Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3424/17 (P. P.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3424/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3424/17, rješavajući apelaciju Predraga Petrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Petrovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 013261 17 Gž od 23. maja 2017.
godine i Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 013261 10 I od 28. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 013261 17 Gž od 23. maja 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 013261 10 I od 28. decembra 2016. godine. Podneskom od 8. aprila 2019. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, izvršenika Admira Baždara (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 13. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 27. i 28. marta 2019. godine. Izvršenik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant kao tražilac izvršenja 30. juna 2010. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude zbog propuštanja Osnovnog suda, kojom je utvrđen dug u iznosu od 8.000,00 evra, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to s prijedlogom da se, ukoliko izvršenik u ostavljenom roku ne izvrši novčanu obavezu, izvršenje odredi zapljenom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.
6. Odlučujući o prijedlogu, Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 I 013261 10 I od 6. decembra 2010. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.
7. Nakon pravosnažnosti rješenja Osnovni sud je zaključkom od 4. aprila 2011. godine odredio sprovođenje izvršenja popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika koje se zateknu kod izvršenika.
8. Osnovni sud je uvidom u zapisnik o nesprovođenju pljenidbe od 30. oktobra 2013. godine utvrdio da pljenidba nije sprovedena jer izvršenik ne posjeduje pokretnu imovinu pogodnu za popis, procjenu i prodaju.
9. Zaključkom Osnovnog suda od 9. januara 2014. godine apelant je obaviješten o razlozima nesprovođenja izvršenja, te je poučen da može u roku od tri mjeseca od dana prijema zaključka, odnosno od dana pokušane pljenidbe, predložiti da se popis, procjena i prodaja pokretnih stvari ponovo sprovedu, odnosno da može predložiti novi predmet i sredstvo izvršenja ili da dostavi novu, tačnu, adresu izvršenika.
10. Postupajući po zaključku suda, apelant je podneskom od 4. aprila 2014. godine predložio da se popis, procjena i prodaja pokretnih stvari ponovo sprovedu, tražeći istovremeno da se pozove da bude prisutan prilikom izlaska sudskog izvršioca na lice mjesta.
11. Apelant je 5. oktobra 2016. godine podnio „molbu za postupanje“ kojom je predložio da se nastavi s vođenjem izvršnog postupka, istovremeno zahtijevajući od prvostepenog suda da pribavi podatke o imovini i prihodima izvršenika, kao i da taj sud naloži oduzimanje putnih isprava od izvršenika.
12. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da ni u drugom pokušaju pljenidbe nisu pronađene pokretne stvari kod izvršenika koje bi bile pogodne za popis, procjenu i prodaju da bi se namirio potraživani iznos jer je utvrđeno da se izvršenik ne nalazi na naznačenoj adresi, što je konstatovano i na licu mjesta na zapisnik sudskog izvršioca o nesprovođenju pljenidbe od 27. decembra 2016. godine, o čemu je apelantov punomoćnik uredno obaviješten, ali se i pored toga nije pojavio na zakazanom ročištu na licu mjesta.
13. Osnovni sud je nakon toga donio Rješenje broj 96 0 I 013261 10 I od 28. decembra 2016. godine kojim je predmetno izvršenje obustavio iz gore navedenih razloga, pa je primjenom člana 112 stav 3 Zakona o izvršnom postupku DBBiH (u daljnjem tekstu: ZIP) odlučio kao u dispozitivu rješenja.
14. Odlučujući o apelantovom prigovoru podnesenom protiv gore navedenog rješenja, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 I 013261 17 Gž od 23. maja 2017. godine prigovor odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Apelacioni sud se prije svega pozvao i citirao odredbe člana 112 ZIP-a utvrdivši da je prvostepeni sud navedenu odredbu pravilno primijenio s obzirom na imperativni karakter citirane odredbe (sud će obustaviti izvršenje u slučaju da tražilac izvršenja u roku od tri mjeseca ne predloži ponovno sprovođenje pljenidbe ili ako se pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja). Apelacioni sud je naveo da, uzme li se u obzir da je pljenidba dva puta bezuspješno pokušana (30. oktobra 2013. i 27. decembra 2016. godine), prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je predmetni izvršni postupak obustavio.
15. Apelacioni sud je zatim ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je prvostepeni sud morao, u skladu s odredbom člana 35 ZIP-a, pribaviti podatke o imovini izvršenika, a u vezi s tim Apelacioni sud je istakao da primjena citirane odredbe dolazi u obzir samo kada tražilac izvršenja učini vjerovatnim nemogućnost dobijanja podataka o imovini izvršenika, odnosno da bi sud postupio u skladu s navedenom odredbom tražilac izvršenja je bio dužan da dostavi dokaz da se u tu svrhu obraćao nadležnim institucijama i da je s tim zahtjevom odbijen. Osim toga, molbi u svakom slučaju nije moglo biti udovoljeno jer ona nije podnesena u zakonom propisanom roku od tri mjeseca.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant je hronološki prezentovao tok izvršnog postupka u kojem su, prema njegovim tvrdnjama, povrijeđena njegova prava na koja se pozvao, prije svega, pravo na suđenje u razumnom roku jer je izvršni postupak trajao duže o šest godina, za šta ne postoji adekvatno opravdanje i obrazloženje. Zatim, apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu člana 35 ZIP-a, te u tom pravcu tvrdi da je prvostepeni sud potpuno ignorisao njegov zahtjev od 5. oktobra 2016. godine kojim je tražio od suda da, u smislu čl. 35 st. 4 i 5 ZIP-a, pribavi podatke o imovini izvršenika, njegovim prihodima, te da sud oduzme izvršenikove putne isprave, a što je spriječilo apelanta da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja. Apelant ne prihvata razloge koje je Apelacioni sud naveo u osporenom rješenju u vezi s primjenom člana 35 ZIP-a jer ih smatra proizvoljnim.
17. Apelant tvrdi da se u njegovom slučaju trebao primijeniti ZIP koji je važio u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, pri čemu član 35 ZIP-a ne propisuje niti jedan uslov za postupanje suda. Apelant smatra da je Apelacioni sud prilikom odlučenja primijenio odredbe člana 44 ZIP-a („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ broj 39/13) kojima je uređeno pitanje mogućnosti i uslova za obavezivanje izvršenika da po prijedlogu tražioca izvršenja, a na osnovu odluke suda, dostavi popis svoje imovine, a gdje je zaista predviđena obaveza prethodnog obraćanja nadležnima institucijama. Međutim, apelant smatra da se Apelacioni sud potpuno pogrešno pozvao na odredbe aktuelnog ZIP-a jer se u konkretnom slučaju primjenjuje ZIP koji je važio u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, a na šta upućuje odredba člana 285 aktuelnog ZIP-a. Dakle, apelant smatra da povreda prava na pravično suđenje postoji kada je prvostepeni sud, bez ikakvog obrazloženja i bez zakonskog osnova, odbio da razmotri i odluči o zahtjevu stranke u postupku, te kada drugostepeni sud nije otklonio navedenu povrede, nego je proizvoljno primijenio zakonske odredbe o vremenskom važenju zakona prilikom odlučenja o apelantovom prigovoru.
b) Odgovor na apelaciju
18. Apelacioni sud je sve iznesene prigovore ocijenio neosnovanim jer je taj sud u osporenom rješenju dao sve razloge i ukazao na sve činjenice kojima se rukovodio prilikom odlučenja, pri čemu se taj sud osvrnuo i na segment suđenja u razumnom roku smatrajući da je taj sud postupao u razumnom roku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud je naveo da su svi prigovori neosnovani jer je taj sud predmetni izvršni postupak sproveo u skladu sa zakonom, uz poštovanje svih prava apelanta kao tražioca izvršenja, s obzirom na to da su ga u postupku zastupali advokati, koji se nije odazvao na zakazanu pljenidbu iako je prethodno bio uredno obaviješten. Neosnovanim je ocijenjen prigovor u vezi s primjenom člana 35 ZIP-a jer primjena citirane odredbe dolazi u obzir samo kada tražilac izvršenja učini vjerovatnim nemogućnost dobijanja podataka o imovini izvršenika. Međutim, sve i da je apelant dostavio traženi dokaz da se prethodno obraćao nadležnim institucijama, prijedlogu od 4. oktobra 2016. godine ne bi moglo biti udovoljeno jer je zahtjev podnesen protekom roka od tri mjeseca od dana kada je zaključkom apelant pozvan da promijeni predmet i sredstvo izvršenja (zaključak od 9. januara 2014. godine). Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o izvršnom postupku Distrikta Brčko BiH – prečišćeni tekst („Službeni glasnik DBBiH“ broj 50/11) koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 6 (1)U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno.
(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
III - PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE IZVRŠENJA
Prijedlog za izvršenje Član 35.
(1)Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim izvršenje treba provesti, i po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
(2)Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati:
1.zahtjev da sud utvrdi postojanje dospjelog potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima, 2.izvršni zahtjev iz stava 1 ovog člana, i 3. zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja, zajedno sa odmjerenim troškovima.
(3)Ako se traži izvršenje na pokretnim stvarima, u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari.
(4)Tražilac izvršenja može zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju pribavi podatke o imovini izvršenika od pravnih lica, te fondova i upravnih i drugih organa koja raspolažu takvim podacima i na osnovu tih podataka dopuniti prijedlog za izvršenje.
(5)Tražilac izvršenja može u toku izvršnog postupka zahtijevati od suda da pribavi podatke iz prethodnog stava da bi proširio prijedlog za izvršenje.
(6)Pravna lica i tijela iz stava 4 ovog člana dužna su u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva suda, postupiti po zahtjevu, pod prijetnjom primjene sankcija iz člana 200 ovog zakona prema odgovornim licima u pravnom licu, fondu ili drugom organu. Nepostupanje po zahtjevu ne može se pravdati pozivom na službenu ili poslovnu tajnu, a ne smije se o traženju i davanju podataka izvijestiti izvršenik.
Bezuspješan pokušaj pljenidbe Član 112 (1)Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.
(2)Tražilac izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijesti odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo sprovede.
(3)Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2 ovog člana ne predloži ponovo sprovođenje pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje.
21. Zakon o izvršnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik DBBiH“ br. 39/13 i 47/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 285.
Postupci u toku Postupak izvršenja i obezbjeđenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se po odredbama ranijeg Zakona.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 I 013261 17 Gž od 23. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 15. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa stoga Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom izvršnom postupku, kao tražilac izvršenja, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na osporena rješenja
27. U vezi s prigovorima kojim apelant pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
29. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova u segmentu primjene prava, i to odredbe člana 35 st. (4) i (5) ZIP-a, za koju tvrdi da je pogrešno protumačena jer ne propisuje nikakav uslov za primjenu. S druge strane, smatra da je prvostepeni sud potpuno ignorisao njegov zahtjev od 5. oktobra 2016. godine kojim je od prvostepenog suda tražio da, u smislu člana 35 stav (5) ZIP-a, pribavi podatke o imovini i prihodima izvršenika, te oduzimanje putnih isprava, a zbog toga apelant nije bio u mogućnosti da eventualno promijeni predmet i sredstvo izvršenja. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi primijenili aktuelni ZIP iz 2013. godine iako je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti ZIP koji je važio u vrijeme izvršenja.
30. Imajući u vidu iznesene prigovore i osporena rješenja Ustavni sud ne može izvući zaključak da su izneseni prigovori osnovani. Naprotiv, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje.
31. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud u dva navrata bezuspješno pokušao sprovesti izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, te da je nakon neuspješne prve pljenidbe (na kojoj nisu pronađene pokretne stvari podobne za izvršenje) zaključkom od 9. januara 2014. godine apelant informisan o razlozima nesprovođenja pljenidbe i pozvan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja zaključka predloži da se pljenidba ponovo sprovede ili da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja ili da dostavi novu adresu izvršenika. Ustavni sud primjećuje da je apelant u aprilu 2014. godine, u ostavljenom roku od tri mjeseca, tražio da se pljenidba ponovo sprovede na istom predmetu i sredstvu izvršenja, što je bio razlog da Osnovni sud sprovede novu pljenidbu koja je, kao i prva, bila neuspješna zato što se izvršenik na naznačenoj adresi nije nalazio. Shodno tome, Osnovni sud je, postupajući u skladu sa članom 112 stav (3) ZIP-a (vidi Relevantne propise), donio rješenje kojim je obustavio izvršni postupak, a takav stav je podržao i Apelacioni sud odlučujući o žalbi.
32. U vezi s apelantovim prigovorima kojim tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 35 st. (4) i (5) ZIP-a, Ustavni sud podsjeća da citirane odredbe propisuju mogućnost da tražilac izvršenja od suda zatraži da prije donošenja rješenja o izvršenju pribavi podatke o imovini izvršenika od pravnih lica i drugih relevantnih organa koji te podatke imaju kako bi na osnovu tih podataka dopunio prijedlog za izvršenje (stav 4), odnosno da isto to može tražiti i u toku postupka kako bi proširio prijedlog za izvršenje (stav 5). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev, u smislu stava (5) člana 35 ZIP-a, uputio Osnovnom sudu 5. oktobra 2016. godine, dakle, nakon skoro tri godine od momenta kada je Osnovni sud zaključkom od 9. januara 2014. godine pozvao apelanta da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja zaključka ponovo zatraži pljenidbu pokretnih stvari ili da promijeni predmet i sredstvo izvršenja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u svom rješenju, između ostalog, naveo da je takav apelantov zahtjev od 5. oktobra 2016. godine u svakom slučaju neblagovremen jer je podnesen protekom roka od tri mjeseca od momenta kada je apelant pozvan da zatraži ponovnu pljenidbu ili da promijeni predmet i sredstvo izvršenja, a Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja u datom obrazloženju ne uočava proizvoljnost.
33. Ustavni sud, takođe, podsjeća da smisao odredaba člana 35 st. (4) i (5) ZIP-a nije, kako to apelant tvrdi, da se teret utvrđivanja izvršenikove imovine bezuslovno prebaci na sud, bez aktivnog učešća tražioca izvršenja koji bi trebao učiniti vjerovatnim da određena pravna lica mogu imati podatke o imovini izvršenika, pa bi u tom smislu obaveza tražioca izvršenja bila i da pobliže naznači o kojoj imovini se radi i kod kog organa se nalaze podaci o imovini izvršenika, što apelant očito nije učinio. Na navedeno upućuje i sadržaj odredbe stava (6) člana 35 ZIP-a (vidi Relevantne propise). Stoga, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja prigovori kojima apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu st. (4) i (5) člana 35 ZIP-a ostali bez osnova. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, bez osnova su i apelantovi prigovori o navodnoj primjeni aktuelnog ZIP-a koji nije važio u vrijeme sprovođenja izvršenja.
34. Apelantovi prigovori kojim ukazuje da je Osnovni sud ignorisao njegov zahtjev od 5. oktobra 2016. godine kojim je neblagovremeno tražio utvrđivanje izvršenikove imovine su takođe bez osnova jer, prema ocjeni Ustavnog suda, apelant ovim prigovorom zapravo svoju pasivnost i neaktivnost u ovom predmetu neuspješno pokušava da prebaci na redovne sudove, pri čemu apelant ne ukazuje koji su ga razlozi, eventualno, spriječili da pokuša sam prikupiti informacije o izvršenikovoj imovini kako bi izvršni postupak učinio efikasnijim.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
38. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak apelant pokrenuo podnošenjem prijedloga za izvršenje 30. juna 2010. godine koji je pravosnažno okončan obustavljanjem postupka rješenjem Apelacionog suda Osnovnog suda 23. maja 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao skoro sedam godina. Navedena dužina per se ukazuje na problem s aspekta zaštitite prava na suđenje u razumnom roku, tako da će Ustavni sud u nastavku razmotriti relevantne okolnosti koje su pratile predmetni izvršni postupak.
39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama (član 6 stav 1 ZIP-a), te praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Osim toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu i prirodu izvršenja (izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika) radilo o složenijem predmetu. Iz raspoloživih dokumenata, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku bio angažovan u smislu da je sudu podnosio urgencije, niti je tokom izvršnog postupka koristio neke druge pravne mogućnosti kako bi postupak ubrzao (apelacija Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka). Štaviše, nedolazak na lice mjesta apelantovog punomoćnika, koji je to izričito tražio, a na koje je uredno pozvan, zapravo dodatno potvrđuje zapažanje Ustavnog suda o apelantovoj neaktivnosti u ovom predmetu.
40. Polazeći od navedenih okolnosti, Ustavni sud zapaža da su tokom izvršnog postupka sprovedene dvije pljenidbe na pokretnim stvarima izvršenika koje su bile neuspješne, i to prva 30. oktobra 2013. godine (nakon nešto duže od tri godine od podnošenja prijedloga za izvršenja, odnosno nešto duže od dvije godine od pravosnažnosti rješenja o izvršenju) i druga 27. decembra 2016. godine koja je sprovedena na apelantov prijedlog, koji je podneskom od 3. aprila 2014. godine tražio da se pljenidba na pokretnim stvarima izvršenika ponovo sprovede, nakon čega je Osnovni sud 28. decembra 2016. godine (nakon dvije godine i sedam mjeseci od momenta kada je apelant tražio da se pljenidba ponovi) rješenjem obustavio postupak (i druga pljenidba je bila neuspješna jer se izvršenik nije nalazio na naznačenoj adresi). Sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, koji je zapravo i sprovodio izvršni postupak, nesporno preduzimao procesne radnje s ciljem sprovođenja predloženog izvršenja, zatim da se radilo o složenijem predmetu koji je iziskivao izlazak sudskog izvršioca na lice mjesta, da je to Osnovni sud učinio dva puta, da apelant u izvršnom postupku nije bio aktivan, a u prilog navedenom govori činjenica da apelant na dužinu trajanja postupka ukazuje tek u ovoj fazi postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud, takođe, ne može da ne primijeti da se u okolnostima konkretnog slučaja nije ni moglo očekivati da će ponovna pljenidba na istom predmetu i sredstvu izvršenja i na adresi na kojoj se izvršenik nije nalazio biti uspješna, što je zapravo, prema ocjeni Ustavnog suda, samo nepotrebno produžilo izvršni postupak.
41. Dakle, imajući u vidu sve navedeno u svjetlu svih relevantnih okolnosti na koje je ukazano u ovoj odluci, Ustavni sud ne može izvući zaključak da je Osnovni sud na bilo koji način bezrazložno odugovlačio postupak. Uz to, Ustavni sud smatra da bi se teret odgovornost za dužinu trajanja postupka od 9. januara 2014. godine, kada je sud informisao apelanta da prva pljenidba nije bila uspješna jer na licu mjesta nisu pronađene pokretne stvari podobne za pljenidbu, mogao pripisati apelantu jer je podneskom iz aprila 2014. godine tražio da se pljenidba na (istim) pokretnim stvarima ponovo sprovede, pri čemu treba imati u vidu i da se izvršenik nije ni nalazio na naznačenoj adresi.
42. S obzirom na sve navedeno i standarde koje je Ustavni sud cijenio prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u okolnostima kada je izvršni postupak na pokretnim stvarima izvršenika trajao gotovo sedam godina, a tolika dužina trajanja postupka se jednim dijelom može pripisati i samom apelantu koji je u postupku bio pasivan tražeći da se nakon prve neuspješne pljenidbe na pokretnim stvarima izvršenika druga pljenidba sprovede na istim pokretnim stvarima i na adresi na kojoj se izvršenik nije nalazio, a koja je takođe bila neuspješna, što se moglo i pretpostaviti, a što je izvršni postupak samo nepotrebno produžilo i u okolnostima kada apelant nije bio aktivan u predmetnom izvršnom postupku, niti se koristio mogućnostima koje su mu bile na raspolaganju kako bi postupak ubrzao, već se na dužinu trajanja postupka poziva tek pred Ustavnim sudom nakon što je izvršni postupak obustavljen.
44. Isto tako, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Osnovni sud nakon dvije neuspješne pljenidbe na pokretnim stvarima izvršenika izvršni postupak, u skladu sa članom 112 stav (3) ZIP-a, obustavio i kada u primjeni odredaba člana 35 st. (4) i (5) ZIP-a od strane redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u okolnostima kada je apelant zahtjev, u smislu stava (5) člana 35 ZIP-a, podnio neblagovremeno, pri čemu nije ni učinio vjerovatnim koje pravno lice posjeduje podatke o imovini izvršenika da bi se po zahtjevu moglo postupiti u smislu stava (6) člana 35 ZIP-a i kada apelant nije pružio relevantnu argumentaciju da su redovni sudovi primijenili ZIP koji nije važio u relevantnom periodu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević