Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3630/17 (Trgovačko proizvodno-uslužno društvo „Elmont“ d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3630/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3630/17, rješavajući apelaciju Trgovačko proizvodno-uslužnog društva „Elmont“ d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Trgovačko proizvodno-uslužno društvo „Elmont“ d.o.o. Žepče protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 005587 15 Rev od 15. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Trgovačko proizvodno-uslužno društvo „Elmont“ d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almin Dautbegović advokat iz Zenice, podnio je 25. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 005587 15 Rev od 15. juna 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 005587 12 Ps 2 od 3. aprila 2015. godine utvrđeno je da je između apelanta i tuženog („PETROL BH OIL COMPANY“ d.o.o. Sarajevo) zaključen usmeni ugovor o nalogu, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da iz usmenog ugovora o nalogu o zajedničkom poslovanju, apelanta kao izvršioca i tuženog kao nalogodavca, proizilazi predugovor-potpisani sporazum od 8. juna 2005. godine o izvođenju građevinskih radova izgradnje dvije benzinske stanice, da je tuženi izbjegao zaključenje ugovora o izvođenju građevinskih radova iako se bio obavezao zaključenim predugovorom dosljedno čemu ti ugovori proizvode dejstvo i pravni učinak i da se naloži tuženom da apelantu na ime direktne (obične) štete na osnovu ugovora o nalogu isplati iznos od 12.000,00 KM, a slijedom neizvršenja predugovora o građenju na ime izmakle dobiti iznos 319.183,88 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tuženi prije predmetnog spora bili u poslovnom odnosu i da je apelant tuženom dostavio dvije urbanističke saglasnosti, na osnovu kojih je tuženi izgradio dvije benzinske stanice u Tuzli. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbama člana 749. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o nalogu obavezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove (stav 1.), da se istovremeno nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova (stav 2.), te da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa (stav 3.). Takođe je ukazao da je odredbama člana 45. ZOO propisano da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor (stav 1.), da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora (stav 2.), te da predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora (stav 3.). Općinski sud je nadalje naveo da je sporazumom od 8. juna 2005. godine tuženi konstatovao da mu je apelant predao dvije urbanističke saglasnosti za lokacije u Tuzli i da je spreman razmotriti apelantov prijedlog za izvođenje radova na izgradnji benzinskih pumpi pod određenim uslovima (inter alia da se izmire apelantova dugovanja prema tuženom). Slijedom navedenog, a što proizilazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, Općinski sud je zaključio da je između apelanta i tuženog, neformalnim putem, zaključen ugovor o nalogu, koji je apelant, obezbjeđivanjem dvije lokacije za izgradnju benzinskih stanica, ispunio. Općinski sud je nadalje naveo da apelant nije ispunio uslove iz sporazuma od 8. juna 2005. godine, s obzirom da nije izmirio dugovanja prema tuženom, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Takođe je naveo da je tuženi, uprkos tome, dopisima od 7. februara 2007. i 19. decembra 2006. godine pozvao apelanta da se prijavi na konkurse za izgradnju benzinskih stanica, te da apelant, i nakon obaviještenja od strane tuženog, nije izvršio dopunu ponude u dijelu koji se odnosi na izgradnju potpornih zidova, niti ju je prilagodio na nivo najpovoljnijeg ponuđača, već je insistirao na poštovanju sporazuma od 8. juna 2005. godine. Općinski sud je naveo da je tuženi, nakon pregleda ponuda za izvođenje radova, za izvođača radova na jednoj benzinskoj pumpi izabrao privredno društvo Tehnograd d.o.o. Tuzla, a na drugoj benziskoj pumpi CGP građevinsko društvo d.o.o. Sarajevo, kao najpovoljnije ponuđače. Nadalje je naveo da sporazum od 8. juna 2005. godine ne predstavlja, kako to smatra apelant, predugovor o izvođenju građevinskih radova, s obzirom da je za ugovor o građenju, shodno odredbama člana 630. ZOO, propisana pisana forma, koja se shodno odredbama člana 45. ZOO odnosi i na predugovor. Pri tome je naglasio da je odredbom člana 70. ZOO propisano da ugovor koji nije sklopljen u propisanoj formi nema pravni učinak. Takođe je naveo da predmetni sporazum ne sadrži ni sve zakonom propisane bitne sastojke ugovora o građenju, odnosno rok, cijenu niti projekat. Slijedom navedenog Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je između njega i tuženog zaključen predugovor o izvođenju građevinskih radova, kao i tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete u vidu izmakle dobiti zbog neizvršenja predugovora o građenju. U vezi apelantovog zahtjeva kojim je potraživao naknadu štete po osnovu zaključenog ugovora o nalogu Općinski sud je istakao da apelant nije sudu ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi se utvrdilo koliko bi iznosila naknada za njegov trud, u smislu odredbe člana "750. stav 3. Zakona o parničnom postupku", niti šteta koju je bez svoje krivice pretrpio, shodno odredbi člana 760. ZOO, niti je u konkretnom slučaju utvrđeno koliko bi iznosila pravična naknada.
4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 005587 15 Pž 2 od 5. avgusta 2015. godine odbijene je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je izjavljena žalba neosnovana i da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije učinio povrede odredaba parničnog postupka. Nadalje je istakao da se predmetni sporazum, suprotno apelantovim žalbenim navodima, ne može smatrati predugovom za zaključenje ugovora o građenju. Naveo je da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje o razlozima za svoje odlučenje, koje kao pravilne prihvata i taj sud, smatrajući nepotrebnim iznositi dodatno obrazloženje, te pri tome upućujući na obrazloženje prvostepenog suda, kao sastavni dio odluke Kantonalnog suda. U vezi apelantovog navoda da se prvostepeni sud u obrazloženju odluke pogrešno pozvao na odredbu člana 750. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je istakao da je očigledno da je prvostepeni sud imao u vidu navedeni član ZOO, te da se radi o štamparskoj grešci. Kantonalni sud navodi da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud, s obzirom da je utvrdio da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o nalogu, bio dužan obavezati tuženog na isplatu naknade za ispunjeni nalog, pozivajući se pri tome na obrazloženje prvostepene presude (stranica 14). S tim u vezi je ukazao da apelantu, shodno odredbama člana 749. stav 3. ZOO, nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud. Kantonalni sud je, međutim, istakao da apelant u toku postupka nije dokazivao da su prilikom usmenog zaključenja ugovora o nalogu stranke dogovorile vrstu i visinu naknade, niti je dokazao koliki iznos troškova je imao prilikom iznalaženja lokacija za izgradnju benzinskih pumpi, te troškova pribavljanja urbanističkih saglasnosti, a što je shodno odredbama člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP bio dužan.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 005587 15 Rev od 15. juna 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski navod o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP. S tim u vezi je istakao da propust suda da apelantu dostavi žalbu tuženog na odgovor, u konkretnom slučaju nije relevantan, s obzirom da navedena povreda nije bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe člana 209. ZPP. Nadalje je naveo da sud, u situaciji kada je tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što nije dokazana njegova osnovanost, nije dužan da obrazloži istaknuti prigovor zastare, s obzirom da u tom slučaju nije relevantan, niti je apelant imao pravni interes da sud o tom prigovoru odluči. Vrhovni sud je naveo da je tačno da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 750. stav 3. ZPP, te da je u vezi žalbenih navoda istaknutih u tom pravcu Kantonalni sud naveo da se očigledno imala u vidu odredba ZOO, iako odredba člana 750. ZOO ne sadrži stav 3. Vrhovni sud je, međutim, istakao da navedeni propust nije imao uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude, s obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što sporazum od 8. juna 2005. godine ne predstavlja predugovor, u smislu odredaba člana 45. ZOO, niti je tužbeni zahtjev mogao biti usvojen temeljem druge norme materijalnog prava. Nadalje je istakao da je neosnovan apelantov navod da su nižestepeni sudovi bili dužni da mu dosudite iznos od 319.183,88 KM na ime nagrade po ugovoru o nalogu. S tim u vezi je istakao da je tačan apelantov navod da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, međutim, istakao je da je apelant tužbeni zahtjev kojim traži isplatu navedenog novčanog iznosa zasnovao na tvrdnjama da tuženi nije postupio po zaključenom predugovoru i da je zbog nezaključivanja ugovora o građenju dvije benzinske pumpe pretrpio štetu u navedenom iznosu, u vidu izmakle koristi koju bi ostvario da je bio izvođač radova na izgradnji tih benzinskih pumpi.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primjenili odredbe ZPP kada su propustili da mu dostave žalbu tuženog na odgovor, na koji način je onemogućen da raspravlja pred sudom, te da je Vrhovni sud i sam povrijedio odredbe ZPP kada je propustio da odluči o navedenom revizijskom prigovoru. Nadalje navodi da su redovni sudovi povrijedili odredbe ZPP kada su propustili odlučiti o prigovoru zastare, istaknutog od strane tuženog. Apelant navodi da je Vrhovni sud bio dužan ukinuti nižestepene presude, s obzirom da se prvostepeni sud pozvao na odredbu člna 750. stav 3. ZPP, što je drugostepeni sud smatrao štamparskom greškom i da se u konkretnom slučaju radi o odredbama ZOO, iako navedeni član ZOO nema stav 3. Zatim, apelant navodi da su redovni sudovi, u situaciji kada su utvrdili da je u konkretnom slučaju zaključen usmeni ugovor o nalogu, bili dužni da apelantu dosude naknadu za izvršeni nalog u iznosu od 319.183,88 KM, koji iznos bi apelant zaradio da mu je tuženi povjerio izgradnju predmetnih benzinskih stanica.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda potvrđene nižestepene odluke kojima je utvrđeno da je između apelanta i tuženog zaključen usmeni ugovor o nalogu, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da iz usmenog ugovor o nalogu o zajedničkom poslovanju proizilazi predugovor-potpisani sporazum od 8. juna 2005. godine o izvođenju građevinskih radova izgradnje dvije benzinske stanice, te da se naloži tuženom da mu na ime direktne (obične) štete na osnovu ugovora o nalogu isplati iznos od 12.000,00 KM, a slijedom neizvršenja predugovora o građenju na ime izmakle dobiti iznos 319.183,88 KM. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i potpune razloge kojima se rukovodili prilikom izvođenja zaključka da je apelantov tužbeni zahjtev, u dijelu u kojem je odbijen, neosnovan. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi istakli da sporazum od 8. juna 2005. godine, suprotno apelantovim navodima, ne ispunjava zakonom propisane uslove da bi se mogao smatrati predugovorom za zaključenje ugovora o građenju. Redovni sudovi su pri tome naglasili da navedeni sporazum nije zaključen u pisanoj formi, koja je shodno odredbama člana 630. ZOO propisana za ugovor o građenju, pa navedeni sporazum, shodno odredbi člana 70. ZOO, ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega su odbili i tužbeni zahtjev za naknadom štete zbog neizvršenja predugovora. Ustavni sud nadalje zapaža da su u pogledu naknade za nalog koji je apelant izvršio za tuženog redovni sudovi istakli da apelant u toku postupka nije dokazivao iznos naknade koji bi u konkretnom slučaju bio pravičan, niti iznos štete koju je eventualno pretrpio ili troškova koje je imao u vezi sa izvršenjem predmetnog naloga, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev i u tom dijelu, pozivajući se na odredbe člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO i ZPP sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević