Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3001/17 (M.S.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Ostavina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3001/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3001/17, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 083587 15 Rev od 21. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Austrije, kojeg zastupaju Vitomir D. Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 083587 15 Rev od 21. aprila 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 083587 10 P od 15. marta 2013. godine, utvrđeno je da R.K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i M.S. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) ne pripada pravo zahtjeva na naslijeđe u zaostavštini ostavioca G.S. (u daljnjem tekstu: ostavilac) koja se sastoji od 2/28 dijela nekretnine i 1/1 dijela drugih nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što su ti tuženi dužni priznati (stav I izreke). Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca u odnosu na D.S. (u daljnjem tekstu: drugotužena) - stav II izreke, te određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (stav III izreke).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, na osnovu izvedenih dokaza (uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka), utvrdio da je ostavilac umro 11. januara 1980. godine, da je ostavinski postupak iza ostavioca pokrenut 2006. godine, te da su stranke na naslijeđe iza ostavioca pozvane kao zakonski nasljednici (drugotužena i trećetuženi, kao djeca ostavioca, a prvotuženi, apelant i ostali tužioci, kao unuci ostavioca). Dalje je naveo da je ostavinski postupak prekinut rješenjem od 3. juna 2009. godine i apelant, kao unuk i nasljednik ostavioca, upućen na pokretanje parničnog postupka zbog osporavanja šta čini ostavinsku masu na ime ostavioca, prava na nasljedni dio nasljednicima i dr. Osnovni sud je istaknuo da je nesporno među strankama da predmetne nekretnine čine zaostavštinu iza ostavioca, a da je, prije svega, sporno da li je shodno članu 142. Zakona o nasljeđivanju zastarilo pravo tuženih, kao nasljednika, da zahtijevaju predaju zaostavštine. S tim u vezi, obrazloženo je da je ostavilac umro 11. januara 1980. godine, kada je i otvoreno naslijeđe iza njega shodno članu 126. Zakona o nasljeđivanju, pa je od tog dana počeo teći rok za tužene kao nasljednike. Dalje je obrazloženo da je i odredbom člana 73. tada važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da nasljednik postaje držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari. Osnovni sud je istaknuo da iz navedenog proizilazi da su tuženi kao nasljednici imali pravo od dana smrti ostavioca zahtijevati ostavinu tj. ostavinsku masu. Osnovni sud je dalje naveo da je iz provedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka pa i smrtovnice, utvrdio nespornu činjenicu da su apelanti i ostali tužioci nesavjesni držatelji ostavine, jer su znali za nasljednike koji su tuženi u ovoj parnici tj. da su sunasljednici sa njima, što proizilazi iz saglasnih iskaza apelanta i ostalih tužilaca kao parničnih stranaka, gdje navode krug zakonskih nasljednika u koje uključuju i tužene.
4. U odnosu na prvotuženog (unuk ostavioca), Osnovni sud je naveo da prvotuženi nije u roku od 20 godina, računajući od smrti ostavioca pa do današnjeg dana, imao faktičku vlast na predmetnim nekretninama, te je stoga zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužioca u odnosu na prvotuženog i da je njegovo pravo za zahtijevanje ostavine zastarjelo. U odnosu na trećetuženog (sin ostavioca), Osnovni sud je obrazložio da ni on od smrti ostavioca pa do današnjeg dana nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, te da je u odgovoru na tužbu naveo da priznaje tužbeni zahtjev, iz kojih razloga je Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog u cjelosti. Međutim, u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi drugotuženu (kći ostavioca), Osnovni sud je, iz dokaznih sredstava, a naročito iskaza svjedoka koji žive u Lokvarima (koji su detaljno navedeni u obrazloženju presude), utvrdio da su predmetne nekretnine obrađivali drugotužena i njen sin. Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazu apelanta i drugih tužilaca, koji su tvrdili da je predmetne nekretnine obrađivao njihov otac zajedno s njima, a nakon njegove smrti, samo oni. S tim u vezi, obrazloženo je da su navedeni iskazi u suprotnosti sa iskazima navedenih svjedoka, koji žive u Lokvarima i imaju neposredna saznanja o tome ko koristi predmetne nekretnine, a nisu zainteresovani za rješavanje predmetnog spora u korist bilo koje od parničnih stranaka. Osnovni sud je dalje obrazložio da nije poklonio vjeru niti iskazu trećetuženog koji navodi da predmetnu zemlju nije obrađivao ni prvotuženi niti drugotužena, s obzirom da trećetuženi, prema vlastitom iskazu, od 1965. godine ne živi u Lokvarima, te dođe u Lokvare jednom u tri ili četiri godine. Stoga je Osnovni sud, u odnosu na drugotuženu sud, odbio tužbeni zahtjev u cjelosti, jer je drugotužena držalac predmetnih nekretnina, i za nju rok iz člana 144. stav 2. nije počeo ni teći (u presudi naveden ovaj član, ali se radi o članu 142. stav 2.).
5. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 083587 13 Gž od 24. novembra 2014. godine, uvažena je žalba prvotuženog i presuda Osnovnog suda ukinuta u žalbom osporenom utvrđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav I izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke), te predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presudom je dalje odbijena žalba apelanta i ostalih tužilaca i prvostepena presuda potvrđena u žalbom osporenom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav II izreke).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda, u odnosu na prvotuženog i trećetuženog, zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka, na čije postojanje sud pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi, obrazloženo je da su prvotuženi i trećetuženi, počev od 9. februara 2012. godine, u pogledu radnji dostavljanja pismena, zastupani od strane lice koje nije imalo potrebna ovlaštenja za preduzimanje takvih radnji, na koje povrede drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku, pazi po službenoj dužnosti. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta i ostalih tužilaca kojima se osporavala prvostepena odluka u odnosu na drugotuženu. S tim u vezi, Okružni sud je citirao odredbe člana 135. i 142. Zakona o nasljeđivanju i člana 73. ZOSPO, te opširno analizirao pitanje nasljeđivanja, nasljednika i nasljednih odnosa (bliže opisano u obrazloženju presude). Po mišljenju Okružnog suda, svi tužioci i tuženi, u konkretnoj pravnoj stvari, imaju se smatrati pravim nasljednicima, na koje je ostavina prešla po sili zakona u času smrti ostavioca i koji su time postali njeni vlasnici, odnosno suvlasnici. Okružni sud je naveo da, s obzirom da su oni vlasnici ostavine, to su u smislu odredbe člana 73. ZOSPO, njeni držaoci počev od smrti ostavioca, bez obzira na to kada su stekli faktičku vlast na stvari, ili što je faktičku vlast vršio samo jedan od njih, pa se u njihovom međusobnom odnosu ne može sa uspjehom isticati činjenica jačeg prava posjeda, niti tok zastarnih rokova iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju. Dalje je naveo da institut zastare prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik omogućava pretpostavljenom nasljedniku da ostane konačni, definitivni nasljednik i vlasnik stvari po proteku zastarnih rokova iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju, makar u odnosu na njega još nisu protekli rokovi koji se traže za stjecanje vlasništva putem održaja (dosjelosti). Okružni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju, od trenutka otvaranja nasljeđa i apelant i ostali tužioci i drugotužena su suvlasnici predmetne imovine (ostavine), koji kao takvi nad njom, po sili zakona, ostvaruju vlasnička prava: posjeda, upravljanja i raspolaganja, pa stoga nema osnova ukazivanju u žalbi na primjenu zastarnih rokova iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju, u njihovom međusobnom odnosu, niti postavljanju tužbenog zahtjeva da se utvrdi da drugotuženoj, iz ovog razloga ne pripada pravo na nasljedstvo.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 083587 15 Rev od 21. aprila 2017. godine, odbijena je revizija apelanta i ostalih tužilaca podnesena protiv rješenja Okružnog suda (u odbijajućem dijelu).
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. Dalje je naveo da, u smislu odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju, nastupanje zastarjelosti za zahtijevanje ostavine ima takvo dejstvo da po proteku zakonom određenih rokova nasljednik ostavioca ne može više ostvariti pravo na nasljedstvo sudskim putem, i nasljednik čije je pravo zastarjelo ne uzima se u obzir. Istaknuo je da se zastara primjenjuje samo na odnose između nasljednika tako da zastari može prigovoriti samo onaj ko ima osnov za nasljeđivanje, dok se savjesnost, odnosno nesavjesnost stranaka procjenjuje prema pravilima građanskog prava. Vrhovni sud je obrazložio da su apelant i ostali tužioci predmetni tužbeni zahtjev zasnovali na odredbama člana 142. Zakona o nasljeđivanju, tvrdeći da je zaostavštinu čitavo vrijeme nakon smrti ostavioca u posjedu držao (koristio) njihov otac (sin ostavioca), a poslije njegove smrti (2004. godine) oni, pa da su radi toga ostali nasljednici (tuženi) izgubili pravo zahtjevati naslijeđe. Polazeći od ovako postavljenog tužbenog zahtjeva i utvrđenih nespornih činjenica, te cijeneći da se predmetni rokovi zastarjelosti primjenjuju samo u odnosima između nasljednika (ne i trećih lica) i da su stranke u ovoj parnici u ostavinskom postupku iza ostavioca pozvani kao njegovi zakonski nasljednici, Vrhovni sud je ocijenio da su, suprotno zaključku drugostepenog suda, za odluku po predmetnoj tužbi mjerodavne odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilna primjena materijalnog prava iz člana
142. Zakona o nasljeđivanju ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu. S tim u vezi, obrazloženo je da je drugotužena cijelo vrijeme nakon smrti ostavioca u posjedu dijela predmetnih nekretnina (neposredno ili posredno). Stoga, i po ocjeni Vrhovnog suda, nije zastarjelo njeno pravo da zahtijeva naslijeđe iza ostavioca, što tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca u odnosu na nju čini neosnovanim.
9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog pravo. Ističe da dokazi potvrđuju da je prednik apelanta i ostalih tužilaca (sin ostavioca koji je također umro) jedini koristio i upravljao predmetnim nekretninama, dok su drugotužena i njen sin samo povremeno koristili. Dalje ističe da niko od tuženih nije osporio posjed njegovom ocu, sve do njegove smrti 2004. godine, nakon čega je 2006. godine pokrenut i ostavinski postupak, i to nakon što su protekli rokovi koje ima u vidu pravilo iz člana 142. Zakona o nasljeđivanju.
10. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su u postupku ocijenjeni dokazi i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao parnične stranke i nekoliko svjedoka, detaljno opisao sadržaj izvedenih dokaza, te obrazložio zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, nesporno je utvrđeno da je drugotužena cijelo vrijeme nakon smrti ostavioca u posjedu predmetnih nekretnina i da ih koristi. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nije zastarjelo pravo drugotužene da zahtijeva naslijeđe iza ostavioca i stoga odbio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca, kojim su tražili da se utvrdi da drugotuženoj ne pripada pravo na naslijeđe u zaostavštini ostavioca. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević