Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2468/19 (N. Ž., D. Ž. i S. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Predmeti (1)
AP-2468/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2468/19, rješavajući apelaciju Nikole Žigića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila i člana 58. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nikola Žigić, Dragoslav Žigić i Slobodan Budalić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 002815 19 Gži 2 od 29. aprila 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 002815 16 I od 31. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 002815 16 I od 12. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Žigić, Dragoslav Žigić i Slobodan Budalić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 002815 19 Gži 2 od 29. aprila 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 002815 16 I od 31. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 002815 16 I od 12. novembra 2018. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 31. januara 2019. godine odbijen je prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja ovog suda od 12. novembra 2018. godine kojim je nastavljen izvršni postupak i u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta, kao izvršenike, u odnosu na trećeapelanta kao novog vlasnika nekretnine pobliže opisane u dispozitivu ovog rješenja i to do visine vrijednosti nekretnine a na kojoj je rješenjem o izvršenju od 24. jula 2017. godine već određeno izvršenje, te određeno da do sada preduzete radnje ostaju na snazi i da novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti ni prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 29. aprila 2019. godine odbijena je žalba apelanata podnesena protiv rješenja Općinskog suda od 31. januara 2019. godine i navedeno rješenje je potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju od 24. jula 2017. godine (pravosnažno 17. maja 2018. godine) usvojio prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja (I.P.) od 27. maja 2016. godine protiv prvoapelanta s prijedlogom da se izvršenje provede na njegovim nekretninama, te da je prvoapelant u toku trajanja izvršnog postupka (ugovorom o prijenosu nekretnina od 28. maja 2018. godine) predmetne nekretnine prenio u korist drugoapelanta (svog sina), koji je (opet) predmetnu nekretninu prodao trećeapelantu (ugovor o kupoprodaji od 10. jula 2018. godine). Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud rješenjem od 12. novembra 2018. godine odredio da se izvršni postupak nastavlja i protiv drugoapelanta i trećeapelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primjenu odredbe Zakona o izvršnom postupku, te da je pravilno odbio prigovor apelanata protiv rješenja od 12. novembra 2018. godine, zbog čega je neosnovana žalba apelanata. Kantonalni sud je naveo (suprotno navodima apelanata) da propust prvostepenog suda da odmah (kada je donio rješenje o izvršenju) odredi da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja ne može utjecati na prava tražitelja izvršenja da se namiri prodajom nekretnina prvoapelanta, zato što je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju i njegove pravosnažnosti vlasnik nekretnina bio prvoapelant, te da je poslije pravosnažnosti rješenja o izvršenju došlo do promjene vlasnika predmetne nekretnine. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je dozvolio da se postupak nastavi protiv novog vlasnika nepokretnosti (kao izvršenika) do visine vrijednosti nepokretnosti, jer je u toku trajanja izvršnog postupka došlo do promjene vlasnika. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 12. novembra 2018. godine određeno da se izvršni postupak nastavlja i protiv trećeapelanta (u toku postupka postao novi vlasnik predmetne nekretnine) koji je donošenjem ovog rješenja bio upisan u zemljišnim knjigama, te naglasio da (s obzirom da ovo rješenje zamjenjuje odobrenje osobe koja je upisana u zemljišnim knjigama) nije osnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene odredbe člana 41. stav 1. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Kantonalni sud je naveo da je cijenio i druge navode apelanata, ali da nisu od odlučnog značaja jer ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke suda.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava iz člana 8. Evropske konvencije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević