Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1979/19 (S.P.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1979/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1979/19, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. P.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 035877 18 Rev od 28. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Predrag Baroš advokat iz Banjaluke, podnio je 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 Rs 035877 18 Rev od 28. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (DD za proizvodnju, preradu i promet derivata nafte „Rafinerija ulja Modriča“) nezakonito donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu sa 17. aprilom 2014. godine i da se poništi odluka tuženog od 24. februara 2014. godine; da se tuženom naloži da apelanta vrati na rad na ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima; da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade plaća za period od 18. do 30. aprila 2014. godine, te od avgusta 2014. do novembra 2017. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom; da apelantu na ime regresa za 2015. i 2016. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da tuženi na iznose neispla ćenih plaća uplati zakonske doprinose, uz naknadu naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme 16. maja 2011. godine (finansijski direktor, a zatim zamjenik generalnog direktora), da je tuženi odlukom od 24. februara 2014. godine otkazao apelantu ugovor o radu. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio zaposlen kod drugih poslodavaca u periodu od 6. maja do 31. jula 2014. godine, te od 6. oktobra do 31. decembra 2015. godine. Takođe, da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi sa ruskim državljaninom J.K. zaključio ugovor o radu (od 24. oktobra 2014. do 23. oktobra 2015. godine) na radno mjesto finansijskog direktora, te da je tuženi u roku od jedne godine od davanja otkaza apelantu zaposlio pet lica s VSS (niko nije s apelantovom kvalifikacijom). Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su odlukom tuženog o izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta od 6. februara 2014. godine ukinuto radno mjesto „zamjenik generalnog direktora“ na kojem je apelant bio raspoređen, te uvedena radna mjesta (za koja su predviđene druge struče kvalifikacije), te da su važe ćom sistematizacijom za radno mjesto „finansijskog direktora“ zahtijeva: ekonomski fakultet VII stepen, 5 godina radnog iskustva u struci i aktivno korištenje ruskog jezika. Vrhovni sud je, stoga, naveo da je na tuženom bila obaveza da apelanta (ukoliko je to mogu će) rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto ( člana 126. stav 1.
tačka 2. Zakona o radu), te naglasio da do izmjene sistematizacije (suprotno apelantovim navodima) nije došlo samo u pogledu radnog mjesta na kojem je bio zaposlen apelant. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način, jer radno mjesto finansijskog direktora za koje je (između ostalog) propisano aktivno korištenje ruskog jezika (apelant se nije pozivao na drugo odgovaraju će mjesto) nema karakter odgovarajućeg posla (član 126. stav 2. Zakona o radu) jer apelant nije dokazao da ispunjava taj uslov, odnosno da je tuženi imao upražnjeno odgovaraju će radno mjesto na koje ga nije rasporedio. Pri tome je naglasio da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi bio obavezan da ovo radno mjesto ponudi apelantu, te da bi on tada eventualno dostavio dokaze o ispunjavanju uslova ili se negativno izjasnio o ponudi. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao da je tuženi suprotno članu 140. Zakona o radu u roku od jedne godine od dana kada je apelantu prestao radni odnos primio u radni odnos pet lica sa VSS, jer nije konkretizovao da li se radi o licima sa VSS koju apelant posjeduje niti njihova imena, te da su pravilno odbili apelantov zahtjev, jer nije dokazao da mu je radni odnos prestao na nezakonit način.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da je „povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je tužbu podnio 25. decembra 2014. godine i da period duži od četiri godine svakako ne predstavlja suđenje u razumnom roku“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao četiri godine i dva mjeseca na tri sudske instance, u kojem periodu je doneseno nekoliko odluka (meritornih i procesnih), što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević