Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3955/17 (D. P., S. Ć., S. G., M. B., F. T., H. M., E. S., I. G., S. A., A. A., N. Š. i M. J.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Privatizacija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3955/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3955/17, rješavajući apelaciju Dževada Pozderovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Pozderovića, Silvije Ćumurović, Subhije Golić, Milenka Bursaća, Faruka Tursića, Hajrudina Mešanovića, Esme Sprečaković, Izudina Golića, Senade Avdić, Alosmana Ahmetovića, Nermina Šehovića i Marka Jagodića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 033447 16 Gž od 6.
jula 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 033447 13 P 2 od 22. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dževad Pozderović, Silvija Ćumurović, Subhija Golić, Milenko Bursać, Faruk Tursić, Hajrudin Mešanović, Esma Sprečaković, Izudin Golić, Senada Avdić, Alosman Ahmetović, Nermin Šehović i Marko Jagodić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Brčkog, koje zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 18. septembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 033447 16 Gž od 6. jula 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 033447 13 P 2 od 22. februara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tuženog Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko BiH, zatraženo je 14. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 29. marta do 4. aprila 2019. godine dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 033447 13 P 2 od 22. februara 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade štete isplati preciznije označen iznos za svakog apelanta pojedinačno, sa zakonskom zateznom kamatom (sve preciznije navedeno u izreci presude). Istom presudom apelanti su obavezani da tuženom solidarno naknade troškove postupka u preciziranom iznosu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog s preciziranim tužbenim zahtjevom tokom postupka, kojim su tražili da se tuženi obaveže da apelantima kao bivšim radnicima – manjinskim dioničarima, prema njihovim suvlasničkim udjelima, isplati novčana potraživanja na ime naknade štete za imovinu koja nije bila predmet privatizacije preduzeća ODP „Tehnograđa“ Brčko.
6. Tokom postupka pred prvostepenim sudom, na osnovu izvedenih dokaza i iznesenih činjenica utvrđeno da je u postupku privatizacije preduzeća ODP „Tehnograđa“ Brčko, u skladu sa raspisanim javnim tenderom od 3. septembra 2009. godine, tuženi kao prodavac zaključio Ugovor o kupoprodaji broj OPU-957/2010 od 22. jula 2010. godine sa d.o.o. „Zejčirović“ Čelić kao kupcem, kojem je prodato 58,51% ukupnog kapitala ODP „Tehnograđa“ Brčko. Također je navedeno da je prema navedenom ugovoru utvrđeno da kupcu od 58,51% ukupnog kapitala pripada 61.811 dionica, a manjinskim dioničarima od ukupnog kapitala 41,49%, pripada 43.842 dionice. Pored toga, utvrđeno je da su sastavni dio tog ugovora aneksi od 1 do 3, kao i prilozi od 1 do 10, te da je u prilogu broj 5 navedena imovina ODP „Tehnograđa“ Brčko koja je predmet privatizacije (preciznije navedena u obrazloženju presude), dok je u prilogu broj 6 navedena imovina (nekretnine) koja nije bila predmet privatizacije ODP „Tehnograđa“ Brčko, a to su: prodavnica „Metalteks“, restoran „Skadarlija“ i garaže na buvljoj pijaci (sve preciznije označeno u obrazloženju presude). Osnovni sud je obrazložio da navedene nekretnine nisu bile predmet privatizacije ODP „Tehnograđa“ Brčko zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa jer se u zemljišnim knjigama zemljište vodi kao društveno vlasništvo s upisanim pravom građenja i vlasništva na objektima u korist tuženog s dijelom od ½, te u korist B. J. s dijelom od 21/100 i H. M. s dijelom od 29/100, dok je pravo raspolaganja upisano u korist ODP „Tehnograđa” Brčko s dijelom 1/1 s pravom korištenja na izgrađenom građevinskom zemljištu u korist E. K. sa 1/1 dio. Pored toga, navedeno je da iznos od 41,5% „Markovićevih dionica“ nije bio predmet privatizacije jer su to sredstva dioničara preduzeća ODP „Tehnograđa“ Brčko. Osnovni sud je također naveo da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke utvrđena vrijednost imovine (objekata) preduzeća ODP „Tehnograđa” Brčko koja nije bila predmet privatizacije, dok je nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke M. M. utvrđena novčana vrijednost prema suvlasničkim udjelima (upisanim dionicama) svakog od apelanata kao bivših radnika i dioničara ODP „Tehnograđa“ Brčko.
7. Slijedom navedenog, kako je naveo Osnovni sud, u postupku je nesporno utvrđeno da imovina za koju apelanti traže isplatu novčanog potraživanja na ime naknade štete nije bila predmet privatizacije preduzeća ODP „Tehnograđa” Brčko. Naime, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 14. Zakona o privatizaciji preduzeća Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji preduzeća), zaključio da tuženi nije u obavezi da naknadi štetu koju apelanti u predmetnom postupku potražuju s obzirom na to da „na imovini koja nije obuhvaćena programom privatizacije nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi“. Shodno navedenom, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka, Osnovni sud je zasnivao na odredbama člana 119. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 033447 16 Gž od 6. jula 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud, ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u skladu s ovlaštenjima iz člana 330. ZPP, zaključio da u donošenju pobijane presude nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje apelanti ukazuju u svojoj žalbi. Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda vezano za zaključenje ugovora o kupoprodaji od 22. jula 2010. godine i njegovu realizaciju, Apelacioni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da prvostepeni sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje neophodno za pravilno presuđenje. U vezi s tim, Apelacioni sud je obrazložio da iz spisa proizlazi da apelanti tokom postupka nisu predlagali da se provede vještačenje putem vještaka geodetske struke radi identifikacije nekretnina koje nisu bile predmet privatizacije preduzeća ODP „Tehnograđa“ Brčko, niti su apelanti u tužbi identificirali te nekretnine. Međutim, kako je naveo Apelacioni sud, iz predmeta spisa (podaci iz priloga 6 ugovora o kupoprodaji) proizlazi, a što je nesporno potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke E. Dž., da na imovini koja nije obuhvaćena programom privatizacije preduzeća ODP „Tehnograđa“ nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, što se posebno odnosi na objekt – restoran „Skadarlija“, koji je poslovno-stambena zgrada s dvije stambene jedinice, za koje također nisu riješeni imovinskopravni odnosi.
9. Apelacioni sud je dalje obrazložio da je nalogom supervizora od 19. septembra 2001. godine „određeno da Markovićeve dionice neće biti predmet privatizacije“, te da je istim nalogom uspostavljen Ured za privatizaciju u okviru Vlade Distrikta Brčko koji je bio dužan da dionice konvertira u ekvivalentne dionice u privatizacionom preduzeću i da se kao takve prenesu na njihove zakonite vlasnike. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da nije sporno da su apelanti u skladu sa Zakonom o društvenom kapitalu stekli vrijednost „Markovićeve dionice“, kao ni da se njihova stvarna vrijednost i učešće u ukupnom iznosu, odnosno pojedinačno u procentualnom iznosu na imovini preduzeća nije znala, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke M. M., niti se mogla znati do okončanja privatizacije. Apelacioni sud je također naveo da u skladu s tada važećim propisima sva navedena imovina nije postala, niti je mogla postati privatnom imovinom preduzeća ODP „Tehnograđa“ Brčko, a ni vlasništvo radnika tog preduzeća koji su (iz ličnih dohodaka) vršili uplate na ime otkupa internih dionica. Apelacioni sud je dalje obrazložio da su uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje vlasništva nad državnim kapitalom i imovinom u državnim preduzećima i drugim preduzećima propisani Zakonom o privatizaciji preduzeća u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji preduzeća). Zatim, Apelacioni sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o privatizaciji preduzeća kojim je propisano da Kancelarija za privatizaciju priprema program privatizacije preduzeća; zatim propisan je sadržaj programa privatizacije koji, između ostalog, sadrži i podatke o imovini koja nije predmet privatizacije; da se program privatizacije preduzeća priprema u roku koji utvrđuje Kancelarija za privatizaciju, te način na koji se određuje imovina koja nije predmet privatizacije. Također, Apelacioni sud je naveo da prema odredbi člana 20. Procedure za predaju državnog kapitala i imovine preduzeća u Distriktu Brčko putem otvorenog međunarodnog tendera (u daljnjem tekstu: Procedure za predaju državnog kapitala) „žalbe koje se odnose na proces privatizacije podnose se Arbitražnoj komisiji koju imenuje gradonačelnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, a da su odluke te komisije konačne i obavezujuće za strane u sporazumu“.
10. Imajući u vidu da je, shodno navedenim zakonskim propisima, uspostavljena Kancelarija za privatizaciju koja priprema program privatizacije koji, između ostalog, sadrži i podatke o imovini koja nije predmet privatizacije; da je ukupnom imovinom preduzeća do provedenog postupka privatizacije, shodno Arbitražnoj odluci za Brčko, preneseno pravo na Distrikt da upravlja svom državnom – javnom imovinom unutar Distrikta, te da je ugovor o privatizaciji – kupoprodaji ukupnog kapitala ODP ,,Tehnograđa“ sa svim prilozima na snazi, Apelacioni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete koju apelanti potražuju u ovom postupku, u skladu s odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
11. Shodno navedenom, Apelacioni sud je žalbu tužilaca odbio i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredaba člana 335. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti detaljno prezentiraju odlučenja redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelanti su naveli da su kao bivši radnici stekli dionice u državnom preduzeću ODP „Tehnograđa“ Brčko, te da je tuženi, prije zaključenja ugovora od 22. jula 2010. godine kojim je izvršena privatizacije državnog kapitala ODP „Tehnograđa“ Brčko, „izuzeo pojedine nekretnine koje su ulazile u sastav imovine ODP 'Tehnograđa' Brčko, čime je umanjena vrijednost suvlasničkih udjela apelanata kao manjinskih dioničara ovog preduzeća“. Stoga, apelanti smatraju da im pripada pravo na naknadu štete jer je „tuženi navedenim radnjama umanjio vrijednost suvlasničkog dijela apelanata kao manjinskih dioničara ovog preduzeća“.
II.Odgovor na apelaciju
13. Apelacioni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima koji su dati u osporenoj presudi tog suda jer je taj sud na sve navode apelanata, koje su ponovili u apelaciji, dao detaljno obrazloženje u osporenoj presudi tog suda. Stoga smatra da nisu prekršena ustavna prava na koja apelanti ukazuju u apelaciji.
15. Tuženi je istakao da su činjenice koje iznose apelanti u svojoj apelaciji već cijenjene u postupku pred redovnim sudovima, te smatra da su osporene odluke redovnih sudova pravilne i zakonite. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o privatizaciji preduzeća u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ br. 8/04, 19/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
Kancelarija za privatizaciju Brčko distrikta BiH, osnovana u skladu s Nalogom supervizora o načinu privatizacije državnog kapitala preduzeća u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 11/01), nastavlja da sprovodi postupak privatizacije u Brčko distriktu u skladu sa ovim zakonom.
Član 14.
Kancelarija za privatizaciju priprema program privatizacije preduzeća.
Program privatizacije preduzeća sadrži:
1. početni bilans stanja preduzeća;
2. osnovne podatke o preduzeću, uključujući djelatnost, pokretnu i nepokretnu imovinu, vrijednost postrojenja i opreme, posljednji izvještaj o poslovanju (dobit i gubitak), listu klijenata, kao i broj trenutno zaposlenih;
3. podatke o imovini koja nije predmet privatizacije;
4. druge podatke koje Kancelarija za privatizaciju smatra neophodnim.
Program privatizacije preduzeća se priprema u roku koji utvrđuje Kancelarija za privatizaciju.
Ured za privatizaciju je ovlašten da odredi imovinu preduzeća iz člana 1 ovog zakona, koja nije predmet privatizacije.
Prava upravljanja, raspolaganja i korištenja, upisana u zemljišnim knjigama na imovini iz prethodnog stava, prestaju s danom upisa izvršene privatizacije i brišu se po službenoj dužnosti.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 033447 16 Gž od 6. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova ukazujući da im je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata protiv tuženog radi isplate novčanih potraživanja na ime naknade štete, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao građanskih prava i obaveza apelanata, te da stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima apelanti suštinski problematiziraju primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja za stavove koje su zauzeli, i to povodom svih navoda apelanata koje su oni ponovili i u apelaciji. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno obrazložili zaključak da predmetna imovina nije uvrštena u postupak privatizacije jer na njoj nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, odnosno da apelanti, suprotno njihovim navodima, nisu dokazali da imaju pravni osnov za naknadu štete koju potražuju od tuženog u skladu s odredbama člana 154. ZOO. Pri tome, Ustavni sud smatra da nije izostalo detaljno i argumentirano obrazloženje stava i zaključka da tuženi nije objektivno odgovoran za štetu koju apelanti potražuju od tuženog, pri čemu su jasno ukazali da je u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća uspostavljena Kancelarija za privatizaciju koja, dakle, priprema program privatizacije preduzeća koji, između ostalog, sadrži i podatke o imovini koja nije obuhvaćena programom privatizacije, što upravo upućuje na ovlaštenje Kancelarije (član 14. Zakona o privatizaciji preduzeća) da u postupku privatizacije određuje koja imovina nije predmet privatizacije. Stoga, dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba člana 14. Zakona o privatizaciji preduzeća, Ustavni sud u datom obrazloženju redovnih sudova u kontekstu primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji preduzeća, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji preduzeća i ZOO na kojim su zasnovane osporene presude, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da je primjena i tumačenje navedenih odredaba bila na štetu apelanata.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.
Pravo na imovinu
30. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoju odluku dali jasne razloge.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević