Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1395/19 (M. B.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1395/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-1395/19, rješavajući apelaciju Marka Babića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Babić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 028255 18 Gž od 18. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Nedeljko Jandrić odvjetnik iz Banjluke, podnio je 27. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 028255 18 Gž od 18. ožujka 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene (Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti, Granična policija Bosne i Hercegovine) i zaključci, kao i poništenje rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika Bosne i Hercegovine, te da se naloži tuženoj da apelanta vrati na posao i rasporedi na odgovarajuće poslove policijskog službenika, kao i da mu isplati plaće za određeni period sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud iz podataka upisanih u apelantovu radnju knjižicu, uvjerenja Fonda PIO RS i uvjerenja Federalnog zavoda PIO Livno pravilno utvrdio da je apelant na dan prestanka radnog odnosa ostvario ukupni mirovinski staž u trajanju od 40 godina, 1 mjeseca i 5 dana, na što je pravino primijenio odredbe članka 119. stavak 1. točka 3. Zakonu o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine kojima je propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos kada navrši 65 godina života i zakonom propisani mirovinski staž ili 40 godina mirovinskog staža, te utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za prestanak radnog odnosa. Nadalje, Sud BiH je naveo su bez utjecaja navodi žalbe da Federalni zavod PIO nije priznao pravo na razmjerni dio starosne mirovine, jer su mu priznali mirovinski staž u trajanju od 34 godine 10 mjeseci i 4 dana, budući da se prema odredbama glave IV. Zakona o PIO Federacije Bosne i Hercegovine, mirovinski staž se sastoji od: 1. staža osiguranja sa efektivnim trajanjem provedenog na radu po osnovu obaveznog osiguranja, 2. staža osiguranja sa uvećanim trajanjem i 3. posebnog staža. Imajući u vidu da odredbe članka 119. stavak 1. točka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine prestanak radnog odnosa vezuju za mirovinski staž, dakle, za sva tri propisna osnova, koja je apelant nesumljivo ostvario, Sud BiH je naveo da je tuženi donio zakonito i pravilno rješenje kojim je utvrdio prestanak apelantovog radnog odnosa. Osim toga, Sud BiH je naveo da uvijeti propisani za ostvarivanje prava na mirovinu nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa, jer se radi o sasvim različitim pravima koja su regulirana različitim zakonima.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri prilikom utvrđivanja dužine trajanja mirovinskog staža, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da je drugim presudama utvrđeno da za osobe nastanjene na području Federacije Bosne i Hercegovine, mirovinski staž može utvrđivati samo Federalni zavod PIO/MIO, pa se prilikom odlučivanja o prestanku radnog odnosa nije mogao uračunavati mirovinski staž ostvaren u Republici Srpskoj. Osim toga, apelant se pozivao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povredu zabrane diskriminacije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke tj. da u drugim predmetima mirovinski staž obračunat na drugačiji način, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1395/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio