Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/19 (S. P.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Zastara
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1780/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine,, u predmetu broj AP-1780/19, rješavajući apelaciju Seje Puce, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sejo Puce protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024470 18 Uvp od 22. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejo Puce (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mario Bogdanović odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024470 18 Uvp od 22. ožujka 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za trajno obustavljanje postupka prisilne naplate po nalogu za prisilnu naplatu.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnim i izvršnim rješenjem suda apelantu za počinjeni prekršaj utvrđena novčana kazna i izrečena je zaštitna mjera oduzimanja vrijednosti robe koja je predmet izvršenja prekršaja, a naknadno je, na osnovu izvještaja o dugu i naloga za prinudnu naplatu, pokrenut postupak prinudne naplate zbog neplaćanja. Dalje je naveo da je apelant, podnio zahtjev za trajno obustavljanje postupka prinudne naplate pozivajući se na odredbe članka 9. stavak 1. točka b) Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza, a u vezi sa člankom 51. i 52. stavak 3. Zakona o prekršajima koji propisuje dvogodišnji apsolutni rok za zastaru izvršenja zaštitnih mjera. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se u predmetnom slučaju radi o prinudnoj naplati duga-zaštitna mjera oduzimanja robe odnosno naplata njene carinske vrijednosti u određenom novčanom iznosu, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno potvrdio zakonitost rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine), jer nije nastupio apsolutni rok zastare potraživanja od 10 godina propisan odredbama članka 39. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Naime, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio da je postupak prinudne naplate pokrenut na osnovu izvještaja o dugu, koji dug je evidentiran nakon pravosnažnosti i izvršnosti sudskog rješenja. Nadalje, Sud BiH je naveo da odredba članka 3. Pravilnika o provođenju Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza propisuje da se postupak prinudne naplate provodi na način i pod uvjetima propisanim odgovarajućim odredbama Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, Zakona o prinudnoj naplati, pravilnika i podzakonskih akata donesenih u svrhu njegovog reguliranja, te je tužena jedina nadležna voditi i rješavati sve predmete u postupku prinudne naplate. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da nalog za prinudnu naplatu (kojim tužena otpočinje izvršenje iz cjelokupne imovine dužnika) i izvještaj o dugu čine osnovu prinudne naplate, zbog čega tužena može provoditi postupak prinudne naplate dugova po osnovu indirektnih poreza po odlukama sudova u skladu s odredbama članka 4. Zakona o dopunama Zakona o prekršajima. Konačno, Sud BiH je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev obustavu postupka naplate, jer nije dokazao niti jedan od uvijeta za obustavljanje postupka po službenoj dužnosti propisanih odredbama članka 9. stav 1. Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/19 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio