Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2729/19 (M. P. iz Bjeljine i "BN TRADE" d.o.o.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2729/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-2729/19, rješavajući apelaciju Mitara Perića i "BN TRADE" d.o.o., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su ponijeli Mitar Perić i "BN TRADE" d.o.o. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 071680 18 Rev od 5. aprila 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitar Perić iz Bjeljine i "BN TRADE" d.o.o. -koga zastupa direktor, zakonski zastupnik Mitar Petrović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i/ili drugoapelant ili apelanti), podnijeli su 2. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 071680 18 Rev od 5. aprila 2019. godine. Takođe, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „zabraniti raspolaganje predmetnom imovinom od strane tužene (Adiko Banke AD Banja Luka) odnosno obustaviti izvršenje Presude Vrhovnog suda od 5. aprila 2019. godine“.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojena je revizija tužene, te je preinačena drugostepena presuda, kojom je žalba apelanata usvojena i prvostepena presuda preinačena i njihov tužbeni zahtjev usvojen, na način da je žalba apelanata odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je 30. aprila 2013. godine prestalo založno pravo - hipoteka na nekretninama prvoapelanta (bliže označene u izreci prvostepene presude), ustanovljeno radi obezbjeđenja novčanog potraživanja tužene po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu i ugovora o odobravanju okvira za finansijsko praćenje, te da se tuženoj naloži da trpi brisanje ove hipoteke.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je prvoapelant vlasnik i osnivač drugoapelanta, te da je 1. marta 2008. godine između njih zaključen ugovor kojim je prvoapelant svoje nekretnine stavio na raspolaganje drugoapelantu u cilju zasnivanja hipoteke na istima, kao sredstva obezbjeđenja dugoročnog kredita. Dalje je utvrđeno da se ovim ugovorom drugoapelant obavezao da će kredit vratiti najkasnije do 30. aprila 2013. godine, te da će se nakon toga brisati hipoteka na nekretninama prvoapelanta. Takođe je utvrđeno da su 7. aprila 2008. godine drugoapelant i tužena zaključili ugovor o odobravanju okvira za finansijsko praćenje kojim je tužena odobrila drugoapelantu kredit, a kao obezbjeđenje je zasnovana hipoteka na nekretninama prvoapelanta. Dalje je utvrđeno da su na temelju ovoga ugovora parnične stranke 14. aprila 2008. godine kod notara zaključile ugovor o hipoteci, koji je osim njih potpisala i supruga prvoapelanta, a kojim se tužena obavezala da odmah po namirenju svog potraživanja izdati brisovnu dozvolu. Utvrđeno je da je na temelju ugovora iz 2012. godine hipoteka upisana u zemljišne knjige kao obezbjeđenje isplate kredita u iznosu od 2.000.000,00 KM kojim je „zatvoren“ raniji kredit dat drugoapelantu od strane tužene, te da je taj novi ugovor o kreditu zaključen dana 11. maja 2012. godine i da je istog dana zaključen i ugovor o odobravanju okvira za finansijsko praćenje, kao i da oba ugovora sadrže odredbu o zasnivanju hipoteke na nekretninama prvoapelanta. Dalje je utvrđeno da su istog dana dva službenika tužene dala pismenu saglasnost na ugovor zaključen između apelanata 1. marta 2008. godine po kome se hipoteka treba brisati 30. aprila 2013. godine. Takođe je utvrđeno da se kredit iz 2012. godine trebao vratiti u roku od 6 godina tj. do sredine 2018. godine i da isti nije vraćen obzirom da je u junu 2013. godine račun drugoapelanta blokiran. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. Naime, navedeno je da se na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom (član 64. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da je način sticanja hipoteke čiji je pravni osnov neki pravni posao, upis u javnu knjigu (zemljišna knjiga ili drugi javni registar). Dalje je navedeno da je ugovor o hipoteci uređen odredbama člana 147. Zakona o stvarnim pravima, te da je forma ovog ugovora propisana stavom 5. citiranog člana (isti oblik koji je propisan za pravne poslove čiji je predmet sticanje ili prenos svojine na nepokretnostima). Vrhovni sud je ukazao da je predmetna hipoteka zasnovana na temelju ugovora koji su stranke zaključile 2012. godine, te da ugovor o zasnivanju hipoteke iz 2008. godine nije nikada proveden u zemljišnim knjigama, a da je to uslov za nastanak hipoteke. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da ugovor koji su apelanti zaključili 1. marta 2008. godine i saglasnost na taj ugovor nisu ni u kakvoj vezi sa predmetnom hipotekom, te da oni sadrže odredbu o trajanju hipoteke koja je zasnovana na nekretninama prvoapelanata 2008. godine, a da ne regulišu hipoteku zasnovanu po ugovoru iz 2012. godine, koji sadrži izričitu odredbu da će se hipoteka brisati iz zemljišne knjige tek kada drugoapelant u cijelosti otplati dugoročni kredit i potom tuženoj podnese zahtjev za brisovnu dozvolu. Vrhovni sud je naveo da po navodima prvoaplanta, on nikada od tužene nije tražio izdavanje brisovne dozvole niti su se za to stekli uslovi obzirom da drugoapelant nije izmirio svoje obaveze prema tuženoj. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je tačno da, u smislu odredbe člana 177. Zakona o stvarnim pravima, hipoteka može biti ograničena rokom, ali da predmetna hipoteka, zasnovana ugovorom iz 2012. godine, nije imala ograničeno trajanje već je trebala biti na snazi do namirenja tužene kao hipotekarnog povjerioca. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da ograničeno trajanje hipoteke mora biti upisano u zemljišu knjigu (stav 2. citiranog člana), a da u ovom slučaju tog ograničenja nije bilo. Stoga za rješenje ove parnice nije bitno da li je ugovor zaključen između apelanata 2008. godine ništav ili nije, obzirom da nema osnova za brisanje založnog prava, slijedom čega Vrhovni sud ukazuje da se i odluka prvostepenog suda, za razliku od drugostepene presude, ukazuje pravilnom jer se brisanje hipoteke može tražiti tek nakon potpunog namirenja potraživanja tužene. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da se ugovorom od 1. marta 2008. godine drugoapelant obavezao isplatiti kredit najkasnije do 30. aprila 2013. godine, nakon čega se hipoteka trebala brisati. Iz toga proizilazi da je brisanje hipoteke sa navedenim datumom bilo uslovljeno isplatom duga po kreditu do toga datuma, a kako se to nije desilo, Vrhovni sud je istakao da se nisu ostvarile ni pretpostavke za brisanje hipoteke čak i u slučaju da je ta hipoteka bila upisana u zemljišnu knjigu (a nije). Vrhovni sud je naveo je predmetna hipoteka upisana na temelju ugovora iz 2012. godine, a koji sadrži klauzulu da će biti izbrisana tek kada se u cijelosti isplati dug drugoapelanata po ugovoru o dugoročnom kreditu koji mu je odobrila tužena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozvaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljani rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević