Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6420/18 (D.O.O. "N&A" i N. M.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Dokazni postupak
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6420/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-6420/18, rješavajući apelaciju D.O.O. "N&A" i Niki Mujagić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli D.O.O. "N&A" i Niki Mujagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 087158 18 Pžp 2 od 11. septembra 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 087158 17 Pr 2 od 2.

aprila 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 087158 18 Pžp od 11. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 087158 17 Pr od 2. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. "N&A" i Niki Mujagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant i/ili apelanti), koje zastupa Zajednički advokatski ured - Mirsad Kadić i Nisveta Kadić iz Bihaća, podnijeli su 9. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 087158 18 Pžp 2 od 11. septembra 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Pr 087158 17 Pr 2 od 2. aprila 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 17 0 Pr 087158 18 Pžp od 11. septembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda broj 17 0 Pr 087158 17 Pr od 2. aprila 2018. godine. Apelanti su 8. aprila 2019. godine dopunili predmetnu apelaciju.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Pr 087158 17 Pr 2 od 2. aprila 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Pr 087158 18 Pžp 2 od 11. septembra 2018. godine, (u drugostepenom rješenju očiglednom greškom napisano da je potvrđeno rješenje broj 17 0 Pr 087158 17 Pr) prvoapelant kao okrivljeno pravno lice, oglašeno je odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima FBiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.5000,00 KM. Istovremeno, prvoapelant je obavezan i na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Pr 087158 17 Pr od 2. aprila 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Pr 087158 18 Pžp od 11. septembra 2018. godine, drugoapelant kao okrivljeno odgovorno lice u pravnom licu d.o.o. „N&A“-lounge bar „H2O“, (u prvostepenom rješenju očiglednom greškom napisano okrivljeno pravno lice) oglašen je odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima FBiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Istovremeno, drugoapelant je obavezan i na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM.

4. U obrazloženju prvostepenih rješenja prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da je na usmenom pretresu izvršio uvid i čitanje u pisane materijalne dokaze ovlaštenog organa i to zapisnik od 30. avgusta 2017. godine potpisan bez primjedbe od strane A.T., te u dokaze odbrane-rješenje o registraciji, kopija dnevnog izvještaja fiskalnog računa za 30. avgust 2017. godine, te je u svojstvu svjedoka saslušan svjedok odbrane R.K.. Dalje je navedeno da je svjedok izjavio da je kritične prilike radio u ugostiteljskom objektu, te da je svaki fiskalni račun odmah nosio uz usluženo piće, kao i da je bio prisutan prilikom inspekcijskog nadzora i da nije potpisao zapisnik, te da ne zna ko je potpisao zapisnik, da A.T. nije ovlašten, kao i da direktor nije bio prisutan tokom inspekcije. Nadalje je navedeno da je prilikom unakrsnog ispitivanja isti svjedok izjavio da ne zna šta je A.T. radio s inspekcijom. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je istakao da je po provedenom dokaznom postupku, cijeneći brižljivo svaki pojedinačno izvedeni dokaz, te dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti, nesporno utvrdio da su apelanti krivi što je kritične prilike, a prilikom izvršenog inspekcijskog pregleda u ugostiteljskom objektu, koje posluje u sastavu DOO „N&A”, utvrđeno da u momentu nadzora nisu izdavali račune za svaku pruženu ugostiteljsku uslugu, odnosno da su u momentu nadzora gosti konzumirali pića, a da tome nisu izdani fiskalni računi, čime su počinili prekršaj iz člana 4 Zakona o fiskalnim sistemima FBIH. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je cijenio odbranu apelanata, ali da istu smatra paušalnom i neutemeljenom i u suprotnosti sa svim drugim provedenim pisanim materijalnim dokazima ovlaštenog organa, a kojim dokazima je poklonio puno povjerenje, a naročito zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru u kojem je i konstatirano da je A.T. opunomoćenik direktora, koji ga je kritične prilike zamjenio, te da je zapisnik lično i bez primjedbi potpisan od strane istog i kao takav ima snagu javne isprave, imajući u vidu da na zapisnik od strane apelanata nije uložen niti jedan pravni lijek, a apelanti su u obavezi da na pogodan i adekvatan način omoguće stalni nadzor nad zakonitim poslovanjem i potpunu primjenu Zakona o fiskalnim sistemima, a što je u konkretnom slučaju propušteno, slijedom čega prvostepeni sud zaključuje da su se u radnjama apelanata, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu u potpunosti ostvarila obilježja prekršajnog djela kažnjivog po članu 52 stav 1 tačke e) Zakona o fiskalnim sistemima USK, jer je nesporno utvrđeno da su apelanti postupili protivno odredbama člana 4. citiranog Zakona. Takođe je ukazano da odbrana nije osigurala saslušanje svjedoka A.T. jer bi jedino izvođenjem tog dokaza od strane odbrane apelanti bili u prilici da dokažu navode odbrane, te da iskaz svjedoka odbrane (R.K.) nije bio dovoljno jasan i uvjerljiv, a naročito kada se ima u vidu da je isti kritične prilike obavljao poslove konobara u ugostiteljskom objektu u vrijeme kada je bio prisutan veći broj gostiju.

5. U obrazloženju drugostepenih rješenja Kantonalni sud je, pored ostalog, ukazao da žalbeni prigovori apelanata zbog bitne povrede prekršajnog postupka nisu osnovani. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donio pobijana rješenja, te da je za svoje zaključke dao valjane razloge, te da ih kao takve prihvata i ovaj sud. Po mišljenju ovog suda ne stoji tvrdnja žalbe da je zapisnik o inspekcijskom nadzoru nezakonit dokaz te da se na istom nije mogla zasnivati sudska odluka. Naime, odredbom člana 70. stav 2. Zakona o prekršajima FBIH, a u vezi člana 11. Zakona o krivičnom postupku FBIH izričito je normirano na kakvim dokazima sud ne može temeljiti svoju odluku. Dakle, da bi se radilo o takvom dokazu potrebno bi bilo utvrditi da je prilikom njegovog pribavljanja došlo do kršenja relevantnih propisa. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da kako iz stanja predmetnog spisa kao i sadržine samih žalbenih prigovora očigledno proizilazi da navedeni dokaz objektivne prirode nije pribavljen na opisani način, slijedom toga je sasvim jasno da prvostepeni sud ocjenom navedenog dokaza nije učinio ukazanu bitnu povredu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da „citirana inspekcija pogrešnom legitimacijom trećeg lica koji nije ovlaštenik niti po Zakonu niti po punomoću, uskratila pravo apelantima na pravično suđenje i pristup sudu jer im nije omogućeno da u osnovi početka inspekcijskog nadzora preduzimaju radnje koje im obezbjeđuje Zakon o Kantonalnim inspekcijama USK-a kao subjektu nadzora, a čime su im povrijeđena citirana prava na pravično suđenje i pristup sudu“. Takođe, apelanti su naveli da je Kantonalni sud sa dva rješenja po različitim brojevima osudio isto fizičko lice dva puta po istom prekršaju. Naime, apelanti u dopuni predmetne apelacije navode da je povrijeđeno „načelo ne bis in idem jer trenutno egzistiraju tri rješenja za isti prekršaj od koji dva glase na fizičko lice Mujagić Niki za isti prekršaj“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svojih odluka dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom žalbe apelanata protiv prvostepenih rješenja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno načelo ne bis in idem obzirom da je Kantonalni sud dva puta odlučivao o žalbi drugoapelanta protiv prvostepenog rješenja, Ustavni sud nalazi da se nije radilo o duplom odlučivanju, nego da se u konkretnom slučaju radilo o tehničkoj pogrešci do koje je došlo prilikom izrade odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6420/18 (D.O.O. "N&A" i N. M.) | Sudska praksa | Aktio