Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3281/17 („Instel“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3281/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3281/17, rješavajući apelaciju „Instela“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Instela“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 007456 17 Rev 4 od 4. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Instel“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti iz Tuzle, podnio je 1. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 007456 17 Rev 4 od 4. maja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Bijeljina i Mjesne zajednice Dvorovi, koje zastupa Pravobranilaštvo RS, zatraženo je 25. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo RS su dostavili odgovor na apelaciju 26. i 29. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Općina Bijeljina i Mjesna zajednica Dvorovi (u daljnjem tekstu: Općina i MZ) su na osnovu Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanja radova raspisale oglas za izbor najboljeg ponuđača za izgradnju vodovodne mreže u naselju Bakračić-Gajevi u Dvorovima. Apelant je izabran za najboljeg ponuđača nakon čega su 22. aprila 2003. godine apelant, s jedne strane, i MZ i „grupa građana“ naselja Bakračić-Gajevi, s druge strane, zaključili ugovor (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim se apelant obavezao da oglašene radove izvede za cijenu od 189.553,22 KM, nakon čega je glavni ugovor dopunjavan aneksima o proširenju mreže (124.216,24 KM) i aneksima za naknadno ugovorene radove (37.910,00 KM). Osim navedenih ugovora, apelant je zaključio posebne ugovore sa Općinom, kako je to propisano odredbama spornog ugovora, kojima je regulirano plaćanje jednog dijela cijene ugovorenih i naknadnih radova u ukupnom iznosu od 68.239,00 KM, saglasno ustanovljenom paritetu i iznosima učešća suinvestitora iz spornog ugovora. Nakon što je apelant izvršio svoje obaveze po zaključenom ugovoru i aneksima, a Općina svoje obaveze u cijelosti izmirila, apelant je 29. decembra 2005. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv Općine i MZ radi isplate duga u iznosu od 93.825,31 KM koji se odnosio na neplaćeni dio obaveze MZ.
6. Tokom postupka redovni sudovi su tuženoj MZ priznali svojstvo stranke u postupku, jer je iz Statuta tužene Općine proizašlo da MZ ima svojstvo pravnog lica, odnosno da može biti nosilac prava i obaveza u pravnom prometu. Dalje, nakon što je predmet pravomoćno okončan u odnosu na Općinu odbijanjem tužbenog zahtjeva, Viši privredni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Presudom broj 59 0 Ps 007456 13 Pž 2 od 22. februara 2013. godine žalbu MZ uvažio i prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj Ps-503/05 od 27. jula 2007. godine preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se MZ obaveže na isplatu duga u iznosu od 93.825,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih razloga Viši privredni sud je u sjednici vijeća, drugačijom ocjenom isprava i dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje, zaključivši da su žalbeni navodi osnovani. Analizom navedenih odredaba ugovora Viši privredni sud je zaključio da tužena MZ nema obavezu plaćanja cijene radova, već da ovu obavezu, pored Općine, imaju i građani Bakračić-Gajeva iz čega slijedi da tužena MZ u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari, pa je primjenom odredaba člana 229. stav (1) tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 007456 13 Rev 3 od 20. marta 2014. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak Višeg privrednog suda koji je tumačenjem odredbe člana 2. spornog ugovora, u smislu člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), došao do zaključka suprotnog od nižestepenih sudova da, iako je tužena MZ u ulozi investitora zaključila sporni ugovor i njegove anekse, ona nije pasivno legitimirana da apelantu kao izvođaču radova, koji je u cijelosti ispunio obaveze iz spornog ugovora i njegovih aneksa, izmiri dio duga, jer MZ nije dužnik. Vrhovni sud je zaključio da, prema predmetnom ugovoru i njegovim aneksima, tužena MZ, iako ugovorna strana, nema obavezu da plati predmetni dug u smislu člana 262. stav 1. ZOO, jer nema svojstvo dužnika, te da je, prema shvaćanju Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev stoga trebalo da bude usmjeren prema građanima naselja Bakračić-Gajevi.
Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2785/14
8. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, koji je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2785/14 od 7. marta 2017. godine usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 007456 13 Rev 3 od 20. marta 2014. godine i predmet vratio tom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. U obrazloženju citirane odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 99. ZOO na apelantovu štetu, jer prilikom odlučenja nije uzeo u obzir stav 2. citiranog člana budući da su okolnosti konkretnog slučaja to nalagale, pri čemu je ostalo neobrazloženo kako Mjesna zajednica, kao ugovorna strana, „investitor“ i potpisnica ugovora, nije, u smislu člana 148. stav (1) ZOO, na sebe preuzela obaveze iz spornog ugovora (tačka 34). S druge strane, Ustavni sud je (tačka 35) prihvatio obrazloženje Vrhovnog suda da je apelant „grupi građana“ naselja Bakračić-Gajevi dao svojstvo ugovorne strane činjenicom da je sporni ugovor, pored ovlaštenog predstavnika tužene Mjesne zajednice, potpisao i ovlašteni predstavnik „grupe građana“ naselja Bakračić-Gajevi. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja to se ne može staviti na teret apelantu na način kako je to Vrhovni sud obrazložio u osporenoj presudi, imajući u vidu sve prethodno izneseno u kontekstu ukazanih propusta Vrhovnog suda.
Osporena presuda
10. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, tj. u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2785/14, donio Presudu broj 59 0 Ps 007456 17 Rev 4 od 4. maja 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 007456 13 Pž 2 od 22. februara 2013. godine.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da je osporena presuda pravilna, ali zbog nešto drugačijih razloga. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove prigovore o povredi odredbe člana 8. u vezi sa članom 209. ZPP, budući da je osporena presuda donesena nakon brižljive ocjene dokaza, svakog posebno i svih zajedno, te da obrazloženje presude nije u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da revizija s pravom ukazuje na to da su spomenutim spornim ugovorom na strani investitora označeni tužena MZ i građani naselja Bakračić-Gajevi, što ima kao posljedicu da je tužena u materijalnopravnom odnosu sa tužiteljem-apelantom, koji ima svojstvo izvođača. Osim tužene MZ, svojstvo investitora imaju i „građani naselja Bakračić-Gajevi“ koje zastupa Dragiša Sekula, koja činjenica se, po ocjeni Vrhovnog suda, nije promijenila aneksima na Ugovor u kojima, umjesto „građani naselja Bakračić-Gajevi“, stoji „predsjednik Građevinskog odbora Dragiša Sekula“ s obzirom na to da se radi o istom entitetu, odnosno građanima naselja Bakračić-Gajevi. Budući da su u spornom ugovoru označena dva investitora (tužena MZ i „građani naselja Bakračić- Gajevi) i da njihov međusobni odnos nije u cijelosti uređen spornim ugovorom, proizvoljan je navod iznesen u reviziji da je na strani investitora jedini određeni subjekat ugovora isključivo tužena MZ, a nikako „neodređena grupa građana“. Ovo zbog toga što je spomenutoj grupi građana svojstvo ugovorne strane dao i tužitelj-apelant priznavši Dragišu Sekulu kao predstavnika određenog broja fizičkih lica, sa poslovnom i pravnom sposobnošću koji kao takvi mogu biti nosioci prava i obaveza u pravnom prometu, a što je kao ispravan stav prihvatio i Ustavni sud u svojoj odluci.
12. Također, Vrhovni sud je ponovio da je drugostepeni sud, tumačeći odredbu člana 2. spornog ugovora (onako kako ona glasi) u skladu sa odredbom člana 99. stav 1. ZOO, zaključio da su kao dužnici novčane obaveze iz tog ugovora označeni 30% Skupština općine Bijeljina i 70% građani naselja Bakračić-Gajevi. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su odredbom člana 8. spornog ugovora propisane obaveze investitora: da izvođača uvede u gradilište, da obezbijedi potrebnu dokumentaciju za izvođenje predmetnih radova, da obilježi postojeće podzemne instalacije na trasi izgrađene vodovodne mreže, da obezbijedi nadzor nad izgradnjom objekta iz predmeta Ugovora, da izvođaču omogući nesmetan rad i riješi imovinskopravne odnose na trasi izgradnje objekta, da izvrši prenošenje finansijskih sredstava u skladu sa članom 2. Ugovora, da formira spiskove učesnika u akciji. S tim u vezi, navedeno je da su obaveze investitora propisane članom 8. spornog ugovora mnogobrojne i po svojoj prirodi su djeljive u smislu odredbe člana 412. stav 1. ZOO, jer svaku od spomenutih obaveza može ispuniti samo jedan od investitora. Stavom 2. iste zakonske odredbe je propisano da, kad u nekoj djeljivoj obavezi ima više dužnika, obaveza se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drugačija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio obaveze. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom postupku sporno pitanje tumačenja odredaba spornog ugovora u pogledu ispunjenja novčane obaveze investitora, odnosno da li su oba investitora (tužena MZ i građani naselja Bakračić-Gajevi) dužnici ove obaveze, ili samo jedan od njih. Budući da se radi o spornim odredbama ugovora njih valja tumačiti u smislu odredbe člana 99. stav 2. ZOO tako da se ne drži doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istaživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbe tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim odredbama spomenutog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant svoj zahtjev zasniva, prije svega, na činjenici da je tužena MZ označena kao investitor u spornom ugovoru, ali da se uloga investitora ne iscrpljuje samo plaćanjem novčane obaveze već on ima niz drugih obaveza propisanih citiranom odredbom člana 8. spornog ugovora, tako da je moguća situacija u kojoj tužena, iako jedan od investitora, nije obavezna da plaća novčani iznos, već je to obaveza drugog investitora. Vrhovni sud je istakao da iz odredbe člana 2. spornog ugovora, koja među strankama nije sporna, proizlazi da se kao dužnik predmetne novčane obaveze pojavljuju građani naselja Bakračić-Gajevi. Suprotno navedenom, tužena MZ, prema odredbama spornog ugovora u pogledu novčanih sredstava, ima obavezu „da izvrši prenošenje finansijskih sredstava u skladu sa članom 2. Ugovora“, što znači da bi tužena bila obavezna da prebaci prikupljena novčana sredstva od građana naselja Bakračić-Gajevi na apelantov račun, što u konkretnom primjeru nije predmet spora, jer se tužba ne zasniva na tvrdnji da je tužena zadržala prikupljena novčana sredstva. U predmetnom parničnom postupku tužitelj-apelant tvrdi da je tužena MZ obavezna da mu isplati novčana sredstva i u slučaju kada građani naselja Bakračić-Gajevi, kao investitor, ne prikupe sva sredstva u smislu člana 2. spornog ugovora, iz čega proizlazi da je, prema apelantovom stavu, u slučaju neispunjenja tužena MZ solidarni dužnik i obaveze građana naselja Bakračić-Gajevi. Međutim, tumačenjem odredbe člana 413. ZOO, po principu argumentum a contrario, s obzirom na to da se ne radi o ugovoru u privredi, solidarnost se ne pretpostavlja, tako da je apelant, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, morao dokazati svoju tvrdnju da se tužena obavezala platiti ugovoreni novčani iznos u slučaju da to ne učine građani naselja Bakračić-Gajevi. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da apelant, osim činjenice da je tužena MZ označena kao investitor, nije dokazao iznesenu tvrdnju, dok pozivanje u reviziji na potvrdu tužene od 24. augusta 2005. godine nema značaj, niti sadržaj izjave o preuzimanju duga, niti je time izmijenjen spomenuti sporni ugovor kojim je uređeno ko je dužnik predmetne novčane obaveze. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, ocjenjujući navedeni ugovor i njegove anekse, zaključio da tužena MZ kao ugovorna strana nema obavezu da plati predmetni novčani dug apelantu u smislu odredaba člana 148. stav 1. i člana 262. stav 1. ZOO, jer nije preuzela ovu obavezu drugog investitora. Dakle, ni tumačenjem odredaba spornog ugovora u smislu odredaba člana 99. stav 2. ZOO nije moguće samo na osnovu činjenice da je tužena označena kao jedan od investitora zaključiti da je ona solidarni dužnik zajedno sa drugim dužnikom (građani naselja Bakračić-Gajevi) za isplatu predmetnih novčanih sredstava. Saglasno odredbama spornog ugovora, obaveza tužene MZ u pogledu finansijskih sredstava se iscrpljuje u njihovom prikupljanju od građana, te prebacivanju na apelantov račun, zaključio je na kraju Vrhovni sud. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant je izložio postupak koji je prethodio donošenju osporene presude, te je ukazao da Vrhovni sud u ponovnom postupku nije postupio po nalogu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2785/14, odnosno da je Vrhovni sud ponovno proizvoljno primijenio materijalno pravo u osporenoj presudi. Apelant je ukazao na zaključke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2785/14, te naveo da Vrhovni sud nije uvažio pravna stajališta Ustavnog suda, već je našao „novo“ pravno rješenje i ponovo odbio apelantovu reviziju, „ali iz nešto drugačijih razloga“. Između ostalog, apelant navodi da Vrhovni sud nije dao ubjedljivo obrazloženje zbog čega tužena nije na sebe preuzela obavezu plaćanja izvedenih radova, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 412. ZOO (obaveze sa više dužnika). Apelant smatra da je iz analize spornog ugovora vidljivo da u konkretnom slučaju nema više dužnika jedne obaveze, jer Vrhovni sud ne smatra da je tužena dužna bilo šta povodom pitanja novca, dok iz ugovora niti jednom odredbom nije regulisano da će tužena odgovarati za sve druge obaveze kao investitor osim plaćanja izvršenih radova. S tim u vezi, apelant smatra da nije trebalo da dokazuje da je tužena solidarno odgovorna za predmetni dug. Apelant navodi da Vrhovni sud nije pravilno tumačio sporni ugovor kako to nalaže odredba člana 99. stav 2. ZOO, odnosno da sud nije pošao od „zajedničke namjere ugovarača“, nego samo od namjere jednog ugovarača, te smatra da građane u predmetnom poslu treba da organizuje tužena, kao i da odgovara za neuspjeh u prikupljanju sredstava. Dalje, smatra da se građani mogu obavezati na plaćanje samodoprinosa za izgradnju vodovoda, ali ne izvođaču radova, nego organizatoru-lokalnoj zajednici kojoj i pripada ta imovina u vlasništvo i upravljanje i koja ima efikasne mehanizme za naplatu samodoprinosa. Apelant smatra da se jedino ovako može protumačiti zajednička namjera ugovornih strana iz spornog ugovora, a ne doći do zaključka da su ugovorne strane zajednički imale namjeru da podijele obaveze tako da tužena odgovara za sve osim za isplatu navedenih radova. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i, shodno tome, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i donese konačnu odluku kojom će potvrditi odluku Osnovnog ili Okružnog suda i dosuditi apelantu troškove postupka.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je svoju odluku donio nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred prvostepenim sudom, da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge koji su sadržani u osporenoj presudi, te da nije bilo proizvoljne primjene prava. S obzirom na to da navodi iz apelacije ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost njegove odluke, Vrhovni sud je konstatovao da je predmetna apelacija neosnovana.
15. Pravobranilaštvo RS je navelo da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sljedbenicima Član 148.
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora.
(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.
(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.
Dijeljenje obaveze i potraživanja Član 412.
(1) Obaveza je djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijeli predmet, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obaveza je nedjeljiva.
(2) Kad u nekoj djeljivoj obavezi ima više dužnika, obaveza se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drukčija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio obaveze.
(3) Kad u nekoj djeljivoj obavezi ima više povjerilaca, potraživanje se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno, i svaki povjerilac može zahtijevati samo svoj dio potraživanja.
Pretpostavka solidarnosti Član 413.
Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obavezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju povjeriocu solidarno, osim ako su ugovarači izričito otklonili solidarnu odgovornost.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 007456 17 Rev 4 od 4. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja proistekla iz ugovornog odnosa parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da apelant u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U vezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
28. Kako proizlazi iz osporene odluke Vrhovnog suda, u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP 2785/14 od 7. marta 2017. godine Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude uz zaključak da je drugostepena presuda pravilna, ali zbog nešto drugačijih razloga na koje je eksplicitno ukazao u osporenoj presudi.
29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se suština ranije Odluke Ustavnog suda broj AP 2785/14 svodi na to da Vrhovni sud prilikom tumačenja relevantnih odredaba spornog ugovora nije primijenio stav 2. člana 99. ZOO budući da su okolnosti konkretnog slučaja to nalagale, pri čemu je ostalo neobrazloženo kako Mjesna zajednica, kao ugovorna strana, „investitor“ i potpisnica ugovora, koja je konačno apelantu izdala potvrdu o visini duga, nije, u smislu člana 148. stav (1) ZOO, na sebe preuzela obaveze iz spornog ugovora.
30. Ustavni sud zapaža da je u novoj odluci Vrhovni sud ponovio stav drugostepenog suda u pogledu označenih dužnika iz spornog ugovora u smislu člana 2. spornog ugovora i ukazao na obaveze investitora koje su propisane članom 8. spornog ugovora, te je istakao da su navedene obaveze investitora djeljive u smislu odredbe člana 412. ZOO. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno tumačenje odredaba spornog ugovora u pogledu ispunjenja novčane obaveze investitora (da li su tužena MZ i građani naselja Bakračić-Gajevi dužnici ove obaveze ili samo jedan od njih), te je naveo da je odredbe spornog ugovora tumačio u smislu odredbe člana 99. stav 2. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da tumačenjem odredaba spornog ugovora nije mogao, samo na osnovu činjenice da je tužena označena kao jedan od investitora, zaključiti da je tužena solidarni dužnik zajedno sa građanima naselja Bakračić-Gajevi. Ovo zbog toga što apelant tokom postupka nije, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, dokazao svoju tvrdnju da se tužena MZ obavezala platiti novčanu obavezu ako to ne učine građani naselja Bakračić-Gajevi (s obzirom na to da se, u smislu odredbe člana 413. ZOO, ne radi o ugovoru u privredi i solidarnost se ne pretpostavlja). Vrhovni sud je, na kraju, zaključio da tužena nema obavezu da plati predmetni novčani dug apelantu u smislu odredaba čl. 148. stav 1. i 262. stav 1. ZOO budući da nije preuzela ovu obavezu drugog investitora.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude zbog toga što apelant nije dokazao svoju tvrdnju da se tužena MZ obavezala platiti novčanu obavezu ako to ne učine građani naselja Bakračić-Gajevi. Naime, Vrhovni sud je, u skladu sa nalogom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2785/14, tumačio sporne odredbe ugovora u smislu odredbe člana 99. stav 2. ZOO pri čemu je posebno ukazao na obaveze investitora koje su propisane članom 8. spornog ugovora uz konstataciju da su one djeljive u smislu odredbe člana 412. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je tumačenjem odredbe člana 413. ZOO zaključio da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je tužena MZ spornim ugovorima i njegovim aneksima preuzela obavezu da plati ugovoreni novčani iznos ukoliko to ne učine građani naselja Bakračić-Gajevi, odnosno da je tužena MZ solidarni dužnik u konkretnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključio, saglasno odredbama spornog ugovora, da se obaveza tužene MZ u pogledu finansijskih sredstava iscrpljuje u njihovom prikupljanju od građana i prebacivanjem na apelantov račun, te da tužena MZ kao ugovorna strana nema obavezu da plati predmetni novčani dug apelantu u smislu odredaba člana 148. stav 1. i člana 262. stav 1. ZOO. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO i ZPP, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava u toku postupka, koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge zašto apelantovi navodi, koje on ponavlja u apelaciji, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari i da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2785/14, dao jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa tumačenjem odredaba spornog ugovora u kontekstu relevantnih odredaba ZOO iz kojeg ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević