Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5359/17 (Integra Inženjering doo Banja Luka)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5359/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5359/17, rješavajući apelaciju Integra Inženjering doo Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Integra Inženjering doo Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028859 17 Rev od 7. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Integra Inženjering doo Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banja Luke, podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028859 17 Rev od 7. septembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 028859 16 Pž od 15. novembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Ps 028859 15 Ps od 22. jula 2016. godine. Navedenom prvostepenom presudom u cjelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Bobar autosemberija d.o.o. Bijeljina) da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalo naveo da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati određeni novčani iznos po osnovu ugovora o pristupanju dugu i ugovora o asignaciji. Vrhovni sud je nadalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su apelant i „Hipo Alpe Adria Lizing d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: lizing kuća) 30. jula 2007. godine zaključili pismeni ugovor o zajmu, te da je apelant uzeo zajam u određenom novčanom iznosu. Naveo je da su lizing kuća i „B&D Invest“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: Invest) 18. septembra 2009. godine zaključili ugovor o pristupanju dugu kojim se Invest obavezao lizing kući ispuniti njeno potraživanje koje ona ima prema apelantu po osnovu navedenog zajma. Nadalje je naveo da je takođe istog dana (18. septembra 2009. godine) zaključen Ugovor o asignaciji kojim je apelant ovlastio Invest da lizing kući plaća mjesečne rate kredita.
4. Vrhovni sud je naveo da je Invest brisan iz sudskog registra 2012. godine, i to nakon što je pripojen tuženom koji je preuzeo njegova prava i obaveze. Nadalje je naveo da je apelant, nakon što je tuženi prestao sa otplatom rata zajma, 2015. godine izmirio sve obaveze prema lizing kući iz zaključenog ugovora o zajmu od 30. jula 2007. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da ugovor o asignaciji ne može biti osnov za obavezivanje tuženog da apelantu plati traženi iznos, jer taj ugovor tuženi, odnosno njegov pravni prednik nije potpisao, već su ugovor o asignaciji potpisali samo apelant i lizing kuća. Naveo je da ni ugovor o pristupanju dugu ne može biti osnov za obavezivanje tuženog, jer je tim ugovorom prednik tuženog preuzeo obavezu prema lizing kući, a ne prema apelantu.
5. Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, te da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je pravni prednik tuženog pristao da pristupi dugu koji je apelant imao prema lizing kući, a koji potiče iz ugovora o zajmu od 30. jula 2007. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ugovor od 18. septembra 2009. godine nema karakter preuzimanja duga (član 446. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), već ima karakter ugovora o pristupanju dugu (član 451. ZOO). Pravni prednik tuženog se tim ugovorom obavezao na ispunjenje obaveza apelanta iz ugovora o zajmu koji je apelant zaključio sa lizing kućom. Međutim, to ne znači da je apelant oslobođen od obaveze otplate zajma, već pored njega prema lizing kući kao povjeriocu stupa i novi dužnik tj. pravni prednik tuženog koji je sa povjeriocem (lizing kućom) zaključio ugovor o pristupanju. Dakle, apelantov položaj se ni u čemu nije promijenio i otplatom kompletnog zajma on nije ispunio tuđu, već svoju obavezu. Zbog toga apelant nema pravo da traži isplatu iznosa kojeg je platio lizing kući kao povjeriocu iz zaključenog ugovora o zajmu.
6. Vrhovni sud je nadalje naveo da je ugovor o asignaciji od 18. septembra 2009. godine potpisan samo od strane apelanta i lizing kuće, te da nedostaje potpis i pečat pravnog prednika tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi već u odgovoru na tužbu istakao da njegov prednik nije potpisao ugovor o asignaciji (upućivanju), a apelant u toku prvostepenog postupka tu tvrdnju nije demantovao. Vrhovni sud je naveo da je apelant tek u žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude priložio kopiju primjerka navedenog ugovora koji sadrži i potpis pravnog prednika tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud opravdano nije prihvatio taj novi dokaz, jer prema odredbi člana 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi. Apelantova tvrdnja da je potpisani ugovor „nestao“ iz spisa je proizvoljna i neargumentovana pa drugostepeni sud osnovano nije prihvatio kao istinitu.
7. Dakle, Vrhovni sud je naveo da plaćanjem rata zajma tuženi nije ispunjavao obaveze iz ugovora o asignaciji, već obaveze iz ugovora o pristupanju dugu zaključenog između njegovog pravnog prednika i lizing kuće. Tim ugovorom prednik tuženog nije preuzeo bilo kakvu obavezu prema apelantu, već samo prema apelantovom povjeriocu.
8. Vrhovni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je potpisivanjem izvoda otvorenih stavki tuženi priznao sporni dug. Naime, tuženi je u ovom sporu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a izvod otvorenih stavki na kojem postoji njegov potpis i pečat sam za sebe nije dovoljan za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Navedeni finansijski dokument samo potvrđuje da je kod apelanta evidentiran dug u određenom novčanom iznosu po osnovu dugoročnog kredita, ali se taj dokument ne može dovesti u vezu sa ugovorom o pristupanju dugu i ugovorom o asignaciji, na kojim materijalnim dokazima apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, pa analitička kartica nije dovoljan dokaz o osnovanosti apelantovog potraživanja prema tuženom u konkretnom slučaju.
9. Vrhovni sud je nadalje naveo da, s obzirom da apelant u toku prvostepenog postupka nije uspio dokazati postojanje spornog duga i njegovu visinu, samim tim nije uspio dokazati ni osnovanost postojanja tužbenog zahtjeva u smislu člana 123. ZPP, to nije bilo razloga da drugostepeni sud otvara raspravu u skladu sa članom 217. ZPP.
10. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, zbog čega je apelantovu reviziju odbio na osnovu člana 248. ZPP. Apelacioni navodi
11. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Apelant je u apelaciji naveo svoju ocjenu provedenih materijalnih dokaza iz kojih kako navodi jasno proizilazi osnovanost njegovog potraživanja, te da su redovni sudovi u konkretnom slučaju (kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev) pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primjenili odredbe ZPP i ZOO. Apelant navodi da iz materijalnih dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka tj. iz ugovora o pristupanju dugu od 18. septembra 2009. godine, ugovora o asignaciji od 18. septembra 2009. godine, te analitičke kartice jasno proizilazi obligaciono-pravni odnos koji je bio zasnovan između parničnih stranaka, te jasno proizilazi dug tuženog prema apelantu. Apelant navodi da je drugostepeni sud trebao održati raspravu u skladu sa članom 217. ZPP i u predmetnom postupku na taj način otkloniti „nejasnoće“ tj. pravilno utvrditi činjenice i pravilno cijeniti sve dokaze. Apelant navodi da je tuženi potpisujući i stavljajući pečat na analitičku karticu jasno priznao sporni dug, te da je njegovo potraživanje u konkretnom slučaju osnovano.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene konačne odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda koje je dao u pogledu izvođenja zaključka da u konkretnom slučaju nije osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom (tj. da je u konkretnom slučaju prednik tuženog zaključivanjem ugovora o pristupanju dugu nije priznao dug i nije preuzeo apelantov dug, već je uz apelanta pristupio vraćanju spornog duga koji je apelant imao prema lizing kući, da ostatak duga koji je apelant vratio predstavlja i dalje apelantov dug koji je nastao iz zaključenog ugovora o zajmu, te je jasno naveo zbog čega na osnovu analitičke kartice nije mogao usvojiti apelantov tužbeni zahtjev) Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Takođe, u osporenoj odluci Vrhovni sud je jasno obrazložio svoj zaključak zbog čega drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže i održi ročište prilikom odlučivanja po apelantovoj žalbi, pa ni u navedenom Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
16. Na osnovu navedenog, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević