Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4806/17 ("Boksit" a.d. Milići)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4806/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4806/17, rješavajući apelaciju „Boksita“ a.d. Milići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Boksita“ a.d. Milići.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 004401 17 Rev 3 od 3. oktobra 2017. godine (u odnosu na stav II izreke presude).

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Boksit“ a.d. Milići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. novembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 004401 17 Rev 3 od 3. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i ZDP „Rudnik i termoelektrana“ Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 7. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. juna 2019. godine. Tuženi-protivtužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 004401 06 Ps od 16. jula 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi-protivtužilac obaveže da mu po osnovu izvedenih radova u 2001. i 2002. godini plati iznos od 4.250.720,51 KM, od čega na ime glavnog duga iznos od 2.359.406,15 KM, kamate do 7. marta 2003. godine u iznosu od 73.043,43 KM i kamate od 7. marta 2003. do 31. decembra 2006. godine u iznosu od 1.818.270,93 KM, te zakonsku zateznu kamatu na glavni dug od 1. januara 2007. godine do isplate. Također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu po osnovu pretrpljene štete isplati iznos od 14.410.287,53 KM, od čega na ime glavnog duga iznos od 7.470.119,80 KM i kamate u iznosu od 6.940.167,73 KM, zaključno sa 31. decembrom 2006. godine, kao i zakonske zatezne kamate na glavni dug od 1. januara 2007. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 55.142,00 KM. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca, te je apelant obavezan da mu isplati iznos od 25.575,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od „21. aprila 2004. godine“, kao dana podnošenja protivtužbe, pa do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 117.439,25 KM.

5. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 14. marta 2003. godine, a da je tuženi-protivtužilac podnio protivtužbu 26. aprila 2004. godine. Istaknuto je da je prethodno, nakon provedenog postupka, prvostepeni sud presudom od 19. novembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Protiv navedene presude tuženi-protivtužilac je podnio žalbu koju je drugostepeni sud rješenjem od 10. marta 2006. godine uvažio i ukinuo prvostepenu presudu s nalogom da u ponovnom postupku sud istovremeno odluči o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu jer su oba zahtjeva međusobno povezana. Ukazano je da je prvostepeni sud na prijedlog stranaka, a radi lakšeg rješavanja predmetne pravne stvari, na ročištu od 21. septembra 2006. godine izvršio spajanje predmeta br. Ps-150/04, Ps-196/04 i 095-0-Ps-06-000-070 i odlučio da se vodi jedan postupak pod brojem Ps-150/04. Navedeno je da je nakon drugog provedenog postupka prvostepeni sud donio presudu od 21. juna 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca. Protiv navedene presude apelant i tuženi-protivtužilac su podnijeli žalbe koje je drugostepeni sud rješenjem od 19. marta 2008. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo sa jasnim nalozima šta prvostepeni sud treba da uradi u ponovnom postupku. Istaknuto je da je u trećem ponovnom postupku apelant ostao pri tužbi i preciziranom tužbenom zahtjevu od 1. jula 2010. godine, dok je tuženi-protivtužilac ostao pri protivtužbenom zahtjevu iz podneska od 18. februara 2010. godine.

6. Navedeno je da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu u periodu od 12. maja 1997. do 1. augusta 2003. godine, te da su tokom navedene poslovne saradnje zaključile 12 ugovora i šest aneksa tih ugovora. Navedeni poslovni odnos između parničnih stranaka je podrazumijevao apelantovu obavezu da za tuženog-protivtužioca uradi poslove otkopavanja, utovara, transporta, odlaganja i planiranja otkrivki, te eksploataciju uglja i obavezu tuženog-protivtužioca da apelantu za taj njegov rad plati naknadu. Dalje je utvrđeno da su zapisnikom od 21. februara 2001. godine parnične stranke sravnile svoja potraživanja sa 31. decembrom 2000. godine, prema kojem je tuženi-protivtužilac u obavezi prema apelantu u iznosu od 48.951,14 KM. Ukazano je da je uvjet za provođenje ovog zapisnika, kao finansijsko-knjigovodstvenog dokumenta, bila kontrola i ovjera odgovornih lica, što nije učinjeno, pa taj zapisnik od 21. februara 2001. godine nije nikad proveden kod tuženog. Istaknuto je da je u predmetnom postupku prvostepeni sud proveo dva vještačenja, i to Instituta ekonomskih nauka Banja Luka i Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka. Ukazano je da je uvidom u nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka utvrđeno da je navedeni institut, radi lakšeg utvrđivanja visine potraživanja parničnih stranaka, obuhvatio cijeli period poslovne saradnje jer je to od njega tražio sud svojim rješenjem, te da je nakon uvida u cjelokupnu dokumentaciju utvrđeno da je tuženi-protivtužilac isplatio apelantu iznos od 41.741.096,00 KM, odnosno da je preplatio svoju obavezu za iznos od 25.575,00 KM. Navedeno je da je apelant osporio navedeni nalaz, navodeći da Ekonomski institut nije mogao obuhvatiti cijeli period poslovne saradnje jer je period prije 2000. godine obuhvaćen zastarom potraživanja, a on svojim tužbenim zahtjevom nije ni tražio dug za cijeli period, već za period od 2000. godine do podnošenja tužbe. Naglašeno je da su vještaci u svom nalazu i tokom postupka istakli da nisu mogli uraditi nalaz samo za ovaj period zato što su uvidom u poslovne knjige ustanovili da nalaz nije moguće uraditi samo za taj period jer je plaćanje vršeno za cijeli period poslovne saradnje, a tuženi-protivtužilac nije u računima naznačavao na koji period i na koje račune se plaćanje odnosi. Stoga, prema mišljenju prvostepenog suda, istaknuti prigovor zastare je neosnovan jer je tuženi-protivtužilac plaćao račune, a nije naznačavao koje račune plaća i na koji period saradnje se plaćanje odnosi. Ukazano je da, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada stranka koja plaća račun ne naznači period za koji plaća, smatra se da plaća najstariji dospjeli račun, a sve u smislu odredaba ZOO. Prvostepeni sud je naveo da su, prema mišljenju tog suda, nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka urađeni prema pravilima nauke i vještine, kao i prema uputama suda jer se na drugi način nije mogla utvrditi visina tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Prvostepeni sud je naglasio da je tom nalazu i mišljenju poklonio povjerenje u cijelosti kao objektivno i stručno datom. Ukazano je da, suprotno tome, prvostepeni sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka Banja Luka, koji je prvi vršio vještačenje, zato što se tokom postupka i uvidom u priloženi nalaz nije moglo utvrditi na osnovu čega je taj institut došao do svog nalaza, a to su sve pravdali obimnom dokumentacijom, kao i da je nalaz radio tim stručnjaka. Istaknuto je da je u svom nalazu navedeni institut naveo da je tuženi-protivtužilac bio obavezan snabdijevati gorivom apelanta i da je na osnovu toga nastao veliki dio duga, ali da je sud uvidom u zaključene ugovore od 2. marta 2002. godine, 4. maja 2001. godine, 8. oktobra 2001. godine i od 5. aprila 2002. godine, te priložene anekse utvrdio da tuženi-protivtužilac nije bio obavezan snabdijevati gorivom apelanta. Ukazano je da je istina da se u pojedinim obavještenjima spominje obaveza snabdijevanja gorivom apelanta, ali nijedno obavještenje nije pretočeno u ugovor o snabdijevanju jer obavezu proizvode ugovori prema odredbama ZOO, a ne obavještenja. Naglašeno je da su navedeni vještaci vrlo čudno tumačili i odredbu člana 9. Ugovora broj 02-1496/02. Također je navedeno da sud nije mogao prihvatiti nalaz navedenog instituta ni u dijelu u kojem se navodi da je ugovor postojao na iznos od 4.276.938,10 KM, da je taj ugovor raskinut, da je ostala razlika od 2.905.075,00 KM i da je jedna strana oštećena. Navedeno sud nije prihvatio jer je zaključen novi ugovor koji je apelant dobrovoljno potpisao, te da se vidi da je jedan ugovor zamijenjen drugim kojim se na drugačiji način regulira izvršenje prava i obaveza, na šta je apelant pristao. Također je navedeno da se apelantu ponovo dodjeljuje novi ugovor, čime se on stavlja u povoljniji položaj u odnosu na druge izvođače i da se radi o izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti, na šta je apelant pristao i potpisao novi ugovor. Prema tome, prema mišljenju prvostepenog suda, apelant nije pretrpio nikakvu štetu, ali su vještaci ipak u nalazu utvrdili da je pretrpljena šteta, a iz utvrđenog se vidi da šteta nije postojala u smislu odredbe člana 133. stav 4. ZOO. Stoga je prvostepeni sud ukazao da nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka jer je urađen suprotno pravilima struke, nauke i vještine.

7. S druge strane, ukazano je da je prvostepeni sud usvojio postavljeni protivtužbeni zahtjev jer je iz nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka utvrđeno da je tuženi-protivtužilac u cijelosti ispunio svoju obavezu prema apelantu po zaključenim ugovorima, te da je tuženi-protivtužilac preplatio svoju obavezu u iznosu navedenom u izreci presude, zbog čega je usvojen protivtužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 262. ZOO. Istaknuto je da je o kamatama odlučeno primjenom odredaba člana 277. stav 1. ZOO, a u vezi s odredbama člana 324. ZOO, pa su kamate dosuđene počev od „21. aprila 2004. godine“, kao dana podnošenja protivtužbe, pa do isplate.

8. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 004401 10 Pž od 22. decembra 2011. godine djelimično je uvažena apelantova žalba u pogledu odluke o troškovima postupka, sadržane u prvostepenoj presudi, tako što je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 60.860,00 KM, dok je u ostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tuženog-protivtužioca za naknadu troškova postupka. U pogledu odluke o glavnoj stvari, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su stranke bile u dugotrajnijem poslovnom odnosu, te da prilikom izmirivanja međusobnih potraživanja i obaveza putem kompenzacija, cesija i asignacija, kao i u malom obimu žiralnih uplata nije naznačavan redoslijed izmirenja od dužnika, uz uračunavanje ispunjenja na već navedeni način po članu 312. ZOO. Stoga se, prema mišljenju drugostepenog suda, vještačenje nije moglo ograničiti isključivo na 2000. i 2001. godinu, niti se poslovni odnosi i međusobne obaveze stranaka, odnosno početno stanje na kojem se zasnivaju zahtjevi stranaka, mogu sagledati samo iz pokazatelja za te godine, pa su neosnovani žalbeni navodi u tom pravcu. U vezi sa zapisnikom od 12. februara 2001. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga sa 31. decembrom 2000. godine, treba imati u vidu da takav zapisnik prvenstveno predstavlja knjigovodstvenu radnju radi međusobnog obavještavanja i usaglašavanja obaveza i potraživanja iz međusobnih poslovnih odnosa parničnih stranaka. Međutim, da bi se sravnjenje međusobnih obaveza smatralo priznanjem duga s pravnim posljedicama iz člana 387. ZOO potrebno je da ga da ovlašteno lice, i to izričito ili na način da se iz radnji dužnika može jasno zaključiti da postoji volja za priznanjem duga. Prema mišljenju drugostepenog suda, apelant nije dokazao da navedeni zapisnik predstavlja ispravu koja može proizvesti takav pravni učinak. U prilog tome je i činjenica da iz izvedenih dokaza proizlazi da će se stanje konstatirano po tom zapisniku provesti nakon kontrole odgovornih lica, a što nije učinjeno, pa navedeni zapisnik nije proknjižen kod tuženog-protivtužioca. Ukazano je da su rješenjem drugostepenog suda od 19. marta 2008. godine uvažene žalbe stranaka, ukinuta prvostepena presuda od 21. juna 2007. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, pri čemu je ukazano na pitanja koja treba raspraviti u ponovnom postupku. Istaknuto je da je u ponovnom postupku na ročištu od 18. septembra 2008. godine, te rješenjem od 13. oktobra 2008. godine prvostepeni sud odredio vještačenje Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka na okolnosti međusobnih poslovnih odnosa parničnih stranaka, zaključenja ugovora i međusobnih potraživanja jedne i druge strane u ovom sporu, odnosno izjašnjenja nakon uvida u svu raspoloživu dokumentaciju u pogledu visine novčanih obaveza tuženog-protivtužioca prema apelantu i apelanta prema tuženom-protivtužiocu s nalogom da se Ekonomski institut posebno izjasni da li je tuženi-protivtužilac bio u obavezi isporučivati gorivo i mazivo i koliki je iznos bio obavezan platiti. Prema tome, prema mišljenju drugostepenog suda, neosnovani su žalbeni navodi o tome da je sud naložio vještačenje bez konkretnog zadatka, kao i da se radi o manje stručnim vještacima. Naglašeno je da su pitanja na koja je drugostepeni sud ukazao rješenjem od 19. marta 2008. godine bila predmet vještačenja. Navedeno je da je, kako nalaz i mišljenje Instituta ekonomskih nauka Banja Luka nije dao uvjerljive i argumentirane odgovore na odlučna pravno relevantna pitanja, koja se tiču tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, prvostepeni sud opravdano odredio novo vještačenje. Saslušanjem vještaka oba instituta na glavnoj raspravi strankama je omogućeno da raspravljaju, a prvostepeni sud je dao valjane razloge za prihvaćanje nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka. Ukazano je da se u toku vještačenja Ekonomski institut a.d. Banja Luka, suprotno žalbenim navodima, kretao u okviru postavljenog zadatka, te je za razliku od ranijeg vještačenja svaku stavku tužbenog i protivtužbenog zahtjeva u svom nalazu i mišljenju argumentirao valjanim razlozima i dokumentirao ispravama sa iscrpnim, logičnim i uvjerljivim razlozima, zbog čega je prvostepeni sud prihvatio nalaz tog instituta.

10. Drugostepeni sud je naglasio da prvostepena odluka nije donesena samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka s obzirom na to da su stranke kao izvore informacija priložile brojne isprave (ugovore, anekse, građevinske dnevnike, privremene situacije, fakture, zapisnike, dopise i dr.), a te isprave su bile predmet vještačenja i obuhvaćene su nalazom i mišljenjem vještaka. Istaknuto je da je Ekonomski institut a.d. Banja Luka obračunao i uračunao štetu koju je apelant pretrpio zbog zastoja po osnovu naređenja tuženog-protivtužioca, a na osnovu kopija građevinske knjige, te su u nalazu i mišljenju Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka iskazani zastoji po mašinama i obračunata pretrpljena šteta u iznosu od 614.874,00 KM. Prema tome, prema mišljenju drugostepenog suda, u žalbi se neosnovano navodi da nije uzet u obzir građevinski dnevnik jer je šteta po tom osnovu obračunata na osnovu kopija listova građevinske knjige. Navedeno je da vještaci nisu mogli utvrditi štetu zbog neobezbijeđenog goriva, zbog neriješenog pristupa gradilištu i zbog neblagovremenog plaćanja jer za to nisu imali dovoljno objektivizovane pokazatelje, o čemu su dali detaljne razloge u svom nalazu. Također, prema mišljenju drugostepenog suda, nije se mogla utvrditi, odnosno obračunati šteta zbog raskida ugovora od 2. marta 2001. godine, tim više što su stranke zaključile novi ugovor od 4. maja 2001. godine kojim je ugovorena manja vrijednost radova, ali u vezi s tim ugovorom apelant nije imao posebne troškove pripreme gradilišta, pogotovo što je na istom radilištu izvodio radove po prethodnim ugovorima iz 2000. godine. Istaknuto je da se u žalbi navodi da su Vlada RS i Ekonomski institut a.d. Banja Luka povezana lica, te da postoji sukob interesa. U vezi s tim je navedeno da je odredbama Zakona o sprečavanju sukoba interesa u organima vlasti RS propisano da se tim zakonom uređuju posebne obaveze izabranih predstavnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti RS i jedinica lokalne samouprave u obavljanju javne funkcije, a radi sprečavanja sukoba interesa, te da sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani predstavnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik ima privatni interes koji je takav da može utjecati ili izgleda da može utjecati na nepristrasno i objektivno vršenje njegove dužnosti. Ukazano je da se u slučaju eventualnog postojanja okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost ili druge propisane okolnosti koje su smetnja za postupanje u određenom predmetu na vještake primjenjuju odredbe člana 153. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da će vještak biti izuzet zbog istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, a stranka je dužna da zahtjev za izuzeće podnese čim sazna da postoji razlog za izuzeće, i to najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenja. U konkretnom slučaju, prema mišljenju drugostepenog suda, apelant nije dokazao da postoji ijedna okolnost iz člana 357. ZPP, pa su navodi žalbe u tom pravcu neosnovani. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno koje su istaknute u žalbi. Ukazano je da je za donesenu presudu prvostepeni sud iznio uvjerljive razloge koje prihvaća i drugostepeni sud, te da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 004401 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu nesporne činjenice o tome da zapisnik o sravnjavanju dugovanja i potraživanja između parničnih stranaka od 21. februara 2001. godine nije proveden kod tuženog-protivtužioca jer nije izvršena kontrola i ovjera tog zapisnika od odgovornih lica, kao uvjeta za njegovo provođenje, iz čega onda slijedi da revizija neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi prekoračili tužbeni zahtjev kada su, na osnovu vještačenja izvršenog za period cijelog poslovanja između parničnih stranaka od 1997. do 2003. godine, donijeli odluku, mada se zahtjevom iz tužbe tražilo ispunjenje ugovora za 2001. i 2002. godinu i naknada štete za 2001, 2002. i 2003. godinu. Ukazano je da pošto tuženi-protivtužilac nije prihvatio da je zapisnikom od 21. februara 2001. godine sravnjeno stanje između parničnih stranaka sa 31. decembrom 2000. godine to su pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su odluku o apelantovom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca donijeli na osnovu nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka za cijeli period njihovog poslovanja, od 1997. do 2003. godine. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan apelantov prigovor da je zastarjelo njegovo potraživanje do 2001. godine jer je takav prigovor, shodno odredbama člana 360. stav 3. ZOO, mogao istaći samo tuženi-protivtužilac kao dužnik, a ne sam apelant. I pored toga, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantov zahtjev od 7. marta 2003. godine na ime ispunjenja ugovora za period od 1997. do 2003. godine nije zastario jer je tuženi-protivtužilac povremenim uplatama na kojima nisu bili naznačeni računi za koje se vrši plaćanje plaćao najstariji dug i prekidao zastarjelost u smislu odredaba člana 312. ZOO. Kada se ima u vidu da su nižestepeni sudovi odluku o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe donijeli na osnovu nalaza Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, koji je imao u vidu svih 12 ugovora zaključenih između parničnih stranaka i svih šest aneksa ugovora, te kompletnu dokumentaciju parničnih stranaka, Vrhovni sud je ocijenio da se neosnovano revizijom ističe da su nižestepeni sudovi pogrešno postupali kada su odluku o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe donijeli na osnovu nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, a ne na osnovu nalaza Instituta ekonomskih nauka u Banjoj Luci. Navedeno zbog toga što je nalaz Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka argumentiran i za svaki utvrđeni iznos ima pokriće u dokumentaciji za razliku od nalaza i mišljenja Instituta ekonomskih nauka Banja Luka. U vezi s tim je istaknuto da iz nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, koji je imao u vidu svu raspoloživu dokumentaciju i dao argumente za svaki svoj zaključak u pogledu cjelokupnog dužničko-povjerilačkog odnosa između parničnih stranaka, proizlazi da je razlika međusobnih potraživanja parničnih stranaka iz njihovog poslovanja u periodu od 1997. do 2003. godine 25.575,00 KM u korist tuženog-protivtužioca. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su odbili apelantov zahtjev na ime ispunjenja ugovora i naknade štete.

13. Vrhovni sud je naglasio da je u svemu prihvatio razloge drugostepenog suda, da nije bilo procesnopravnih smetnji da se Ekonomski institut a.d. Banja Luka izuzme iz datog vještačenja, zbog čega se revizioni prigovori istaknuti u tom pravcu pokazuju kao neosnovani. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su i revizioni prigovori da je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca na ime vraćanja datog bez osnova zastario. Navedeno zbog toga što je tuženi-protivtužilac protivtužbu radi vraćanja datog bez osnova u periodu od 1997. do 2003. godine podnio 26. aprila 2004. godine, pa zahtjev iz protivtužbe nije zastario u smislu odredaba člana 210. ZOO. Ukazano je da na takav zahtjev ne utječe činjenica da je tuženi-protivtužilac zahtjev iz protivtužbe precizirao 18. februara 2010. godine, kada je na osnovu finansijskog vještačenja utvrđeno da je tuženi-protivtužilac preplatio apelantu za iznos od 25.575,00 KM. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su tuženom-protivtužiocu na iznos glavnog potraživanja od 25.575,00 KM dosudili i zakonsku zateznu kamatu od dana postavljenog protivtužbenog zahtjeva (26. april 2004. godine) do isplate, u smislu odredaba člana 214. ZOO.

14. Pošto apelant ničim nije dokazao, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je pretrpio štetu i koliku, zato što je tuženi-protivtužilac propustio da ga blagovremeno snabdije gorivom, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nije bilo osnova da se apelantu dosudi naknada štete. Istaknuto je da na ovakav zaključak ne utječu revizioni prigovori da je bilo rentabilno da tuženi snabdijeva gorivom apelanta i da je to prvenstveno dokaz u pogledu njihovog dogovora da tuženi snabdijeva apelanta gorivom jer, kao što je navedeno, apelant nije dokazao da li je on i kakvu štetu pretrpio zbog toga. S obzirom na to da se apelantovom revizijom ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, a niti ona sadrži nedostatke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, prema mišljenju Vrhovnog suda, valjalo je primjenom člana 248. u vezi sa članom 456.a) ZPP donijeti odluku kao u izreci.

15. Postupajući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2021/14 od 6. jula 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda od 18. marta 2014. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu s nalogom da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Vrhovni sud je, ponovno odlučujući o apelantovoj reviziji, donio osporenu Presudu broj 62 0 Ps 004401 17 Rev 3 od 3. oktobra 2017. godine kojom je djelimično usvojio apelantovu reviziju i ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu protivtužbenog zahtjeva, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje (stav I izreke), dok je u preostalom dijelu revizija odbijena (stav II izreke).

17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su parnične stranke potpisale zapisnik o usaglašavanju poslovnih knjiga u kome je konstatirano da obaveze tuženog-protivtužioca prema apelantu 31. decembra 2000. godine iznose 48.951,83 KM, te da će se stanje međusobno složiti, nakon što i tuženi-protivtužilac provede zadate stavke po tom zapisniku i nakon kontrole i ovjere od strane odgovornih lica. U vezi s tim je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva na ime usluga koje je izvršio tuženom-protivtužiocu bilo nužno cijeniti u kontekstu ukupnog perioda njihovog poslovnog odnosa, od 1997. do 2003. godine, s obzirom na to da zapisnik o usaglašavanju poslovnih knjiga od 21. februara 2001. godine nije knjižen u poslovnim knjigama tuženog jer obračun nije prihvaćen. Također je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu donijeli na osnovu nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta Banjaluka, a ne na osnovu nalaza i mišljenja Instituta ekonomskih nauka. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori o prekoračenju tužbenog zahtjeva zbog činjenice da je vještačenje izvršeno za cijeli period poslovanja parničnih stranaka, iako se tužbeni zahtjev odnosi na ugovore za 2001. i 2002. godinu i naknadu štete za 2001, 2002. i 2003. godinu. Pri tome je istakao da nalazi i mišljenja navedenih institucija nisu bili oprečni, te da stoga supervještačenje u konkretnom slučaju nije bilo neophodno. Tim prije, naglasio je Vrhovni sud, što Ekonomski institut Banjaluka nije ni u kakvom sukobu interesa s parničnim strankama jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba člana 1. stav 2, te člana 2. stav 2. Zakona o sprečavanju sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske, niti je apelant dokazao da u konkretnom slučaju postoji ijedna okolnost iz odredaba člana 357. ZPP za izuzeće Ekonomskog instituta Banja Luka, zbog čega je zaključio da su prigovori istaknuti u tom pravcu neosnovani. U vezi s tim je naglasio da na takav zaključak ne utječe ni tvrdnja da Ekonomski institut Banjaluka ima stalnu poslovnu saradnju s Vladom Republike Srpske i Elektroprivredom Republike Srpske. Vrhovni sud je nadalje naveo da su neosnovani prigovori da nižestepeni sudovi nisu imali u vidu zapisnik od 30. novembra 2000. godine o usaglašavanju međusobnih potraživanja parničnih stranaka s obzirom na to da je nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta Banjaluka sačinjen na osnovu cjelokupne dokumentacije o poslovanju parničnih stranaka od 1997. do 2003. godine.

18. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu štete u vidu izgubljenih radnih sati zbog propusta tuženog-protivtužioca da ga blagovremeno snabdijeva gorivom i osigura pristup gradilištu, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao koliko radnih sati je izgubio zato što mu tuženi-protivtužilac nije na vrijeme dostavio gorivo. Tim prije što, kako je istakao Vrhovni sud, iz nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta Banja Luka proizlazi da je na osnovu apelantove građevinske knjige utvrđeno da je apelant zbog obustavljanja radova po nalogu tuženog pretrpio štetu u vidu izgubljenih radnih sati u ukupnom iznosu od 614.874,00 KM, dok za ostatak štete koju je apelant potraživao nije postojalo dovoljno objektivnih pokazatelja.

19. U vezi s protivtužbenim zahtjevom, Vrhovni sud je naveo da je potraživanja na ime toplog obroka i goriva za period od 1997. do 2003. godine prvi put obuhvaćeno preciziranim tužbenim zahtjevom od 18. februara 2010. godine, čime je tužbeni zahtjev povećan, na koji način je došlo do njegovog preinačenja u smislu odredaba člana 56. stav 1. ZPP. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, zanemarivši navedenu činjenicu, propustili ispravno cijeniti prigovor zastare protivtužbenog zahtjeva.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je stavom 2. osporene odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio analizu sadržaja Odluke Ustavnog suda broj AP 2021/14 i presude Vrhovnog suda od 3. oktobra 2017. godine, te zaključio da Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, nije postupio u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda zauzetim u navedenoj odluci, te da se obrazloženje osporene odluke, u dijelu koji se odnosi na apelantov tužbeni zahtjev, ne razlikuje od prethodne presude.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 132. stav 1.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

Član 133. stav 4.

(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene.

Član 134.

Strana koja je ovlašćena da zbog promijenjenih okolnosti zahtijeva raskid ugovora dužna je da o svojoj namjeri da traži raskid ugovora obavijesti drugu stranu čim je saznala da su takve okolnosti nastupile, a ako to nije učinila, odgovara za štetu koju je druga strana pretrpjela zbog toga što joj zahtjev nije bio na vrijeme saopšten.

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Član 324. stav 1.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

Član 374. stav 1.

(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 153.

Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok.

Stranka je dužna da podnese zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najdocnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj zahtjev za izuzeće.

O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dozvoljena posebna žalba.

Ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije izvršenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije izvršenog vještačenja.

Član 357.

Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

1)ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3)ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.

Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost. VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 004401 17 Rev 3 od 3. oktobra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena odluka donesena 3. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. novembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom istog pravnog pitanja u svojoj prethodnoj Odluci broj AP 2021/14 od 6. jula 2017. godine već zaključio da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode i da je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, te ukazao na standarde prava na pravično suđenje koji moraju biti ispoštovani u postupku pred redovnim sudovima. S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati da li je presuda Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je osporena predmetnom apelacijom, donesena u skladu s garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako je to ukazano u prethodnoj odluci Ustavnog suda.

32. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2021/14 od 6. jula 2017. godine ukazao „da je apelant u toku predmetnog postupka ukazivao na sukob interesa Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, smatrajući da je navedeni institut u povezanim odnosima sa Vladom RS i 'Elektroprivredom' RS kroz njihovu stalnu poslovnu saradnju, a što redovni sudovi u toku postupka nisu prihvatili, niti su prihvatili apelantov prijedlog da se odredi tzv. supervještačenje budući da postoje dva nalaza koja protivrječe jedan drugom. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi u odnosu na ove apelantove navode, kojima se jasno ukazuje na pristrasnost navedenog instituta u konkretnom predmetu, nisu dali dovoljno jasne i precizne razloge za zaključak u osporenim presudama da apelant nije dokazao da postoje okolnosti iz člana 357. ZPP za izuzeće/isključenje vještaka od obavljanja dužnosti vještaka u konkretnom predmetu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2021/14 od 6. jula 2017. godine, tačka 54).

33. U pogledu obrazloženja Vrhovnog suda u vezi sa zapisnikom o usaglašavanju poslovnih knjiga od 21. februara 2001. godine Ustavni sud je ukazao „da su navedeni zapisnik potpisala ovlaštena lica apelanta i tuženog-protivtužioca, kao i da je ovjeren pečatima parničnih stranaka. Također, redovni sudovi u predmetnom postupku nisu uzeli u obzir činjenicu da direktor tuženog-protivtužioca nije imao bilo kakvih primjedbi na navedeni zapisnik, iz čega slijedi da se on saglasio s tim zapisnikom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je navedeni zapisnik sačinjen na bazi vjerodostojne dokumentacije. Stoga, proizlazi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova u pogledu navedenog zapisnika. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu osvrnuli na zapisnik od 30. novembra 2000. godine o usaglašavanju poslovnih knjiga apelanta i tuženog-protivtužioca sa 30. novembrom 2000. godine, koji se nalazi u predmetnom spisu i koji je ovjeren pečatom parničnih stranaka, kao i potpisima ovlaštenih lica apelanta i tuženog-protivtužioca“ (op. cit, AP 2021/14, tačka 55).

34. U odnosu na obrazloženje redovnih sudova u pogledu apelantovih prigovora o manjkavosti nalaza i mišljenja Ekonomskog instituta a.d. Banja Luka, u kome je on cijenjen kao objektivan i da je u konkretnoj situaciji bilo nužno obuhvatiti ukupni period poslovne saradnje parničnih stranaka, Ustavni sud je ukazao da je navedeno obrazloženje proizvoljno i da je na taj način redovni sud, suprotno odredbama ZPP, izašao van okvira tužbenog zahtjeva kojim je jasno traženo ispunjenje ugovora za 2001. i 2002. godinu i naknadu štete za 2001, 2002. i 2003. godinu (op. cit, AP 2021/14, tačka 56).

35. U odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu Ustavni sud je ukazao: „Pokazuje se kao proizvoljna i odluka redovnih sudova u pogledu zastare potraživanja po protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je protivtužba tuženog-protivtužioca podnesena 24. aprila 2004. godine, te da su navedena potraživanja tuženog-protivtužioca, u smislu trogodišnjeg roka zastare prema članu 374. stav 1. ZOO, mogla da obuhvate samo potraživanja u periodu od 24. aprila 2001. godine, a ne i potraživanja za period od početka 1997. godine“ (op. cit, AP 2021/14, tačka 57).

36. U konačnici Ustavni sud je zaključio da „osporene presude redovnih sudova nisu s dovoljno jasnom preciznošću dale odgovore na relevantna pitanja koja se pokreću u ovom predmetu, zbog čega ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava“ (op. cit., AP 2021/14, tačka 59).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud osporenom odlukom djelimično usvojio apelantovu reviziju, ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu protivtužbenog zahtjeva, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje (stav I izreke presude), dok je u preostalom dijelu reviziju odbio (stav II izreke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca, ukazao na propust nižestepenih sudova prilikom odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu, te ga otklonio tako što je predmet vratio na ponovno suđenje, čime je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako je to ukazano u prethodnoj odluci Ustavnog suda.

38. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je revizija odbijena, ukazao da je radi donošenja odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu bilo nužno izvršiti vještačenje za cijeli period poslovanja parničnih stranaka i da na taj način nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva, uprkos činjenici da se tužbeni zahtjev odnosi na ugovore za 2001. i 2002. godinu i naknadu štete za 2001, 2002. i 2003. godinu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da u konkretnom slučaju nije bilo neophodno provesti supervještačenje, te da u predmetnom postupku nisu postojale okolnosti za izuzeće Ekonomskog instituta Banjaluka, smatrajući, u tom pogledu, irelevantnom činjenicu da navedeni institut ima stalnu poslovnu saradnju sa Vladom Republike Srpske i Elektroprivredom Republike Srpske. Zatim, da Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantovu tvrdnju da u predmetnom postupku sudovi nisu uzeli u obzir zapisnik o usaglašavanju međusobnih potraživanja parničnih stranaka od 30. novembra 2000. godine, pravdajući takav stav činjenicom da je nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta Banja Luka sačinjen na osnovu cjelokupne dokumentacije o poslovanju parničnih stranaka od 1997. do 2003. godine.

39. Slijedom navedenog, proizlazi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku, u dijelu odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu (stav II izreke presude), odlučio na identičan način, te u suštini ponovio identične razloge za svoje odlučenje kao u ranije donesenoj presudi koja je bila predmet apelacionog ispitivanja u predmetu broj AP 2021/14, koja je zbog utvrđene povrede apelantovog prava na pravično suđenje ukinuta i vraćena tom sudu uz nalog da donese novu odluku u skladu sa standardima sadržanim u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da odluka Vrhovnog suda, u dijelu u kojem je osporena predmetnom apelacijom, nije donesena u skladu s garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako je to ukazano u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2021/14 od 6. jula 2017. godine. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je, shodno članu 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, „sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan da donese novu odluku, pri čemu je obavezan poštovati pravno shvaćanje Ustavnog suda o povredi prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije utvrđenih Ustavom“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke (u dijelu koji se apelacijom osporava), ponovivši proizvoljne stavove zauzete u presudi od 18. marta 2014. godine, nije, shodno obavezujućem pravnom shvaćanju Ustavnog suda, otklonio nepravilnosti koje su dovele do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda (stav II izreke presude) povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ponovo ukinuti osporenu odluku (u odnosu na stav II izreke), te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporena odluka ne sadrži jasno, precizno i zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu relevantnih činjenica u konkretnom predmetu, što ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnog suda.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4806/17 ("Boksit" a.d. Milići) | Sudska praksa | Aktio