Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3142/17 (M. M.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3142/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3142/17, rješavajući apelaciju Mehe Mušinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Mušinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 098558 14 Rev od 9. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 098558 13 Gž od 24. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Meho Mušinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 22. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 098558 14 Rev od 9. maja 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 098558 13 Gž od 24. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 22. marta 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te 11. jula 2019. godine od advokata Džanana Alijagića, kao zastupnika u predmetnom postupku Nedima Pejdaha (u daljnjem tekstu: tuženi), da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. marta do 3. aprila 2019. godine.

4. Zastupnik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 8. juna 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja da je stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na jednosobnom stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a tuženi je 22. jula 2009. godine dostavio odgovor na tužbu.

7. Apelant je 7. maja 2010. godine izmijenio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da ispuni Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana Ov. I broj 4194/05 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) i da apelantu izda ispravu podobnu za prijenos predmetnog stana na njega, a tuženi je 30. septembra 2010. godine dostavio odgovor na izmijenjeni tužbeni zahtjev.

8. Općinski sud je 5. aprila 2011. godine održao pripremno ročište, a 7. septembra 2011. godine, 11. januara 2012. godine, 26. aprila 2012. godine i 11. oktobra 2012. godine ročišta za glavnu raspravu.

9. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-098558-09-P od 17. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženom na ime naknade troškova postupka isplati određeni novčani iznos.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je on dao punomoć za zaključenje predmetnog ugovora agentu Agencije za promet nekretnina "Pelak" (u daljnjem tekstu: Agencija), koji ga je nazvao i rekao da je ugovor potpisan, da je Agenciji isplatio određene novčane iznose u dva navrata s tim što je prvi iznos platio Agenciji za kupovinu drugog stana do čije realizacije nije došlo, dok za drugi iznos ne zna na čiji račun je izvršena isplata, poslije čega je dobio ključeve predmetnog stana, i da je stan vidio dva puta prije useljenja u kojem su tada vršeni radovi. Nadalje, navedeno je da je prilikom priključenja struje imao probleme, jer se ime prodavca nije slagalo sa imenom upisanog potrošača, te da je tom prilikom otišao u Agenciju i da su mu rekli da je prodavac tuženi (unuk upisanog potrošača) i da je tada dobio primjerak ugovora. Općinski sud je izvršio uvid u kopiju predmetnog ugovora i utvrdio da su ga potpisale obje strane po opunomoćenicima pod brojem Ov-4194/05 od 10. augusta 2005. godine.

11. Općinski sud je, dalje, naveo da iz iskaza tuženog proizlazi da apelanta nikada nije vidio ni čuo, te da je prvi put za njega i predmetni ugovor saznao po zaprimanju tužbe, da je za predmetni stan prenio stanarsko pravo na sebe, da je stan djedov i da je Ireni Stanković dao punomoć za preduzimanje radnji za otkup predmetnog stana, koja je započela postupak otkupa u općini, ali da je nakon napuštanja posla u Agenciji sam nastavio da vrši poslove otkupa (što je potvrdila i Irena Stanković u svom iskazu u svojstvu svjedoka), te da ne poznaje Marinu Knežević (zaposlenicu Agencije) koja je zaključila predmetni ugovor u njegovo ime.

12. Općinski sud je na osnovu uvida u izvode banke naveo da nisu prikazane nikakve uplate koje bi se po bilo kojem elementu (broj ili naziv ugovora, adresa stana i sl.) mogle dovesti u vezu sa uplatama apelanta za predmetni stan. Općinski sud je istaknuo da je po povlačenju prijedloga (od tuženog) za saslušanje oca tuženog kao svjedoka donio rješenje po kojem se saslušanje ovog svjedoka neće provoditi.

13. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju prema iskazima i jedne i druge strane, kao i provedenim dokazima nesumnjivo da su se i apelant i tuženi obratili Agenciji za određene usluge. Općinski sud je, dalje, naveo da je u kontekstu razmatranja i utvrđivanja pitanja ništavosti - rušljivosti ugovora zaključio da se, ukoliko je tuženog prevarila Agencija i to na način da je njegova punomoć data za Irenu Stanković iskorištena mimo njegove volje i znanja za potpisivanje Marine Knežević u njegovo ime predmetnog ugovora, radi o prevari kao razlogu za pobijanje ugovora, a ne o apsolutnoj ništavosti koju sud utvrđuje po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da tuženi nije podnio tužbu/protivtužbu za pobijanje ugovora, niti je u ovom postupku to predlagao.

14. Općinski sud je istakao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno da provedenim dokazima apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije dokazao da je uplate Agenciji vršio po predmetnom ugovoru. Općinski sud je istaknuo da dokazi na okolnost da li je i kako je tuženi kao prodavač iz ugovora primio cijenu iz ugovora nisu ni provedeni, a pri tome tuženi negira da je ikada dobio bilo koji iznos povodom kupoprodaje, štaviše, negira da je uopće znao za postojanje ugovora do vremena zaprimanja tužbe. Općinski sud je, dalje, istaknuo da ono što čini neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev jeste negiranje tuženog da je ikada dao punomoć za prodaju stana Marini Knežević, koja je u njegovo ime kao prodavca zaključila predmetni ugovor, dakle, osporava da je uopće zaključio predmetni ugovor. Općinski sud je ukazao da, prema prvom pravilu kod tereta dokazivanja činjenica, teret dokaza leži na onome ko nešto tvrdi, a ne na onome ko nešto poriče, te je naveo da u konkretnom slučaju apelant tvrdi da je zaključio predmetni ugovor sa tuženim, dok tuženi to poriče. Općinski sud je naveo da se prema sudskoj ovjeri i potpisu opunomoćenika sa predmetnog ugovora može utvrditi broj ovjere punomoći i opunomoćenika i jedne i druge strane, tako da nije bilo nemoguće utvrđivati valjanost punomoći koju je dao tuženi. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je izostao apelantov prijedlog pozivanja na uvid u sudske knjige ovjera iz tog razdoblja u kojima mora stajati potpis tuženog ukoliko je dao punomoć, broj njegovih dokumenata, pa i dalje, utvrđivati vjerodostojnost potpisa itd. Općinski sud je istaknuo da ne može mimo stranaka i po službenoj dužnosti utvrđivati materijalnu istinu. Osim toga, samim tim apelant nije dokazao ni da je isplatio cijenu tuženom, dakle, nije dokazao ni ispunjenje ugovora u cijelosti sa svoje strane tuženom i pri tome nije dokazano da je tuženi imao opunomoćenika u Agenciji. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant nije dokazao da je sa tuženim zaključio predmetni ugovor, a što njegov tužbeni zahtjev čini neosnovanim.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 098558 13 Gž od 24. jula 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen pod odgodnim uvjetima, što je evidentno uvidom u ugovor, jer je ispunjenje tog ugovora u početku bilo nemoguće, ali bi postalo moguće da je tuženi izvršio otkup stana, kao i da je apelant dokazao da je isplatio kupoprodajnu cijenu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je utvrdio da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženi prenio više prava nego što je sam imao s obzirom na to da u to vrijeme nije bio vlasnik stana, iako su se, i po mišljenju tog suda, stranke dogovorile o kupovini stana, dakle, postojala je saglasnost volja, a što je bilo poznato i ocu tuženog. Kantonalni sud je istaknuo da je "sud ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati", odnosno da tokom postupka nisu povrijeđene odredbe iz člana 3. ZPP na šta upućuje apelant. Kantonalni sud je istakao da je apelant pristao da zaključi ugovor o kupoprodaji nekretnina sa licem koje nije bilo vlasnik stana u momentu zaključenja ugovora, te zbog čega snosi posljedice, pa svoja eventualna prava radi povrata novca iz ovog obligacionog odnosa može ostvarivati u drugom postupku, tj. parnici protiv lica kojem je isplatio kupoprodajnu cijenu i u iznosu kako to navodi tokom postupka, odnosno svoje pravo može ostvarivati u krivičnom postupku, ukoliko je neko od ovih lica prevarno postupalo.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 098558 14 Rev od 9. maja 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ugovor o prometu nekretnina, u vrijeme kada je predmetni ugovor sačinjen, po članu 9. Zakona o prometu nekretnina mogao biti pravno valjan samo ako je sačinjen u pisanoj formi, a potpisi ugovornih strana ovjereni u nadležnom sudu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je ova forma zadovoljena, ali je tuženi osporio da je on potpisao punomoć koja je davala ovlaštenje Marini Knežević. Naime, budući da je apelant tražio da se ispuni predmetni ugovor na način da se izda isprava podobna za upis prava vlasništva na stanu, a da je tuženi osporio da je predmetni ugovor uopće zaključio, Vrhovni sud je istaknuo da je apelant trebalo da dokaže svoju tvrdnju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je pitanje postojanja ugovornog odnosa između stranaka bilo prethodno pitanje za rješavanje o apelantovom zahtjevu, te je stoga trebalo da se dokazuje pravna valjanost pojedinih odredaba ugovora. Vrhovni sud je naveo da je u osnovi sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka u situaciji kada tuženi tvrdi da ga je lice navedeno u ugovoru kao njegov opunomoćenik neovlašteno zastupalo. Vrhovni sud je istaknuo da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26. ZOO), pa kada nije postojala saglasnost o tome, nema ni ugovora, a time ni obaveza iz ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da, po članu 84. stav l. ZOO, ugovor se može zaključiti i posredstvom zastupnika, ali zastupnik ima prava i obaveze samo u okviru datih ovlaštenja, te takve preuzete obaveze zastupanog obavezuju. Osim toga, Vrhovni sud je podsjetio da zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugog izuzev kada je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na član 88. ZOO i ocijenio da, pošto u postupku nije dokazano da je tuženi dao ovlaštenje za prodaju stana trećem licu, a nije ni naknadno odobrio zaključenje takvog ugovora, proizlazi da ugovorni odnos između stranaka nije nastao, a time i obaveze po osnovu ugovora. Vrhovni sud je istaknuo da je u prilog tome i utvrđenje da tuženi nije nikada dobio novac koji je apelant uplatio Agenciji na ime kupoprodajne cijene.

19. Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan stav drugostepenog suda da je ugovor među stranama zaključen, ali pod odložnim uvjetom, pa pošto tuženi nije primio cijenu, nema osnova ni za ispunjenje zahtjeva tužbe. Naime, Vrhovni sud je zaključio da ovakav stav drugostepenog suda, iako nije u skladu sa pravilnom primjenom materijalnog prava, kao i apelantovo osnovano ukazivanje na propuste drugostepenog suda, ne utječu na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje budući da Izet Pejdah (otac tuženog) nije bio nosilac stanarskog prava, kako to pogrešno navodi Kantonalni sud, već je nosilac stanarskog prava bio djed tuženog (Ismet) koji je umro, pa se u postupak renoviranja i prodaje predmetnog stana putem Agencije uključio otac tuženog kao „glava porodice“, a koji, po apelantovom mišljenju, kao ključni svjedok nije saslušan jer je tuženi povukao prijedlog za saslušanje. Apelant navodi da je ovakvim ponašanjem suda direktno povrijeđena odredba člana 7. stav 2. ZPP. Pored toga, apelant smatra da Kantonalni sud pogrešno izvodi zaključak i prihvata stav prvostepenog suda da niko ne može prenijeti više prava na drugog nego što ga sam ima, odnosno da je ugovor zaključen u vrijeme kada prodavač nije bio upisan kao vlasnik stana zbog čega se ugovor ne može ni konvalidirati, pa se apelant kao kupac ne može uknjižiti kao vlasnik. Apelant, također, navodi da sud pogrešno zaključuje da se vlasništvo stječe zaključivanjem ugovora o kupoprodaji, budući da se vlasništvo na nekretninama stječe upisom u zemljišnu knjigu, te da se ugovorom stječe samo pravni osnov za uknjižbu vlasništva, a ne vlasništvo. Apelant je istaknuo da Vrhovni sud prigovor tuženog da ugovor nije valjan vidi kao prethodno pitanje i na tome zasniva odluku, a gubi iz vida da je tuženi trebalo da dokaže da ugovor nije valjan, te da bi se ovo moglo razmatrati kao prethodno pitanje, tuženi je trebalo da podnese tužbu za poništenje ugovora, što on nije učinio. Osim toga, apelant je naveo da "prije svega, ovdje valja napomenuti da se predmetni postupak vodi već duže od osam godina", čime je došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant je naveo da "kvaliteta i jasnoća zakonskog teksta nema nikakvog smisla ukoliko se adresati (pravna i fizička lica) ne mogu pouzdati da će u konačnici 'primjenjivači' prava - zakonski tekst tumačiti na odgovarajući i konzistentan način", te "stoga smatra da je došlo i do povrede načela vladavine prava".

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je 9. maja 2017. godine donesena Presuda broj 65 0 P 098558 14 Rev kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana.

22. Kantonalni sud je naveo da smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način i dala je jasno obrazloženje presude koje neće ponavljati. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i imovinu.

23. Općinski sud je naveo da smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je prvostepena odluka donesena na zakonit način i dala je jasno obrazloženje presude koje neće ponavljati. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Mogućnost zastupanja Član 84. stav (1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika.

Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 098558 14 Rev od 9. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu Vrhovnog suda primio 12. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporene presude

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio da tuženi ispuni predmetni ugovor i da mu izda ispravu podobnu za prijenos predmetnog stana na njega, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

36. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, iz obrazloženja navedene presude jasno proizlazi da u postupku nije dokazano da je tuženi dao ovlaštenje za prodaju stana trećoj osobi, a nije ni naknadno odobrio zaključenje takvog ugovora, pa ugovorni odnos između stranaka (apelanta i tuženog) nije nastao, a time ni obaveze po osnovu ugovora, zbog čega nema osnova da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu.

37. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ocjenjuje apelantove navode u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica neosnovanim.

38. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud nalazi da apelant nije obrazložio zbog čega smatra da mu je povrijeđeno navedeno načelo uslijed čega su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 8. juna 2009. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. maja 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i 11 mjeseci.

41. Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao tri godine i četiri mjeseca. Ustavni sud uočava da je u tom periodu apelant, nakon skoro godinu dana od podnošenja tužbe (7. maja 2010. godine), izmijenio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira, te da je Općinski sud održao pet ročišta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepena presuda (računajući od dana donošenja prvostepene presude) donesena nakon jedne godine i devet mjeseci, a da je presuda Vrhovnog suda donesena nakon dvije godine i 10 mjeseci od donošenja drugostepene presude.

42. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom nešto duže trajao, Ustavni sud ima u vidu činjenicu da je Općinski sud u tom periodu kontinuirano preduzimao procesne radnje i održao više ročišta, kao i da je apelant izmijenio tužbeni zahtjev nakon godinu dana od dana podnošenja tužbe, što je utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Pored toga, i postupak po reviziji je trajao dvije godine i 10 mjeseci od donošenja drugostepene presude. Međutim, sagledajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak nije hitne prirode, da je na tri sudske instance okončan u roku od sedam godina i 11 mjeseca i da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud je ustanovio da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. U odnosu na navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedena prava. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi, u okviru relevantnog razdoblja od sedam godina i 11 mjeseci, donijeli tri meritorne odluke, što se u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

46. Nema kršenja ni prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3142/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio