Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4536/17 (N. G.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Dosjelost
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-4536/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4536/17, rješavajući apelaciju Nenada Golubića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nenada Golubića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 021613 17 Gž 2 od 22. kolovoza 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Golubić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Esad Muminović, odvjetnik iz Goražda, podnio je 3. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 021613 17 Gž 2 od 22. kolovoza 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac – Šumsko gazdinstvo „Vučevica“ Čajniče (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. i 23. svibnja 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 22. svibnja do 5. lipnja 2019. godine, a Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 021613 16 P2 od 27. veljače 2017. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik nekretnina koje je od B. G. (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) naslijedio Rješenjem Osnovnog suda broj 94 0 O 018542 13 O od 21. veljače 2013. godine, a koje su upisane u posjedovnom listu broj 141/0 i označene kao šuma i pašnjak s podacima preciznije navedenim u izreci presude. Također, navedenom presudom tuženi je obvezan apelantu nadoknaditi troškove postupka.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da se apelant u posjedu spornih nekretnina nalazi na temelju Rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 94 0 O 0018542 13 O od 21. veljače 2013. godine. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantov prednik sporno zemljište kupio od D. K. na temelju ugovora o kupoprodaji od 15. studenog 1966. godine (a ne kako je očiglednom greškom na više mjesta u obrazloženju napisano „15. 11. 1968. godine“), koji je ovjeren kod Općinskog suda u Goraždu, te da je rješenjem tog suda od 7. ožujka 1968. godine dozvoljeno polaganje isprava za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmet navedenog ugovora o kupoprodaji u korist apelantovog prednika. Rješenjem Odjeljenja za katastar, imovinsko-pravne poslove, urbanizam i građevinarstvo Općine Čajniče od 25. siječnja 1991. godine odlučeno je da se ne priznaje pravo vlasništva apelantovom predniku na spornom zemljištu, ali to rješenje nije postalo pravomoćno, niti izvršno i nije provedeno kroz katastarski operat, a i iz izjave vještaka vidljivo je da sporna parcela, koja je predmet spora, ne graniči s državnom parcelom i da čini enklavu. Dalje, Osnovni sud je naveo da je vještak geodetske struke V. P. objasnio da je apelantov prednik kupio sporne nekretnine na temelju ugovora o prodaji od 15. studenog 1966. godine, da je rješenjem Općinskog suda u Goraždu od 7. ožujka 1968. godine upisan u katastru Općine Čajniče, te da je bio u posjedu nekretnina od 1968. godine i nije sprječavan niti onemogućavan u korištenju. Vještak geometar V. P. je naveo da je sporno zemljište po kulturi šuma, da predstavlja enklavu unutar privatnog posjeda, da ne predstavlja uzurpaciju jer doneseno rješenje nije postalo pravomoćno i nije provedeno kroz katastarski operat.

7. U svezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da je kod činjenice da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da sporno zemljište predstavlja enklavu unutar privatnog posjeda koji sa sjeverne strane graniči s putem i nespornim zemljištem apelanta, sa zapadne strane graniči sa zemljištem M. P., s istočne strane sa šumom apelantovog strica M. G. koja je kupljena zajedno sa spornom parcelom, a sa južne strane s parcelom N. G., te je sporno zemljište bilo ograđeno drvenom ogradom čiji su ostaci vidljivi na licu mjesta, i da je apelant došao u posjed spornog zemljišta na temelju rješenja o nasljeđivanju, to je i nesumnjivo da je apelant na temelju valjane pravne osnove stekao pravo vlasništva. Također je točno da je pravna pretpostavka da su šume u državnom (ranije u društvenom) vlasništvu, a ta se pretpostavka može oboriti samo takvim dokazima kao što su odluka nadležnog državnog organa kojom se utvrđuje pravo vlasništva na šumi, zemljišno-knjižni izvadak, a eventualno i druga pravna osnova podobna za uknjižbu u zemljišnu knjigu prava vlasništva na šumi i šumskom zemljištu (Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 08-000149 od 13. listopada 2009. godine). U konkretnoj pravnoj stvari ova pretpostavka je oborena kupoprodajnim ugovorom, te rješenjem o nasljeđivanju, iz kojih proizlazi da su apelantovi prednici i apelant na valjan način stekli sporno zemljište. Na taj način je u potpunosti oborena zakonska pretpostavka da su šume u državnom vlasništvu jer kupoprodajni ugovor, a nakon toga i ostavinsko rješenje predstavljaju valjanu pravnu osnovu za prijenos prava vlasništva na nekretninama, čime su apelantovi prednici stekli pravo vlasništva i u kontinuitetu su držali zemljište za svoje. Problemi u svezi sa spornim zemljištem su nastali prilikom uređenja zemljišta od strane Šuma-projekta koji su u vremenu od 1974. do 1978. godine izvršili razgraničenje, a, kako je naveo vještak, to razgraničenje nema nikakav državno-pravni karakter i nije nosilo karakter katastarskog premjera zemljišta, te kao takvo nikada nije prijavljeno kao promjena u katastru radi evidentiranja, te nikada nije služilo, a ni važilo kao punovažno za dokaz međašne linije, odnosno granice vlasništva između državnog šumskog zemljišta s jedne strane i privatnog zemljišta s druge strane, s tim da se u konkretnom slučaju radi o enklavi. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant u skladu sa člankom 20. Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOVPO) i članka 23. Zakona o stvarnim pravima stekao pravo vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora, te na temelju rješenja o nasljeđivanju.

8. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 021613 17 Gž 2 od 22. kolovoza 2017. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu u kojem je utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnine označene kao šuma, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. U ostalom dijelu žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

9. Okružni sud je naveo da tuženi u žalbi utemeljeno ističe da apelant ničim nije dokazao da je prodavatelj D. K. imao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da je bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik. Naime, u ovoj parnici apelant je tražio da sud utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora, ali nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora nisu bile upisane kao vlasništvo prodavatelja, nego kao njegov posjed. Apelant je smatrao da je taj ugovor predstavljao pravnu osnovu da kupci, pa tako i njegov pravni prednik, steknu pravo vlasništva na nekretninama koje su bile predmet ugovora. Međutim, predmet ugovora bila je i nekretnina označena kao šuma. Stoga bi tužbeni zahtjev bio utemeljen samo pod uvjetom da je apelant dokazao da je prodavatelj iz navedenog ugovora bio zemljišno-knjižni vlasnik sporne nekretnine. Bez obzira na to što je prodavatelj bio upisan kao posjednik u katastru nekretnina u vrijeme kad je zaključen kupoprodajni ugovor, taj upis ne predstavlja dokaz za utvrđenje prava vlasništva na šumskom zemljištu. Ovo zato što za stjecanje prava vlasništva na šumi nikad nije važilo pravilo imovinskog prava prema kome se posjednik smatra vlasnikom šumskog zemljišta, odnosno šume. Naime, prema naredbi o davanju tapija u šumskom zemljištu Austrougarske uprave od 18. ožujka 1884. godine polazilo se od pretpostavke da su šume državno vlasništvo. Samo pod određenim uvjetima koje je utvrđivalo posebno povjerenstvo za svaki konkretan slučaj izdavana je tapija o vlasništvu određene šume. U obrazloženju Zemaljske vlade BiH (članak 26. Nacrta gruntovnog zakona za BiH) konstatirano je da za šumsko zemljište i pašnjake važi zakonska (oboriva) pretpostavka da su državno dobro. Ova pretpostavka je bila propisana i odredbom članka

2. Zakona o šumama iz 1929. godine. Pravo vlasništva priznavano je samo pod uvjetom da se dokaže osnova stjecanja. I raniji Zakon o šumama u članku 8. („Službeni list SRBiH“ broj 38/71), te kasniji Zakon o šumama u članku 9. („Službeni list SRBiH“ br. 11/78 i 12/87) izričito su propisivali da se na šumi u društvenom (državnom) vlasništvu ne može steći pravo vlasništva putem dosjelosti. I Zakonom o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/03 – prečišćeni tekst) koji se primjenjivao u Republici Srpskoj do 23. kolovoza 2008. godine kada je stupio na snagu Zakon o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/08), u odredbi članka 5. propisano je da se državne šume ne mogu otuđivati niti prevoditi u druge oblike vlasništva ukoliko posebnim zakonom nije drukčije određeno. Imajući u vidu da prodavatelj nije bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina niti je imao pravno valjanu osnovu za takav upis, tim ugovorom nije na apelantove prednike kao kupce mogao prenijeti više prava nego što ih je sam imao. Iz toga proizlazi da apelant nije dokazao da su njegovi prednici stekli pravo vlasništva na nekretnini koja u naravi predstavlja šumu od osoba koje su prije njega bile uknjižene kao vlasnici, odnosno da je ta osoba imala pravnu osnovu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prijenosu prava vlasništva iz državnog vlasništva ili pravomoćnu odluku nadležnog državnog organa). Osim toga, prvostupanjski sud je u spis pribavio upravni predmet broj 029-474-172/87 koji je vođen u Sekretarijatu za poslove uprave Općine Čajniče. U tom predmetu nalazi se rješenje od 25. siječnja 1991. godine kojim je odlučeno da se ne priznaje pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu apelantovom predniku, a koje je predmet upravo ovog parničnog postupka. U spisu postoje i dostavnice kada je rješenje dostavljeno strankama, ali u spisu nema podatka da je izjavljena žalba protiv ovog rješenja. Istina, na rješenje nije stavljena klauzula o njegovoj pravomoćnosti, ali nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedeno rješenje o nepriznavanju uzurpacije nije postalo pravomoćno jer za takvu tvrdnju ne postoje dokazi. S druge strane, imajući u vidu da nekretnina označena pašnjak, koja je također predmet ovog postupka, nije šuma nego pašnjak, na nju se ne primjenjuju navedena pravila koja važe za stjecanje prava vlasništva na šumi, pa je pravilna odluka da tužitelju treba priznati pravo vlasništva na toj nekretnini pozivanjem na odredbu članka 20. ZOVPO.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II.3/f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da je oboriva pretpostavka da su šume u državnom vlasništvu, te da je u konkretnom slučaju ta pretpostavka oborena nalazom i mišljenjem vještaka koji nije osporen, te drugim dokazima koji su provedeni tijekom prvostupanjskog postupka. Apelant je naveo da njegovi prednici u kontinuitetu sporno zemljište koriste dulji niz godina, od kada postoji zvanična dokumentacija u svezi s pravnim statusom tog zemljišta, te da su problemi nastali prilikom uređenja zemljišta od Šuma-projekta koji je u razdoblju od 1974. do 1978. godine vršio razgraničenje, ali to razgraničenje nema nikakav pravni karakter te, kao takvo, nikada nije prijavljeno u katastru radi evidentiranja, te nikada nije služilo ni važilo kao punovažno za dokaz međašne linije, odnosno granice između državnog šumskog zemljišta i privatnog zemljišta, a u konkretnom slučaju radi se o enklavi. U svezi s navedenim, apelant je naveo da je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio pozitivne propise kada je apelanta lišio prava na uživanje imovine samo zbog činjenice da prodavatelj nije bio upisan kao vlasnik jer je poznata činjenica da na području Općine Čajniče nije bila ustrojena druga evidencija osim posjeda, pa prema tome prodavatelj i nije mogao biti uknjižen kao vlasnik, ali je postojala pravna osnova za njegovu uknjižbu. U svezi s tim, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na imovinu koju su on i njegovi prednici uživali dulji niz godina.

b)Odgovori na apelaciju

11. Osnovni sud je naveo da je apelant, prema ocjeni tog suda, stekao pravo vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora i na temelju rješenja o nasljeđivanju, te su apelantovi navodi utemeljeni.

12. Tuženi je naveo da je osporena odluka zakonita i pravilna, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

2. Tužba za utvrđenje Član 54. stav (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

15. Zakon o šumama – prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ broj 26/65) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. st. (1) i (2) Šume su zbog svojih opštekorisnih funkcija dobro od opšteg interesa.

Šume i šumska zemljišta uživaju posebnu zaštitu određenu zakonom Član 5. st. 1, 2 i 3.

Šumama i šumskim zemljištem u društvenoj svojini upravljaju privredne i druge radne organizacije a izuzuzetno – i pojedini državni organi (organizacije) Radi pravilnog gazdovanja šumama obrazuju se šumskoprivredna područja Šumskoprivredno područje obrazuje se prema prirodnim, ekonomskim i drugim uslovima koji ukazuju na jedinstvenu celinu područja, tako da se organizaciji koja njime gazduje obezbede uslovi da ostvari i sredstva za investicije na tom području.

Član 6. st. 1 Šumskoprivredno područje obrazuje nadležni organ određen republičkim zakonom.

Član 18.

Promet šuma i šumskog zemljišta vrši se prema opštim propisima o prometu zemljišta i zgrada, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

U slučaju prodaje šume na kojoj postoji pravo svojine, organizacije koje gazduju šumama imaju preče pravo kupovine.

Pri prodaji šume na kojoj postoji pravo svojine shodno se primjenjuju odredbe čl.

83. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ br. 25/65).

Organizacija koja gazduje šumama može u roku od šest mjeseci od dana upisa primjene sopstvenika u zemljišne knjige, tužbom kod redovnog suda pobijati kupoprodaju šuma, ako je tom kupoprodajom povređeno preče pravo kupovine te organizacije.

16. Zakon o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Šume i šumsko zemljište su prirodna dobra od opšteg interesa i uživaju posebnu brigu i zaštitu Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).

Pravo korišćenja šuma i šumskog zemljišta može se ograničiti kada je to u opštem interesu.

Član 3.

Šume i šumsko zemljište na teritoriji Republike su u svojini Republike i drugih pravnih i fizičkih lica.

Ukupna površina šuma u svojini Republike ne može se smanjivati, osim u posebnim slučajevima iz člana 42. ovog zakona.

Šume i šumsko zemljište u svojini Republike ne mogu se otuđivati, osim u slučaju komasacije i u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 94 0 P 021613 17 Gž 2 od 22. kolovoza 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda apelantovom punomoćniku dostavljena 18. rujna 2017. godine, a da je apelacija podnesena 3. studenog 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz članka II.3/f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na imovinu

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

23. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je odbijen njihov tužbeni zahtjev za utvrđenje stjecanja prava vlasništva na šumskom zemljištu, tvrdeći da ga je Okružni sud proizvoljnom primjenom propisa lišio imovine koju je stekao na zakonit način na temelju ugovora o kupoprodaji, dugogodišnjim korištenjem i na temelju rješenja o nasljeđivanju.

25. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27.). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog 1983. godine, serija A, broj 70, stavak 48.).

26. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče stjecanja prava vlasništva na šumskom zemljištu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđenje iz članka 54. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Potom, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi konstatirali, a to ni apelant nije osporavao, da vrijedi oboriva pretpostavka da su šume u državnom, a ranije u društvenom vlasništvu. Ustavni sud nadalje podsjeća na odredbe čl. 20. i 21. ZOVPO koje propisuju da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu (stvaranjem nove stvari, spajanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, stjecanjem vlasništva od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom), na temelju pravnog posla (ugovorom o prodaji, daru, razmjeni i sl.), te nasljeđivanjem. Ustavni sud podsjeća da se pravo vlasništva stječe i odlukom državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom (članak 20. stavak 2. ZOVPO). Na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe se upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, kako propisuje odredba članka 33. ZOVPO. Shodno navedenom, iz provedenih dokaza proizlazi da apelant u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama nije upisan kao vlasnik sporne nekretnine označene kao šuma. Prema tome, iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da imovina o kojoj je riječ ne predstavlja postojeću apelantovu imovinu, već se apelant, postavljajući tužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na toj imovini, pojavljuje samo kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69.).

27. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li apelant imao „legitimno očekivanje“ da će njegov zahtjev za stjecanje vlasništva na spornoj nekretnini biti riješen u njegovu korist. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na temelju provedenih dokaza u prvostupanjskom postupku zaključio da apelant tijekom postupka nije pružio dokaze da je prodavatelj nekretnine D. K., od koga je apelantov prednik kupio spornu nekretninu, bio zemljišno-knjižni vlasnik te nekretnine jer bi u okolnostima konkretnog slučaja jedino tada apelantov tužbeni zahtjev bio utemeljen. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant ni tijekom postupka pred redovitim sudovima, niti u apelaciji nije naveo bilo kakve dokaze iz kojih bi proizlazilo da su prodavatelj, odnosno apelantov prednik imali valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Prema tome, u kontekstu apelantovih tvrdnji da u trenutku sačinjavanja kupoprodajnog ugovora nisu postojale zemljišne knjige, Ustavni sud zapaža da je apelant kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu bio dužan dokazati postojanje osnove za upis prava vlasništva njegovog prednika na spornoj nekretnini, što podrazumijeva i postojanje pravne osnove na temelju koje je prodavatelj bio upisan kao posjednik spornih nekretnina. Nasuprot tome, Okružni sud je konstatirao da je posjed apelantovog prednika na spornoj nekretnini, prema rješenju Općine Čajniče, koje nije pravomoćno, predstavljao uzurpaciju nad šumama u društvenom odnosno državnom vlasništvu, što isključuje postojanje valjane pravne osnove za upis prava vlasništva. Osim toga, glede apelantovih tvrdnji da sporne nekretnine koristi dulji niz godina, Ustavni sud smatra da su te tvrdnje neutemeljene jer se na stvari u društvenom (sada državnom) vlasništvu ne može steći pravo vlasništva održanjem (članak 29. ZOVPO), što proizlazi i iz zaključaka redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4966/16 od 19. prosinca 2018. godine, točka 17., dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovitim sudovima nije uspio dokazati utemeljenost tužbenog zahtjeva, pri čemu, u skladu s jurisprudencijom Europskog suda i vlastitom praksom, Ustavni sud ne može supstituirati redovne sudove u odnosu na njihov zaključak jer je upravo zadatak redovitih sudova da na temelju raspoloživih dokaza, te njihovom ocjenom procjenjuju utemeljenost tužbenog zahtjeva.

28. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zato što apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će na temelju ponuđenih dokaza biti udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim je tražio utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na šumskom zemljištu, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka. b)Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje

29. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije obrazložio u čemu se sastoji povreda njegovih prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje koje garantiraju te odredbe, niti iz okolnosti konkretnog predmeta u kojem je odlučivano o stjecanju prava vlasništva na šumskom zemljištu proizlazi da je povreda tih prava moguća. Stoga, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije paušalni i kao takvi neutemeljeni. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zato što apelant, u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema ni „imovinu“ u smislu navedenog članka, niti osporena odluka predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine.

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije budući da iz apelantovih paušalnih navoda i okolnosti konkretnog predmeta u kojem je odlučivano o stjecanju prava vlasništva na šumskom zemljištu ne proizlazi da je povreda tih prava moguća.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4536/17 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio