Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/19 (S. T. i drugi)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1816/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine,, u predmetu broj AP-1816/19, rješavajući apelacije Sladomira Tepića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sladomir Tepić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 017448 18 Rev od 13. veljače 2019. godine;
Ivana Šuća protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 038311 17 Rsž od 25. ožujka 2019. godine;
D. P. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 030201 18 Rsž od 26. veljače 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Rs 030201 16 Rs od 12.
travnja 2018. godine;
Zlatko Krišto protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 088269 18 Rsž 2 od 22. studenog 2018. godine;
Ranka Đurđević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 233395 18 Rsž od 15. ožujka 2019. godine;
V. Č. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71
0 Rs 175427 18 Rev 2 od 1. travnja 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1816/19
1. Sladomir Tepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 23. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 017448 18 Rev od 13. veljače 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tužena (Općina Kneževo) da apelanta, na osnovu rješenja načelnika tužene od 31. kolovoza 2012. godine, vrati na rad i raspored na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da mu na ime plaća za određeni vremenski period nadoknadi određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja nižestupanjskih spisa proizilazi da je upravni inspektor, nakon izvršene kontrole kod tužene, donio rješenje kojim je načelniku tužene naloženo, da u roku od 8 dana, između ostalih, ukine rješenje (od 31. kolovoza 2012. godine) kojim je apelant raspoređen na neodređeno vrijeme na radno mjesto komunalnog policajca, jer je primljen u radni odnos bez provedene procedure propisane Zakonom o lokalnoj samoupravi, koja podrazumijeva zasnivanje radnog odnosa po prethodno obavljenom javnom konkursu. Imajući to u vidu, naveo je da je načelnik tužene bio u obavezi izvršiti rješenje upravne inspekcije, koje svojom pravomoćnošću proizvodi pravno djelovanje (makar bilo nezakonito) i veže parnični sud, pa o pitanju o kojem je odlučeno upravnim rješenjem sudovi ne mogu odlučivati kao prethodnom pitanju, u smislu odredaba članka 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je dovođenjem u međusoban odnos odredaba članka 110. i članka 119. stavak 1. Zakona o lokalnoj samoupravni, nesumnjivo da se institut javnog konkursa ima primijeniti prilikom popunjavanja svih radnih mjesta u administrativnoj službi i pri zapošljavanju svih kategorija radnika u toj službi jedinica lokalne samouprave, jer bi u suprotnom bila narušena ustavna načela ravnopravnosti svih građana u obavljanju javnih funkcija i člana 33. Ustava Republike Srpske. Kako među parničnim strankama nije sporno, da prilikom prijema apelanta na radno mjesto komunalnog policajca, nije provedena procedura javnog konkursa, Vrhovni sud je naveo da nema sumnje da je apelant zasnovao radni odnos protivno prinudnim normama Zakona o lokalnoj samoupravi, te kao takav ne može uživati sudsku zaštitu, bez obzira što je presudom Okružnog suda u Banjaluci od 25. kolovoza 2016. godine poništeno rješenje kojim je oglašeno ništavim rješenje tužene od 31. kolovoza 2012. godine.
2. AP-1830/19
4. Ivana Šuća (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Jozo Ćurić odvjetnik iz Livna, podnijela je 23. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 038311 17 Rsž od 25. ožujka 2019. godine.
5. Osporenom odlukom Kantonalnog suda žalba tužene (Hercegbosanska županija Livno, Skupština Tomislavgrad) je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica po Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, u radnom odnosu sa tuženom, na radnom mjestu čistačice, te da joj je tužena ubuduće dužna omogućiti nesmetano obavljanje poslova čistačice, kao i da se utvrdi da su nezakoniti potvrda i rješenje po kojima je apelantici prestao radni odnos.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelantica kao namještenik bila u radnom odnosu kod tužene na određeno vrijeme, na radnim poslovima čistačice i da joj je rad produžavan rješenjima tužene od 1. prosinca 2013. godine do 21. travnja 2016. godine (trajao duže od dvije godine). Međutim, odredbama članka 93. Zakona o državnim službenicima i namještenicima u tijela državne službe u Hercegbosanskoj županiji, reguliran je postupak zasnivanja i trajanje radnog odnosa, dok je odredbama članka 44. stavak 3. navedenog zakona propisano da radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni zakon (kojim je reguliran predmetni radni odnos) lex specialis u odnosu na Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), zbog čega se primjenjuje u konkretnom slučaju i ne mogu se primijeniti odredbe članka 19. ZOR. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 19. stavak 4. ZOR između ostalog propisano da ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine, takav ugovor smatrati će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U vezi s tim je naveo da to ukazuje na to da je potrebno da između poslodavca i uposlenika bude zaključen i obnavljan ugovor o radu, a u odnosu na apelanticu u ovoj pravnoj stvari izostaje ugovor, jer je radni odnos apelantice na određeno vrijeme zasnovan i produžavan rješenjima tužene. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da se činjenica da je radni odnos trajao duže od dvije godine ne može smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
3. AP-1904/19
7. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 030201 18 Rsž od 26. veljače 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Rs 030201 16 Rs od 12. travnja 2018. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje Povjerenstva za prizive državne službe Vlade Zapadnohercegovačkog kantona i rješenje Stegovnog vijeća Zapadnohercegovačkog kantona.
9. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je protiv apelanta vođen stegovni postupak, ali je sporno je li postupak pravilno vođen i je li apelant zakonito proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je 29. ožujka 2016. godine od strane v.d. ravnatelja policije, generalnog inspektora policije podnesena stegovna prijava protiv apelanta zbog teže povrede službene dužnosti, dok je 6. travnja 2016. godine doneseno rješenje o pokretanju stegovnog postupka protiv apelanta zbog počinjene teže povrede službene dužnosti "bavljenje aktivnostima ili radom koji je u suprotnosti s interesima državne službe," a vezano za intervju objavljen u dnevnim novinama. Nakon provedenog postupka, Stegovno vijeće Zapadnohercegovačkog kantona je 10. svibnja 20l6. godine donijelo rješenje kojim se utvrđuje da je apelant počinio tešku povredu službene dužnosti pa mu je izrečena stegovna novčana kazna od l5% od mjesečne plaće za razdoblje od tri mjeseca.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo iz spisa predmeta proističe da je stegovnu prijavu od 29. ožujka 2016. godine protiv apelanta podnio v.d. ravnatelja policije M.M. - generalni inspektor policije, a rješenje o pokretanju stegovnog postupka od 6. travnja 2016. godine donio je M.G., kao načelnik odjela za profesionalne standarde - glavni inspektor, po ovlaštenju v.d. ravnatelja policije M.M. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u smislu o odredaba članka 19. i 26. Zakona o MUP-a Zapadnohercegovačkog kantona, odredaba članka 6. stavak 1. točka a) i članka 62. stavak 2. Zakona o državnim službenicima u tijelima državne službe Zapadnohercegovačkog kantona, te odredaba članka 41. i 93. Uredbe o pravilima stegovnog postupka za stegovnu odgovornost državnih službenika u tijelima državne službe u Zapadnohercegovačkom kantonu (u daljnjem tekstu: Uredba), ravnatelj policije smatra rukovoditeljem tijela državne službe, na osnovu čega je dao ovlast M.G. za donošenje rješenja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi u odnosu na nastupanje zastare pokretanja i vođenja stegovnog postupka, jer iz spisa proističe da je apelantu na teret stavljeno počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 21. Uredbe, a podnošenje stegovne prijave za pokretanje stegovnog postupka za utvrđivanje stegovne odgovornosti (članak 33. stavak l. Uredbe) zastarijeva u roku od dva mjeseca od saznanja da je počinjena povreda službene dužnosti i počinitelja, a najkasnije u roku od šest mjeseci od izvršenja povrede. Naime, apelant je povredu stegovne dužnosti počinio 4. veljače 2016. godine, a stegovna prijava je podnesena 29. ožujka 2016. godine, dok je rješenje o pokretanju stegovnog postupka doneseno 6. travnja 2016. godine, te je stegovni postupak okončan donošenjem rješenja stegovnog vijeća 10. svibnja 2016. godine, dakle u roku od 60 dana od dana donošenja rješenje o pokretanju stegovnog postupka (članak 33. Uredbe).
4. AP-2325/19
11. Zlatko Krišto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Valentin Slišković odvjetnik iz Kiseljaka, podnio je 27. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 088269 18 Rsž 2 od 22. studenog 2018. godine.
12. Osporenom odlukom Kantonalnog suda žalba tuženika (Hrvatska pošta d.o.o. Mostar) je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, kojim je traženo da se utvrdi da je nezakonit otkaz Ugovora o radu (koji je bio zaključen među parničnim strankama na neodređeno vrijeme), od strane tuženog, nakon odluke Stegovnog povjerenstva tuženog i Odluke Stegovnog povjerenstva za žalbe, kao i da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao, na poslove na kojima je radio.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se žalbom tuženog osnovano prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zakonitost pobijane odluke o otkazu ugovora o radu cijenio primjenom odredaba članka 89. Zakona o radu, kojom je propisano da je tuženi kao poslodavac apelantu morao otkazati ugovor o radu u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Naime, Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud nije imao u vidu da je tuženi prema odredbama članka 2. stavak 1. Zakona o javnim poduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim poduzećima) javno poduzeće, kao ni odredbu članka 46. Zakona o javnim poduzećima kojom je jasno propisano da zaposlenik javnog poduzeća može biti razriješen samo po okončanju provedenog stegovnog postupka, koji je propisan u odgovarajućem poslovniku ili poslovnicima, osim ako je razriješen po skraćenom postupku. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 19. Zakon o javnim poduzećima propisana obveza javnih poduzeća da donesu svoje interne akte kojima će pobliže urediti pitanja stegovne odgovornosti, stegovne mjere, stegovni postupak, te se u spisu predmeta nalaze se interni akti tuženog - Pravilnik o radu i Pravilnik o stegovnoj odgovornosti. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je kod tuženog kao javnog poduzeća sukladno odredbi člana 46. Zakona o javnim poduzećima proveden stegovni postupak u kome je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti i da mu je izrečena stegovna mjera otkaz ugovora o radu, što predstavlja činjenični osnov za zaključak da nema mjesta primjeni odredbe člana 89. Zakona o radu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je, tuženi tek nakon provođenja stegovnog postupka i donošenja konačne odluke po drugostupanjskom stegovnom povjerenstvu saznao za sve činjenice zbog kojih daje otkaz apelantu i za postojanje odgovornosti apelanta zbog teže povrede radne dužnosti.
5. AP-2490/19
14. Ranka Đurđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 10. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 233395 18 Rsž od 15. ožujka 2019. godine.
15. Osporenom odlukom Okružnog suda uvažena je žalba tuženog („Glas Srpske-Trgovina“ a.d. Banjaluka) pa je prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi odluka stegovne komisije tuženog o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da se tuženi obveže da na ime neisplaćenih plaća za određeno razdoblje isplati apelantici novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da uplati na ime apelantice sve poreze i doprinose.
16. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama članka 98. stavak 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano što se smatra težom povredom radne obaveze, dok su stavkom 2. navedenog članka taksativno pobrojane teže povrede zbog kojih poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor s radnikom, među kojima je pod točkom 11., kao teža povreda predviđena svaka druga ponašanja radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad kod poslodavca ne bi bio moguć. Osim toga, Okružni sud je naveo da je odredbama članka 99. stavak 1. ZOR propisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu bliže uređuje pokretanje i vođenje stegovnih postupaka. Imajući to u vidu kao i odredbe Granskog kolektivnog ugovora, te odredbe tuženikovog Pravilnika o radu, Okružni sud je naveo da nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odluka kojom je otkazan ugovor o radu apelantici nezakonita iz razloga što je o otkazu odlučila stegovna komisija, a ne direktor tužene. Naime, prema članku 64. Pravilnika o radu, na koji se žalba osnovano poziva, nadležan organ koji nakon provedenog postupka i točno utvrđenog činjeničnog stanja izriče mjeru zbog teže povrede radne obaveze je stegovna komisija. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je izrečena stegovna mjera otkaza ugovora o radu donesena od strane nadležnog organa u stegovnom postupku, nakon održane rasprave u prisustvu apelantice i njenog branitelja, na koji način je apelantici omogućeno pravo na odbranu u smislu člana 128. stav 1. ZOR. Okružni sud je naveo je nakon tako provedenog postupka utvrđeno da je apelantica bolovanje koristila suprotno razlozima zbog kojih je ustanovljeno, te je slijedom toga učinila povredu radne obaveze iz odredaba članka 98. stavak 2. točka 11. ZOR, odnosno članka 56. stavak 2. točka 11. Pravilnika, koja je kvalificirana kao ponašanje kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad kod poslodavca ne bi bio moguć.
6. AP-2775/19
17. V. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ognjen Đurić odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 5. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 175427 18 Rev 2 od 1. travnja 2019. godine.
18. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se kao nezakonita ponište rješenja tuženog („Nestro petrol“ a.d. Banjaluka) kojim je apelantici otkazan Ugovor o radu zbog tehnoloških, organizacijskih i ekonomskih razloga, te da tuženi vrati apelanticu na posao na mjesto „tajnice“ ili drugo radno mjesto koje odgovara njenim stručnim kvalifikacijama i na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa, Vaskrsnice i naknade za 8. mart, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelantica bila zaposlena kod tuženog kao stenodaktilograf, a ugovorom o radu od 2011. godine je raspoređena na radno mjesto tajnice generalnog direktora. Dalje je naveo da su Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog iz 2000. godine bila predviđena 3 izvršitelja na radnom mjestu tajnice a novim Pravilnikom iz 2012. godine je broj izvršilaca smanjen na 2. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud na takvo činjenično stanje, za razliku od prvostupanjskog suda, pravilno prihvatio da je apelantici na zakonom propisan način otkazan ugovor o radu. Vrhovni sud je naveo da je pitanje uređenja i rješavanja statusa radnika za čijim radom je prestala potreba zbog smanjenja opsega posla, privremenih ekonomskih teškoća poslodavca, tehnoloških promjena i promjena u organizaciji rada je regulirano odredbama članka 138. - 140. u vezi sa člankom 126. stavak 1. i 2. točka 2. Zakona o radu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelantice, tuženi u Programu zbrinjavanja viška radnika utvrdio kriterije za utvrđivanje statusa tzv. tehnološkog viška (stručnost, odgovornost, disciplina i rezultati rada), na osnovu čega je drugostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženi apelantici otkazao ugovor o radu na osnovu ovih kriterija. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da je imala bolje rezultate rada, veću stručnost, odgovornost i disciplinu u odnosu na drugu radnicu koja je radila na istim poslovima i koja je ostala u radnom odnosu kod tuženog. Stoga se ne mogu se prihvatiti navodi da je imala bolje rezultate rada od te druge radnice, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je počevši od siječnja 2012. godine apelantica bila na dugotrajnom bolovanju pa nije mogla iskazati bilo kakve radne rezultate obzirom da faktički nije ni radila. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je točno da poznavanje ruskog jezika nije uvijet za obavljanje poslova tajnice generalnog direktora, ali je svakako osoba koja poznaje taj jezik imala prednost u odnosu na apelanticu koja taj jezik ne govori, budući da je generalni direktor tuženog po nacionalnosti Rus. Spajanje predmeta
20. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1816/19.
21. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
22. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek, povredu zabrane diskriminacije, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
26. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević