Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/19 (Ž. Š. i Z. L.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1191/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1191/19, rješavajući apelacije Željka Šiljega i Zorke Lugonja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Šiljeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002245 15 Uvp od 8. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002245 14 U od 9.

decembra 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2-1242744994 od 24. jula 2014.

godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Ljubuškom broj 01242744994 od 1. avgusta 2013. godine ;

Zorka Lugonja protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 007231 19 U od 8. aprila 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1191/19

1. Željko Šiljeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002245 15 Uvp od 8. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002245 14 U od 9. decembra 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2-1242744994 od 24. jula 2014. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Ljubuškom broj 01242744994 od 1. avgusta 2013. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 9. decembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 1. avgusta 2013. godine. Tim rješenjem je apelantu određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je apelant po rješenju prvostepenog organa od 28. jula 2008. godine ostvario pravo na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. Nadalje, prvostepeni organ je, postupajući po službenoj dužnosti u skladu sa članovima 3. i 11. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon), apelantu odredio novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije. Vrhovni sud je istakao da je prema odredbama člana 11. stav 1. Zakona tuženi dužan, po službenoj dužnosti, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog zakona provesti postupak i donijeti nova rješenja korisnicima prava na povoljniju penziju iz člana 3. Zakona nad kojima je okončan postupak kontrole u skladu sa Zakonom o kontroli zakonitosti korištenja prava iz boračko-invalidske zaštite. Za korisnike nad kojim nije okončan postupak kontrole u skladu sa Zakonom o kontroli zakonitosti korištenja prava iz boračko-invalidske zaštite donijet će se privremena rješenja do okončanja postupka kontrole zakonitosti, a po okončanju kontrole zakonitosti i za ta lica izdat će se rješenja u skladu sa tim zakonom. Osim toga, Vrhovni sud se pozvao na presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U 29/13 koja je donesena u postupku ocjene usaglašenosti pojedinih odredbi Zakona sa Ustavom Federacije BiH, te ukazao da se, prema stavu Ustavnog suda Federacije BiH, predmetnim Zakonom pravo na prijevremeno povoljnije penzionisanje ujednačava za sva lica koja su uzela učešće u ratu, a što ne predstavlja povredu prava na jednakost pred zakonom i ne diskriminiše korisnike prava prema ovom Zakonu u vidu prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje.

2. AP-2323/19

4. Zorka Lugonja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 30. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007231 19 U od 8. aprila 2019. godine.

5. Osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) od 21. decembra 2018. godine kojim je odbijena njena žalba protiv rješenja filijale tuženog od 15. novembra 2018. godine. Tim rješenjem je odbijen apelantičin zahtjev za ponovno određivanje starosne penzije.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je konačnim i pravosnažnim rješenjem tuženog od 29. marta 2012. godine apelantici priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u skladu sa odredbama tada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum), budući da je dio penzijskog staža stekla u bivšoj BiH, dio u Republici Srpskoj, a dio u Federaciji BiH (od 1. do 31. maja 1992. godine). Okružni sud je istakao da prema odredbi člana 143. stav 1. Zakona o PIO korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret Federalnog zavoda za PIO iz razloga što za sporni period od 1. do 31. maja 1992. godine nisu uplaćeni doprinosi. Međutim, Okružni sud je naveo da prethodno navedeno nije od uticaja na pravo i način realizacije prava koje je apelantica ostvarila u Republici Srpskoj, te da nije moglo biti valjan osnov za ponovno određivanje penzije, zbog čega je tuženi donio pravilnu odluku kada je odbio apelantičin zahtjev.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1191/19.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da je došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode u apelaciji broj AP-1191/19 koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je naveo "da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenicama da su prvostupanjski i drugostupanjski organ odugovlačili postupak, odnosno da je postupak nerazumno dugo trajao i to deset godina", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/19 (Ž. Š. i Z. L.) | Sudska praksa | Aktio