora tužitelja od 14. novembra 2002. godine. Komisija za provođenje postupka raspodjele stanova je 24. februara 2003. godine utvrdila konačnu listu prioriteta sa prijedlogom za dodjelu odgovarajućih stanova, na kojoj se pod rednim brojem 3. nalazi apelant za stan površine od 53 m2, dok je 17. januara 2005. godine utvrđen konačan spisak radnika koji su zaključili ugovor o dugoročnom stambenom kreditu sa „Hypo Alpe Adria bank“ a.d. Banjaluka, na kojem je pod rednim brojem 2. evidentiran apelant. Ugovorom od 16. februara 2003. godine tužitelj i drugotuženi su utvrdili ukupnu površinu izgrađenih stanova, kupoprodajnu cijenu i način plaćanja od strane tužitelja, s tim što su Aneksom na taj ugovor od 12. maja 2003. godine utvrdili da predmet ugovora predstavlja udruživanje sredstava za izgradnju 16 stanova, ukupne kupoprodajne cijene od 793.000,00 KM koja se plaća na način što radnici naručioca radova plaćaju iznos od 456,800,00 KM, dok naručilac radova (tužitelj) plaća iznos od 333.200,00 KM. Dalje Osnovni sud je utvrdio da su apelant i drugotuženi 3. aprila 2012. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava koji je notarski obrađen istog datuma od strane notara, kojim su ugovorne strane definisale predmet ugovora, da je apelant od drugotuženog kupio predmetni stan, i da je kupoprodajna cijena u momentu zaključenja ugovora bila u cijelosti isplaćena, kao i da je stan predat u posjed apelantu kao kupcu.

7. Shodno navedenom Osnovni sud je prije svega utvrdio da sadržina materijalnih dokaza apsolutno ničim ne ukazuje da su uplate tužitelja za sufinansiranje izgradnje stanova u vrijednosti od 40% bile bespovratna ulaganja ili davanja u korist trećih lica, nego samo govori o kreditiranju radnika. U skladu s tim tužitelj je zaključio ugovore sa drugotuženim o udruživanju sredstava za izgradnju, te dopušta uključenje radnika kao sufinansijera sa dijelom od 60%. Također taj sud je utvrdio da niti ovim ugovorom ne postoji odredba da tužitelj uplaćuje iznos od 40% bespovratno u korist radnika, a što se ne može pretpostavljati. Osnovni sud je dalje obrazložio da je tužitelj samo pomogao svojim radnicima tako što im je omogućio da dobiju povoljniji kreditni aranžman, dogovorio zasnivanje hipoteke na nekretninama na kojima se gradi zgrada i stanovi, kao garant se pojavio sa istom svrhom, kao solidarni dužnik radnika u ugovoru o kreditu, sve sa namjerom da se riješi stambeno pitanje njegovih radnika. Također taj sud je ukazao da tužitelj nije imao pravo ni u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima tužitelja, radnicima bespovratno dati sredstva (član 8.), ali jeste mogao dati kredit što je očito i namjeravao, a do zaključenja takvog ugovora nije došlo u smislu člana 40. stav 1. Zakona o javnim preduzećima. Također Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazima dvojice saslušanih svjedoka (D.A. i M.V.), da se radilo o bespovratnim sredstvima cijeneći iste nepouzdanim, jer se isti ne sjećaju važnih činjenica iz tog perioda. Nadalje, je utvrđeno da je predmetni stan sagrađen udruživanjem sredstava tužitelja, apelanta i drugotuženog, u skladu sa ugovorom o udruživanju, da je novčano učešće tužitelja u tome 40% a apelanta 60%, te da su oni na originaran način građenjem stekli pravo svojine na predmetnom stanu. U tom kontekstu je navedeno da je bilo nužno i učešće tužioca kod zaključenja notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora kojim je drugotuženi apelantu prodao predmetni stan. Ovo iz razloga što tužitelj, kako je obrazložio Osnovni sud „polaže prava na stan, jer odnosi sufinansijera nisu bili razriješeni , za što su znale ugovorne strane odnosno tuženi u ovom sporu“. Prema tome taj sud je konstatovao da se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na isplatu novčanog učešća tužitelja od 40 % za izgradnju predmetnog stana, što je u konkretnom slučaju nesporno i iznosi 27.320,00 KM. Stoga je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u skladu sa odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim navedenog, budući da je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom protiv apelanta, to je Osnovni sud primjenom odredbe čl. 386. stav 1., čl. 387. i čl. 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu kao u izreci presude. Osim toga, budući da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na drugotuženog na ročištu za glavnu raspravu 5. oktobra 2015. godine, a da je drugotuženi potraživao od tužitelja troškove parničnog postupka u taj sud je drugotuženom dosudio na ime troškova postupka iznos kao u izreci presude.

8. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 054461 16 Gž od 6. jula 2016. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu I izreke presude preinačio, tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 21.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 2013. godine, dok je u ostalom dijelu koji se odnosi na troškove postupka žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove žalbenog postupka u preciziranom iznosu.

9. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da iz materijalnih dokaza utvrđenih u postupku pred tim sudom ničim nije ukazano da su uplate tužitelja za sufinansiranje izgradnje predmetnih stanova u vrijednosti od 40% bila bespovratna ulaganja ili davanja u korist trećih lica. Naime taj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj pomogao svojim radnicima na način što im je omogućio da dobiju povoljnije kreditne aranžmane, dogovorio zasnivanje hipoteke na nekretninama na kojima se gradi zgrada i stanovi kao garant i uslov kredita i sa istom svrhom se pojavio kao solidarni dužnik radnika u ugovoru o kreditu, i subvencionisao dio kreditnih kamata, te da je bio spreman da sa svojim radnicima zaključi pojedinačne kredite za isplatu dijela koji je uplatio tužitelj, sve sa namjerom da se riješi stambeno pitanje njegovih radnika, među njima i apelanta. U vezi s tim Okružni sud je također ukazao da ni u skladu sa članom 8. Pravilnika o stambenim odnosima tužitelja iz 2000. godine tužitelj nije bio u mogućnosti da radnicima bespovratno odobri navedena sredstva, ali da je mogao dati kredit što je očito namjeravao, međutim do zaključenja takvog ugovora nije došlo zbog zakonske zabrane kreditiranja radnika u skladu sa članom 40. stav 1. Zakona o javnim preduzećima Republike Srpske. Prema tome taj sud je ukazao da je tužbeni zahtjev tužitelja prema apelantu zasnovan na odredbi člana 210. stav 1. i 2. ZOO, te da je tužitelj na čijoj strani je bio teret dokazivanja u smislu član 126. ZPP „dokazao da su sredstva bila povratna i da je [apelant] bio dužan da ih vrati tužiocu“ . Okružni sud je u vezi s tim naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna u dijelu u kome je odlučeno o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja a nepravilna u pogledu odluke o visini istog. Naime u dopuni odgovora na žalbu tužitelj je naveo da je u pogledu apelanta prvobitno ugovorio kupovinu stana od 53 m2 na koji iznos je tužitelj izvršio isplatu od 40%, tj. iznos od 21.200,00 KM a da je apelant naknadno sa drugotuženim zaključio novi ugovor shodno kojem je predmet kupoprodaje bio stan, koji je apelant doplatio svojim sredstvima u iznosu od 15.300,00 KM. Iz navedenog proizilazi da je tužitelj za stan apelanta uplatio iznos od 21.200,00 KM a ne 27.320,00 KM što proizilazi iz podataka o stanovima kupljenim od drugotuženog (koji se nalazi u spisu kao i u nalogu blagajne drugotuženog od 11. jula 2005. godine). Iz navedenog slijedi da je ovaj sud utvrdio da nesporno postoji povreda odredaba parničnog postupka, čl. 305. stav 2. a u vezi sa čl. 209. stav 1. ZPP, zbog čega je ovaj sud na osnovu člana 229. stav 1. tačka 1. ZPP odlučio kao u izreci presude. Što se tiče troškova postupka po žalbi apelanta taj sud je istom shodno odredbi čl. 397. stav 1. i 378. stav 1. ZPP s obzirom na vrijednost spora dosudio iznos od 6.120,00 KM, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.125,75 KM odbio kao neosnovan.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 054461 17 Rev od 28. septembra 2017. godine, reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 6. jula 2016. godine odbacio kao nedopuštenu primjenom odredbe člana 237. stav 2. ZPP, zbog imovinskog cenzusa.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz čl. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava obrazlaže, proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, relevantnih odredaba ZOO i ZPP, jer smatra da niti u jednom materijalnom dokazu ne piše da je pomoć radnicima od strane tužitelja bila „povratna“. Apelant tvrdi da je namjera tužitelja bila da da se bespovratnim sredstvima omogući radnicima da riješe svoje stambeno pitanje. Dalje ističe da je diskiminisan osporenim odlukama u odnosu ne šest radnika koji nisu tuženi da izvrše povrat sredstava tužitelju, tj. „navodni kredit“ a u prilog ovih navoda je dostavio presudu prvostepenog suda preciziranog broja od 22. juna 2017. godine kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu mna tuženog S.M.

Relevantne odredbe

12. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 210.

(1)Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi. (2)Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant smatra da se osporene odluke temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na zabranu od diskriminacije. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je osporenim odlukama sudova, usvojen jedinstven stav a koji proizilazi iz materijalnih dokaza utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, da istim ničim nije definisano da je uplata tužitelja za sufinansiranje izgradnje stanova u vrijednosti od 40%, bila bespovratno ulaganje radnicima tužitelja, među kojima je i apelant a u cilju rješavanja njihovih stambenih potreba. Naime Ustavni sud zapaža da je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj pomogao svojim radnicima kao i apelantu, na način što im je omogućio da dobiju povoljnije kreditne aranžmane, dogovorio zasnivanje hipoteke na nekretninama na kojima se gradi zgrada i stanovi kao garant i uslov kredita i sa istom svrhom se pojavio kao solidarni dužnik radnika u ugovoru o kreditu, na temelju čega su ti sudovi primjenom odredbe člana 210. stav 2, tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim odlukama eksplicitno naveli razloge zbog kojih nisu prihvatili iskaze sva svjedoka (D.A. i M.V.), cijeneći iste nepouzdanim jer se isti ne sjećaju važnih činjenica iz tog perioda. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je osporenim presudama dato jasno i argumentirano obrazloženje, da tužitelj na čijoj strani je bio teret dokazivanja primjenom odredbe člana dokazao da su navedena sredstva bila povratna i da su apelant kao i ostali radnici dužni da ih vrate tužitelju (član 126. ZPP).

17. Ustavni sud zapaža da je dakle su osporenim odlukama sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluku a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelacijom je također ukazano na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije koje apelant dovodi u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle primijenjenim materijalnim i procesnim pravom odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim nije zadovoljan. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, zbog čega je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu/ima postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

19. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnji o različitom postupanju sudova, tj. da je „diskriminiran u odnosu ne šest radnika koji nisu tuženi da izvrše povrat sredstava tužitelju, tj. „navodni kredit“. U prilog ovim navodima Ustavni sud zapaža da je apelant dostavio jednu presudu i to presudu Osnovnog suda, u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženog Slobodana Majinovića, radi sticanja bez osnova, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim Ustavni sud ukazuje da iz navedene presude proizilazi, da se radi o odluci suda (prvostepenoj presudi) kojom predmetni postupak nije okončan, tj. koja nije konačna meritorna odluka. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda u vezi sa povredom prava apelanta na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, odnosno da je različito tretiran u odnosu na ostale radnike na koje se poziva u apelaciji, odnosno da je različito tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji. Ustavni sud stoga smatra da su neosnovani navodi apelanta o povredi prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5104/17 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio