Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-991/19 (Federacija Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i Republika Srpska)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-991/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-991/19, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Federacija Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008145 14 Uvp od 20. decembra 2018. godine;
Republika Srpska protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 152671 19 Gvlž od 24. januara 2019. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
AP-991/19
1. Federacija Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 7. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008145 14 Uvp od 20. decembra 2018. godine.
2. Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 7. juna 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Ministarstva odbrane, zajednički štab OS VP2502/8 Stambenog organa za iseljenje E. D. iz stana na adresi naznačenoj u izreci predmetnog rješenja.
3. Zaključkom Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 15. oktobra 2012. godine odbačen je apelantičin prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 7. juna 2006. godine.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja od 25. decembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba izjavljena protiv zaključka Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 15. oktobra 2012. godine.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 26. septembra 2014. godine apelantičina tužba protiv akta tuženog organa (Federalno ministarstvo prostornog uređenja) od 25. decembra 2012. godine, odbijena je kao neosnovana. Osim toga, tuženi organ je obavezan da E. D., kao zainteresovanom licu, nadoknadi troškove upravnog spora.
6. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 26. septembra 2014. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 20. decembra 2018. godine kojom je predmetni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica 1. oktobra 2012. godine podnijela prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 7. juna 2006. godine, koje je apelantici, kao podnosiocu zahtjeva, dostavljeno 7. novembra 2006. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je posljednji dan roka za podnošenje prijedloga za obnovu postupka bio 7. novembar 2011. godine, odnosno da je navedeni prijedlog podnesen po proteku roka propisanog odredbom iz člana 249. stav 3. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, zbog čega je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ocijenio kao neosnovan.
AP-1417/19
7. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Banjaluci, podnijela je 29. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 152671 19 Gvlž od 24. januara 2019. godine.
8. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 152671 12 P od 27. juna 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 152671 14 Gž od 22. maja 2015. godine, tužiteljici S. M. je dosuđena naknada štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime materijalne štete, odnosno troškova sahrane. Također, apelantica, kao tužena, obavezana je da tužiteljici nadoknadi troškove postupka.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 152671 17 Gvl od 20. septembra 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 24. januara 2019. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka (koji je pravosnažno okončan presudom Osnovnog suda od 27. juna 2013. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 22. maja 2015. godine). U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je pobijanim rješenjem pravilno utvrđeno da je apelantica u predmetu Osnovnog suda broj P-4156/99, a zatim u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 152671 12 P zastupana od strane istog zakonskog zastupnika, tako da je morala znati da je predmetna pravna stvar pravosnažno presuđena i prije pravosnažnog okončanja postupka u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 152671 12 P, te u konkretnom predmetu istaći prigovor presuđene stvari, a što apelantica nije učinila niti je dokazala da taj prigovor nije mogla iznijeti u ranijem postupku. Okružni sud je istakao da je presuda Osnovnog suda broj P-4156/99 od 22. januara 2001. godine postala pravosnažna 26. marta 2004. godine, kada je djelomično preinačena presudom drugostepenog suda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica imala mogućnost da u kasnije vođenom predmetu (broj 71 0 P 152671 12 P) istakne prigovor presuđene stvari, jer je prvostepena presuda u tom predmetu donesena 27. juna 2013. godine. U konačnici, Okružni sud je zaključio da iz navedenih razloga nisu ispunjeni uslovi da se dozvoli ponavljanje parničnog postupka po osnovu člana 255. stav 1. tačka 6) Zakona o parničnom postupku. Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-991/19.
Apelacioni navodi
11. U navedenim apelacijama apelantice ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
13. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na ustavno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantice pozivaju u apelacijama odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima za obnovu/ponavljanje pravosnažno okončanih postupaka. Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantica. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu/ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP- 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u predmetnim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantica iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli obnova/ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odluka, kojima se, dakle, odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević