Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2351/19 (P. V.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2351/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2351/19, rješavajući apelaciju Petra Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Vidović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017154 16 Uvp od 6. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnio je 30. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017154 16 Uvp od 6. marta 2019. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 27. aprila 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS) od 15. jula 2015. godine. Navedenim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za poništavanje po pravu nadzora konačnih rješenja Sekretarijata za poslove uprave, urbanizam Općine Šipovo od 13. marta i 1. aprila 1998. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant 8. aprila 2015. godine zatražio poništavanje (ukidanje) po pravu nadzora rješenja od 13. marta i 1. aprila 1998. godine, odnosno primjenu odredbe člana 248. stav l. tačka 5. i stav 2. Zakona o općem upravnom postupku, jer su izdata M.G. iako nije priložio dokumentaciju propisanu Zakonom o uređenju prostora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi tačno zaključio da apelant po ovom osnovu nije mogao uspjeti (sve i da je osnovan), jer se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nadležnog organa, što bi za posljedicu eventualno imalo ukidanje spornih rješenja, a za šta je istekao rok iz člana 249. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku (godinu dana od konačnosti rješenja). Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da nije osnovana apelantova tvrdnja da se ovakvo postupanje prvostepenog organa smatra nedozvoljenom radnjom iz člana 248. stav 2. tačka 5. istog zakona (kada je rok za poništavanje bez vremenskog ograničenja), jer u spisu nema dokaza da su sporna rješenja donesena kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje. Naime, Vrhovni sud je naveo da bi nedozvoljena radnja morala biti nesporno utvrđena od strane tuženog da bi se po pravu nadzora moglo poništiti rješenje, odnosno da bi morali postojati dokazi da je prilikom donošenja spornih rješenja na stranke, druge učesnike u postupku ili samo službeno lice izvršen pravno nedopustiv uticaj. Vrhovni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da prvostepena presuda nije valjano obrazložena u ovom dijelu, te naglasio da zaključci koje je prvostepeni sud iznio (iako proizvoljni i nisu ni izneseni od strane tuženog) da je iz spornih rješenja „vidljivo da je priložena sva dokumentacija i da je voditelj postupka vjerovatno smatrao da se pravo vlasništva stiče ugovorom o poklonu” ne utiču na razumijevanje prvostepene presude, jer su nebitni s aspekta člana 248. navedenog zakona koji je pravilno primijenjen. Nadalje,Vrhovni sud je naveo da apelantov navod da je M.G. osnovom spornih rješenja izgradio stambeni objekat na parceli koja je bila vlasništvo K.S., a sada apelanta, ukazuje da je tačan zaključak tuženog da su među ovim strankama sporni imovinsko-pravni odnosi u vezi s parcelom na kojoj je objekat izgrađen, te naglasio da to jedino i mogu riješiti u parnici koja već teče između ovih stranaka. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantovu tužbu, te naglasio da u upravnom sporu nema mjesta primjeni člana 8. Zakona o parničnom postupku, jer sud, po pravilu, rješava upravni spor na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, dok je izuzetak situacija kada sud otvori raspravu ako su ispunjeni uslovi i sam utvrđuje činjenice, o čemu se ovdje ne radi (čl. 25. stav 2. i 29. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima), zbog čega je neosnovan apelantov navod da je prvostepeni sud propustio da ocijeni dopise prvostepenog organa od 31. januara 2008. godine i 3. februara 2009. godine jer nemaju značaj s aspekta ovog upravnog postupka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da Vrhovni sud nije odgovorio na sve apelantove navode. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, član I/2 Ustava BiH itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na njegove navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje prvostepene presude, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević