Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4125/17 (S. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Protek roka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4125/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4125/17, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na dužinu trajanja vanparničnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 V 001212 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1339/04 od 23.

novembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, podnio je 2. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1339/04 od 23. novembra 2006. godine, te zbog dužine trajanja vanparničnog postupka koji je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 V 001212 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine. Navedenu apelaciju apelant je dopunio 14. i 28. oktobra 2017. godine, te 19. marta 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 27. novembra 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda 15. aprila 2019. godine.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. decembra 2017. godine, a Okružni sud 31. maja 2019. godine, te je Osnovni sud 3. jula 2019. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio spis predmeta broj 95 1 V 001212 18 V 4.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak eksproprijacije u kojem je donesena osporena presuda Vrhovnog suda od 23. novembra 2006. godine

5. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove – Područna jedinica Gacko (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Gacko) broj 17-473-4-1/00 od 2. avgusta 2004. godine, usvojen je apelantov zahtjev da se eksproprišu određene (preostale) nekretnine (četiri nekretnine, bliže opisane u izreci tog rješenja), te je, između ostalog, istaknuto da apelantu za eksproprisane nekretnine pripada pravo na pravičnu naknadu, koja će se odrediti u posebnom postupku određivanja naknade, a nakon pravosnažnosti tog rješenja.

6. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 04-473-128/04 od 25. oktobra 2004. godine, po žalbi ZDP „Rudnik i Termoelektrana“ Gacko, poništeno je rješenje Područne jedinice Gacko od 2. avgusta 2004. godine i predmet vraćen prvostepenom upravnom organu. Protiv navedenog rješenja Republičke uprave apelant je podnio tužbu.

7. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj U-1339/04 od 23. novembra 2006. godine, uvažena je apelantova tužba, drugostepeno rješenje Republičke upravne poništeno, te odlučeno da se žalba ZDP „Rudnik i Termoelektrana“ Gacko djelomično uvažava, prvostepeno rješenje Područne jedinice Gacko od 2. avgusta 2004. godine mijenja u dijelu u kojem je usvojen apelantov zahtjev za eksproprijaciju jedne nekretnine (bliže opisane u toj presudi) i zahtjev u odnosu na tu nekretninu odbija, dok je rješenje Područne jedinice Gacko od 2. avgusta 2004. godine u preostalom djelu (koji se odnosi na ostale tri eksproprisane nekretnine) ostalo neizmijenjeno. Vanparnični postupak utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine

8. JP „Rudnik i Termoelektrana“ a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) je dopisom od 4. aprila 2007. godine, a postupajući po pravosnažnoj presudi Vrhovnog suda broj U- 1339/04 od 23. novembra 2006. godine, kojom je djelomično ostavljeno na snazi prvostepeno rješenje Područne jedinice Gacko od 2. avgusta 2004. godine, poslao ponudu za tri apelantove eksproprisane nekretnine.

9. Obzirom da apelant i korisnik eksproprijacije pred nadležnim organom uprave (na usmenoj raspravi održanoj 25. aprila 2007. godine) nisu postigli sporazum o pravičnoj naknadi za eksproprisane apelantove nekretnine, spis je 9. maja 2007. godine dostavljen Osnovnom sudu u Trebinju- Odjeljenju Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) na dalje postupanje.

10. U predmetnom vanparničnom postupku pred Osnovnim sudom, radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, u periodu od dostavljanja spisa Osnovnom sudu (9. maja 2007. godine) do 17. decembra 2009. godine zakazano je više ročišta koja su odgađana (četiri ročišta su odgođena na apelantov prijedlog, odnosno prijedlog njegovog punomoćnika, jedno zbog nedolaska apelanta, te jedno ročište na zajednički prijedlog stranaka). Takođe, u navedenom periodu naloženo je apelantu (na ročištu održanom 29. decembra 2008. godine) da predujmi određeni novčani iznos na ime troškova uviđaja, odnosno potrebnog vještačenja, što apelant u ostavljenom roku nije učinio, pa je uviđaj zakazan za određeni dan otkazan i apelantu opet naloženo da predujmi sredstva za troškove uviđaja.

11. Apelantov punomoćnik je podneskom od 11. decembra 2009. godine predložio da Osnovni sud odgodi ročište na neodređeno vrijeme zbog zdravstvenog stanja apelanta jer se isti nalazio na liječenju u Novom Sadu. Osnovni sud je na ročištu 17. decembra 2009. godine donio rješenje da se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme i da će ponovo biti zakazana po prijedlogu apelanta.

12. Osnovni sud je za 6. juni 2011. godine zakazao ročište na kojem nije bio prisutan punomoćnik apelanta.

13. Osnovni sud je 16. decembra 2011. godine donio rješenje da se apelantov prijedlog smatra povučenim, jer uredno pozvani punomoćnik apelanta nije došao na raspravu zakazanu za 6. juni 2011. godine.

14. Apelant je 23. jula 2013. godine podnio žalbu/prijedlog za ponavljanje postupka, u kome je naveo da je za rješenje od 16. decembra 2011. godine saznao tek 17. juna 2013. godine kada je došao u Nevesinje, ali da mu to rješenje nije uručeno tog dana zbog odsutnosti službenika pisarnice, nego da mu je lično uručeno 22. jula 2013. godine. Zatim, da mu poziv za ročište zakazano za 6. juni 2011. godine nikad nije dostavljeno, mada je njegov punomoćnik obavijestio sud da ga više ne zastupa.

15. Apelant je i 24. jula 2013. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kome je istakao, između ostalog, da iz zdravstvenih razloga nije mogao pristupiti na ročišta o čemu je njegov punomoćnik obavijestio Osnovni sud podneskom od 11. decembra 2009. godine, kojim je i tražio odgađanje ročišta na neodređeno vrijeme radi apelantove nemogućnosti prisustva raspravama i suđenjima dok se liječenje ne završi.

16. Rješenjem Okružnog suda od 15. septembra 2015. godine, usvojena je apelantova žalba, te je ukinuto je rješenje Osnovnog suda od 16. decembra 2011. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, jer je utvrđeno da apelant nije bio uredno obavješten o raspravi zakazanoj za 6. juni 2011. godine.

17. U ponovnom postupku, predmetni vanparnični postupak pred Osnovnim sudom je prekinut rješenjem od 2. decembra 2015. godine, pa je nastavljen po apelantovom prijedlogu koji je dostavljen Osnovnom sudu 20. aprila 2017. godine, da bi 24. maja 2017. godine postupak opet bio prekinut radi rješavanja prethodnog pitanja (utvrđivanja površine eksproprisane nekretnine), te je nastavljen po apelantovom prijedlogu koji je dostavljen Osnovnom sudu 13. aprila 2018. godine.

18. Nakon nastavljanja predmetnog vanparničnog postupka, pred Osnovnim sudom održano je više ročišta, te je održan i uviđaj na licu mjesta, kao i potrebna vještačenja.

19. Osnovni sud je 13. decembra 2018. godine donio rješenje kojim je odredio naknadu za apelantove eksproprisane nekretnine, te je predmetni vanparnični postupak nakon podnošenja apelacije, prema stanju spisa, okončan Rješenjem Okružnog suda broj 95 1 V 001212 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine (kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji i dopunama apelacije opširno istakao hronologiju postupka u kojem se odlučivalo o eksproprijaciji njegovih nekretnina, odnosno nekretnina koje su bile u vlasništvu njegove porodice, kao i njegovom zahtjevu da se eksproprišu preostale nekretnine (koji postupak je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-1339/04 od 23. novembra 2006. godine), pozivajući se na odluke koje su upravni organi i Vrhovni sud donijeli u tom postupku i ističući razne nepravilnosti koje su se prema navodima apelanta dogodile u tom postupku. Apelant se pozvao i na povredu prava na pravično suđenje zbog toga što redovni sudovi nisu donijeli odluke u razumnom roku, žaleći se kako na dužinu postupka eksproprijacije, tako i na dužinu postupka utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine (mada iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su ta dva postupka ustvari jedan te isti postupak), ističući da se predmet od 2007. godine nalazi pred Osnovnim sudom i da nije riješen.

b) Odgovor na apelaciju

21. Osnovni sud je naveo, vezano za predmetni vanparnični postupak, da u toku prvostepenog postupka nije bilo kršenja prava apelanta, da postupak ranije nije završen zbog toga što je apelant zbog lošeg zdravstvenog stanja tražio da se rasprava odloži na neodređeno vrijeme, a da je poslije rješenja Okružnog suda od 15. septembra 2015. godine (kojim je predmet vraćen na ponovni postupak), predmetni vanparnični postupak prekinut na prijedlog apelantovog punomoćnika radi rješavanja prethodnog pitanja.

22. Okružni sud se u svom odgovoru nije osvrnuo na apelacione navode, nego je samo dostavio Rješenje broj 95 1 V 001212 19 Gž 2 od 29. maja 2019. godine.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 36/09 i 91/16) u relevantnom djelu glasi:

Član 2. stav 2.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 157.

U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

Član 159. st. 1. i 2.

(1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, čije relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku..

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga su apelacije koje su podnesene u odnosu na predmete u kojima nije donesena odluka u razumnom roku dopustive prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

U odnosu na postupak eksproprijacije u kojem je donesena presuda Vrhovnog suda od 23. novembra 2006. godine - protek roka

28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

29. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu.

30. Ustavni sud primjećuje da je postupak eksproprijacije, koji je apelant osporavao svojom apelacijom i dopunama apelacija, okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-1339/04 od 23. novembra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena navedena presuda Vrhovnog suda, budući da je pred upravnim organom 25. aprila 2007. godine održana usmena rasprava za sporazumno određivanje naknade za nekretnine koje su eksproprisane pa se podrazumijeva da je apelant presudu Vrhovnog suda morao primiti prije navedenog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 2. oktobra 2017. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio Presudu Vrhovnog suda broj U-1339/04 od 23. novembra 2006. godine.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na vanparnični postupak utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine

32. Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju predmetni vanparnični postupak okončan Rješenjem Okružnog suda broj 95 1 V 001212 19 Gž od 29. maja 2019. godine, dakle nakon podnošenja predmetne apelacije, ali je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja. Konačno, apelacija u ovom djelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog vanparničnog postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji treba uzeti u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni vanparnični postupak na čiju dužinu apelant ukazuje započeo 9. maja 2007. godine, kada je spis od nadležnog upravnog organa dostavljen Osnovnom sudu na postupanje, te da je prema stanju spisa predmetni vanparnični postupak okončan rješenjem Okružnog suda od 29. maja 2019. godine, odnosno nakon 12 godina. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje, pa se u konkretnom slučaju ne može računati vrijeme u trajanju od dvije godine i oko tri mjeseca kada je predmetni vanparnični postupak bio prekinut (odnosno od donošenja rješenja o prekidu postupka 2. decembra 2015. godine, pa do 20. aprila 2017. godine, kad je nastavljen po apelantovom prijedlogu, te od 24. maja 2017. godine kada je postupak opet bio prekinut do 13. aprila 2018. godine, kad je predložen nastavak postupka). Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja predmetnog postupka je period od devet godina i oko devet mjeseci.

Analiza dužine trajanja vanparničnog postupka

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku koji se vodio radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, koji je po zakonu hitne prirode i koji je za apelanta od većeg značaja. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se nije radilo o naročito složenom postupku.

39. Nadalje, analizirajući ponašanje apelanta Ustavni sud primjećuje da apelant u prvoj fazi postupka nije pristupio na određeno ročište, te je predložio odgađanje više ročišta. Zatim, da apelant nije bio uplatio potreban predajum za troškove uviđaja, kao i da je predložio odgađanje rasprave na neodređeno vrijeme, zbog zdravstvenog stanja, pa je rasprava bila i odložena na period od gotovo jednu godinu i šest mjeseci (od 17. decembra 2009. godine do 6. juna 2011. godine, kada je Osnovni sud zakazao ročište). Zatim, nakon što je Osnovni sud 16. decembra 2011. godine donio rješenje da se apelantov prijedlog smatra povučenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u svojoj žalbi/prijedlogu za ponavljanje postupka od 23. jula 2013. godine naveo da je za isto tek saznao 17. juna 2013. godine, kad se vratio u Nevesinje, te da je u prijedlogu za ponavljanje postupka (od 24. jula 2013. godine) istakao da iz zdravstvenih razloga nije mogao pristupiti na ročišta o čemu je njegov punomoćnik obavijestio Osnovni sud podneskom od 11. decembra 2009. godine, kojim je i tražio odgađanje ročišta na neodređeno vrijeme radi apelantove nemogućnosti prisustva raspravama i suđenjima dok se liječenje ne završi. Iz navedenog proizlazi da apelant do 17. juna 2013. godine ne bi ni mogao prisustvovati raspravama u predmetnom vanparničnom postupku, na šta je i ukazivao u prijedlogu za ponavljanje postupka (od 24. jula 2013. godine), pozivajući se na podnesak svog punomoćnika u kojem je zahtijevao da se ročište odloži na neodređeno vrijeme dok apelant ne završi svoje liječenje. U drugoj fazi predmetnog postupka apelant je aktivno učestvovao u predmetnom vanparničnom postupku. Iz navedenog proizlazi da su u predmetu postojale određene okolnosti koje su uticale na dužinu trajanja postupka odnosno da je apelant svojim ponašanjem u velikom dijelu uticao na dužinu trajanja postupka.

40. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj odluka. Naime, Osnovni sud je u prvoj fazi postupka prvostepeno rješenje donio nakon četiri godine i sedam mjeseci, ali je u tom periodu zakazao veći broj ročišta (koja su uglavnom odgađana ili radi nedolaska apelanta ili na prijedlog apelanta), te je u jednoj fazi postupka rasprava bila odgođena na apelantov prijedlog gotovo jednu godinu i šest mjeseci. Zatim, Okružni sud je donio drugostepeno rješenje (15. septembra 2015. godine), kojim je predmet vraćen na ponovni postupak, nakon dvije godine i više od jednog mjeseca, računajući od dana kad je apelant podnio žalbu/prijedlog za ponavljanje postupka (23. jula 2013. godine). U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio prvostepeno rješenje nakon skoro jednu godinu, računajući od dana donošenja rješenja Okružnog suda, kojim je predmet vratio na ponovni postupak (ne računajući period u kojem je predmetni vanparnični postupak bio prekinut). U tom periodu Osnovni sud je održao veći broj ročišta, kao i uviđaj na licu mjesta, nakon čega je donio rješenje kojim je odredio naknadu za eksproprisane nekretnine. Okružni sud je donio drugostepeno rješenje nakon pet mjeseci, kojim je potvrdio prvostepeno rješenje, računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja.

41. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je apelant svojim ponašanjem u pretežnom dijelu uticao na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da, iako je vanparnični postupak trajao devet godina i oko devet mjeseci, ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je apelant svojim ponašanjem u pretežnom dijelu uticao na dužinu trajanja postupka.

44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4125/17 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio